Kršćanska republika u džungli

Nedavno objavljenom knjigom Paragvajska pisma Matica hrvatska odaje počast dvojici hrvatskih isusovaca kojima je među malobrojnim povlaštenim strancima bilo dopušteno zateći se prije gotovo tri stoljeća u Južnoj Americi, u vrijeme kada su španjolska i portugalska kruna ljubomorno čuvale svoja kolonijalna gospodstva od bilo kakva vanjskoga utjecaja. Bilo im je to omogućeno kao pripadnicima Austrijske provincije Družbe Isusove, kojoj su pripadali i hrvatski krajevi. Španjolskim je isusovcima, ne bi li ostvarili ambiciozan prekooceanski projekt pod okriljem širega političkog okvira iberske kolonizacije Amerike, bilo potrebno pojačanje iz ostalih europskih provincija. Knjiga pokazuje u kojoj su mjeri i hrvatski isusovci bili uključeni u te velike povijesne događaje. 

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

Knjigom Paragvajska pisma hrvatska se historiografija obogaćuje spoznajama o djelovanju naših isusovaca u Novom svijetu u 18. stoljeću, fizički i konceptualno naizgled veoma udaljenom području, pa stoga u svojoj povijesnoj dimenziji i razmjerno nepoznatom. Njome, naposljetku, i šira javnost dobiva uvid u vrijedne dokumente što su ih ispisale ruke spomenutih misionara. Ti su dokumenti rijetka sačuvana pisma kojima su isusovci međusobno komunicirali u tzv. Paragvajskoj provinciji, koja je obuhvaćala dijelove današnje Argentine, Urugvaja, Paragvaja, Brazila, Bolivije i Čilea.

Tema isusovačkih paragvajskih misija, odnosno redukcija, ipak nije sasvim strana hrvatskoj općoj svijesti. Uz stručnu literaturu o isusovačkim misijama koja već postoji, za koju su najzaslužniji Miroslav Vanino, Damir Zorić i sami autori izdanja, tema se, rekli bismo, popularizirala prijevodom knjige Philipa Caramana Misija Paragvaj još 1990. i poznatim filmom Misija Rolanda Jofféa, koji je u prilično raskošnu i atraktivnu ruhu prilično slobodno ocrtao organizaciju isusovačkih misija i događaje što su se zbivali u južnoameričkim prašumama u 18. stoljeću. U usporedbi s takvim pristupima isusovačkom misionarstvu u Americi, protkanim duhom avanture, život koji odražavaju pisma iz ovog Matičina izdanja zainteresiranom bi se laiku mogao činiti prozaičnim i pomalo monotonim. No upravo se na tu činjenicu autori osvrću kad svoje djelo karakteriziraju ponajprije kao prinos „maloj povijesti“ kolonizacije i evangelizacije Novoga svijeta, jer prije svega nastoji rasvijetliti svakodnevicu isusovačkih redukcija 18. vijeka. No kako ćemo vidjeti, u knjizi je riječ i o „velikoj povijesti“, koja se vrlo adekvatno sintetizira u njezinu prvome dijelu, i poziva čitatelja da se uputi na povijesnu pustolovinu duhovnog i uopće kulturnog preoblikovanja američkoga kontinenta. Povezano s tom velikom poviješću kulture, u knjizi se pokušava odgovoriti na neka sporna pitanja i na predrasude koje još od 18. stoljeća opterećuju opću europsku kulturnu svijest kad je u pitanju isusovački projekt misija na rubovima europeiziranoga svijeta.

Amerika kao utopija

Ako se još kratko zadržimo na samim pismima, koja u svom sadržaju na prvi pogled doista i ne donose spektakularnih vijesti, ipak ćemo morati priznati da čitatelj ne može ostati ravnodušan pri susretu s njima. Pogled na pisma koja knjiga donosi u španjolskom izvorniku i u prijevodu na hrvatski otvara svojevrsnu vremensku crvotočinu. Datumi u zaglavlju, udaljeni od nas i više od 250 godina, u čitatelja izazivaju poštovanje, rađaju nostalgiju. Ljudi koji su nam na određeni način prethodili osjetili su poziv i život shvatili kao misiju ugledavši se na apostole ranoga kršćanstva, boravili u tim dalekim krajevima, u džunglu usadili razvijena naselja i privodili Indijance vjeri. Bogato opremljeno Matičino izdanje, koje uključuje fotografije i crteže tog za Europljanina neobičnog svijeta, zatim pisma popraćena pregršću bilježaka koje rasvjetljuju i sam prijevod i misijsku stvarnost, kao i pokoju presliku originalnih arhiviranih pisama s rukopisom njihovih autora, nudi idealan materijalni okvir za starinu što su je autori naumili oživiti i ponuditi hrvatskoj kulturnoj sredini.

