Iza zastora javne kuće

Nova sezona kazališta Marina Držića donosi mahom naslove zasnovane na adaptacijama romana dubrovačkih autora, manje ili više poznatih, te na klasicima svjetske književnosti. Prvi u tom nizu je Kazin, autora Feđe Šehovića, u režiji i scenskoj adaptaciji Ivice Kunčevića.

Radnja romana, a tako i predstave, događa se između dva svjetska rata u Dubrovniku. Svi su događaji koncentrirani oko javne kuće koja uspješno posluje, a u događaje su upleteni predstavnici dviju vodećih političkih stranaka u Gradu, u vrijeme napete predizborne kampanje.

Prizor iz predstave  / Snimio Željko Tutnjević

Glavno je pitanje treba li ili ne zatvoriti javnu kuću, kazin, kako se u Dubrovniku naziva, zbog čega se u Gradu raspisuje i referendum na koji građani ne izlaze, dok su u pozadini čitave situacije, jasno, osobni interesi političara. Sama riječ kazin, osim javne kuće, u dubrovačkom dijalektu, kao i u talijanskom jeziku iz kojega potječe, označava i nered, posvemašnji, osobito moralni i još je prisutna u svakodnevici u tom figurativnom značenju.

Dakle, riječ je o sasvim suvremenom sadržaju, pa je redatelj Ivica Kunčević, preuzevši zaplet i likove romana, koji se ipak više fokusira na portretiranje i razotkrivanje slabosti Dubrovčana, temu vlasti i nemorala političara učinio središnjom u predstavi. Redateljski je koncept sukladan njegovu autorskom rukopisu, klasično dramski impostiran, s jasnom tezom i stavom o situaciji te izvrsno odabranim realističnim, gotovo hiperboliziranim