Spomenuta bogata oprema knjige nalazi odraz i u sadržaju. Autori su se odlučili građu rasporediti, rekli bismo, polazeći od općega k posebnome. Tako se u prvom dijelu knjige ideja i povijest paragvajskih misija sagledava u kontekstu opće povijesti Zapada. Slijedi prikaz postanka isusovačkih redukcija u Južnoj Americi, obogaćen konkretnim opisom uobičajene misije, podjela aktivnosti i svakodnevnog života u tim autarkičnim zajednicama. Na još jednoj stubi niže k onome sasvim konkretnom knjiga donosi biografije Ivana Marchesettija i Nikole Plantića, hrvatskih isusovaca o kojima je u njoj prije svega riječ. Dospijeva se potom do njihovih pisama, na određeni način središnji dio knjige.

U njezinu prvom dijelu vodeća naša hispanistica Mirjana Polić Bobić kontekstualizira i aktualizira činjenicu isusovačkih južnoameričkih redukcija, uklapa je u mnogo širu cjelinu osvajanja i kolonizacije Amerike, ali i odnosa moći i pobuda za djelovanje što se rađaju u onodobnoj Europi. Dakle, objašnjava se kako je do tih velikih povijesnih događaja došlo, prošlost civilizacijskoga kompleksa koji se u Americi ubrzo počinje stvarati, no istovremeno se nude i latentni odgovori na aktualna pitanja tih društava, rasvjetljava se njihova kompleksnost, miješanost, interkulturalnost, postavljenost između Zapada i vlastite tradicije, politička nestabilnost i ekonomski problemi, sve ono što ih ističe u slici današnjega svijeta kao cjeline.

Iz niza bitnih tema koje Mirjana Polić Bobić obrađuje u spomenutom prvom dijelu knjige istaknut ćemo samo neke. Tu je u prvom redu pitanje razloga bivanja samih misija, od početaka povezano s geografskim otkrićima u političkom smislu. Španjolska je kruna, naime, papinskom bulom dobila pravnu legitimaciju za kolonizaciju Amerike, no zauzvrat se obvezala širiti katoličanstvo na Zapad. Toga će se posla ponajprije prihvatiti najaktivniji članovi onodobne Crkve, stari vjerski redovi franjevaca i dominikanaca, a od 16. stoljeća i novoutemeljen isusovački red. Tako nastaju prve misije u Americi, nadahnute izvornim idejama  apostolskog djelovanja. Uklopljeni u kulturno-politički okvir koji je uspostavila španjolska monarhija, vjerski će se redovi vrlo brzo usprotiviti nepravednom postupanju kolonizatora s Indijancima, kao i politici krune u mjeri u kojoj su je smatrali protivnom načelima vjere i stvaranja pravednoga društva. Misionari su, naime, Ameriku vidjeli kao plodno tlo za stvaranje zajednice vjernika „u kojoj se neće ponavljati ni pogreške Crkve ni nepravde društvenih poredaka u Europi“. Amerika se doimala kao božanski dar ljudima.

No ideja Amerike kao utopijskoga projekta sveprisutna je u počecima formiranja te nove prekooceanske stvarnosti. Autorica nam pokazuje u kojoj mjeri novi kontinent donosi mogućnost ostvarivanja određenih političko-filozofskih projekata koje osmišljavaju onodobni europski mislioci, od kojih je možda najzvučniji utopijski projekt Thomasa Morea. Dakle, filozofsko-politička misao otpočetka prati povijesni razvoj kolonizacije Amerike. S tim u vezi, manje je poznato da se upravo u ono doba, ponajprije među španjolskim dominikancima poput Francisca de Vitorije, javljaju rasprave koje se danas smatraju polaznom točkom međunarodnoga prava i ljudskih prava općenito, a izazvane su europskim susretom s drugim, s indijanskim stanovništvom.

Utopijski će projekt u Americi, i to nakon što su franjevci u 16. stoljeću već ukazali na put, pokušati ostvariti i isusovci. Na prostoru Južne Amerike toga doba sažima ga pojam Gvaranske Republike. Naime isusovci su, kako to podrobno pojašnjavaju autori knjige, kao koine svoga društvenog projekta odabrali domorodački gvaranski, a ne španjolski jezik. Tako se zajednica vjernika koju su oni osnovali od početaka počela odvajati od službenoga španjolskog političkog i društvenog sustava u Americi. Štoviše, ta se zajednica imala zvati republikom, suprotstavljajući se tako imperijalističkom političkom okviru u koji je uistinu bila uklopljena. Posljedice toga toliko su dalekosežne da se može govoriti i o svojevrsnoj klici ideje političke nezavisnosti koja je već tada posijana na američkom tlu, a koja će niknuti tek u 19. stoljeću.

Polemike i zablude oko isusovaca

No ako se zadržimo na konkretnom društvenom projektu isusovaca u Americi, uočit ćemo da se uz osnovnu njihovu misiju, evangelizaciju, otpočetka vežu otkrića na raznim područjima kao i sustavno stvaranje znanja. Tako nastaju rudimentarne, ali za ono vrijeme svakako veličanstvene studije o urođeničkim kulturama, njihovim jezicima i prostoru na kojem žive. Dakle, valja govoriti o isusovačkom antropološkom, lingvističkom i geografskom prinosu općem znanju Europe, ali i znanju koje su mlade hispanskoameričke države naslijedile iz kolonijalnih isusovačkih vrela. Prinos europskoj kulturi isusovačkoga reda i kod nas i općenito nedovoljno je poznat, opstaju nesporazumi, polemike, zablude. Stoga pozdravljamo nastojanja autorâ da se u knjizi uhvate u koštac s duboko ukorijenjenim predrasudama. One su u vezi s odnosima moći onodobne Europe, zbog čega je isusovački red i pao u nemilost te je ukinut u drugoj polovici 18. stoljeća. No u vezi su i s prosvjetiteljskim klevetničkim projektom usmjerenim protiv svega isusovačkog, pa čak i katoličkog, koji je čini se velikim dijelom uspio u naumu da uskrati sve zasluge što su ih u novovjekovnom razvoju Europe isusovci mogli imati. Ono što autori zapažaju kad je riječ o isusovačkom prekooceanskom projektu pronalazimo i na nekim možda nama bližim primjerima. Tako se, recimo, u razvoju europskoga mišljenja govori o revoluciji koju predstavlja novi vijek u odnosu na srednjovjekovno i skolastičko mišljenje, zanemarujući činjenicu da su upravo skolastici poput dominikanca Tome Akvinskog ili pak španjolskog isusovca Francisca Suáreza dobrim dijelom pripremili put razvoju novovjekovne znanosti, ontologije, psihologije i pravne teorije.

Svakodnevica misionara

Kako su redukcije uopće nastale na tim nepristupačnim šumskim područjima, kako je izgledala konkretna misijska stvarnost s obzirom na njezino gospodarstvo, način gradnje nastamba, svakodnevicu u kojoj je živio i djelovao Ivan Marchesetti, a s njom bio u vezi i Nikola Plantić, u drugom dijelu knjige donosi naš istaknuti crkveni povjesničar Mijo Korade. Rekli bismo da se ovdje iz druge perspektive nastoji rasvijetliti razlog postojanja misija, i konkretnim primjerima današnjem čitatelju živo opisati njihova stvarnost. Korade će na temelju dostupnih podataka ocrtati i životni put Ivana Marchesettija, koji se začinje u Rijeci, prolazi raznim paragvajskim misijama, gdje se i okončava. Život proveden u burnom povijesnom kontekstu Paragvajske provincije Družbe Isusove, prije svega Gvaranskog rata, otpora već tada politički osviještena indijanskog stanovništva, u zajedništvu s isusovcima, protiv španjolsko-portugalskih političkih dogovora neosjetljivih na životnu stvarnost u Južnoj Americi. Marchesetti će na vlastitoj koži osjetiti posljedice toga ratovanja.

Knjigu zatvara prikaz života Zagrepčanina Nikole Plantića, jednog od prvih Hrvata u današnjoj Argentini. Profesor Mijo Korade donosi dostupne podatke iz Plantićeve biografije, a upoznaje nas i s intelektualnom ostavštinom hrvatskog isusovca. No historiografsko-kritički pozabavio se i detaljnim prikazom i rasvjetljavanjem legende o „Paragvajskom kralju Nikoli Plantiću“, koja se raširila Europom i Hrvatskom kao posljedica kompleksnih odnosa koje Korade nastoji rasvijetliti.

Knjiga Paragvajska pisma kao stručna literatura obogaćuje razna znanstvena područja u koja se smješta, poput hrvatske historiografije i povijesti Crkve, etnologije i etnografije, zatim ono hispanoamerikanistike te povijesti i sociologije južnoameričkih naroda. To je već spomenuti prinos „maloj povijesti“. Njome se obogaćuje literatura posvećena hrvatskim misionarima i njihovim susretima s drugim kulturama, koju su ponajprije iz historiografskog i etnološkog i kulturološkog gledišta posljednjih desetljeća ispisivali Mijo Korade, Damir Zorić i Mirjana Polić Bobić. No pristupačna je i širem čitateljstvu, donosi niz sjajnih sinteza političkih i društvenih odnosa onodobne Europe, rasvjetljava činjenicu kolonizacije i evangelizacije, živo opisuje isusovačke redukcije, taj fascinantan povijesni projekt, te pomaže shvatiti kompleksnu stvarnost suvremenih hispanskoameričkih društava. Stoga joj, vjerujemo, čitatelja neće nedostajati.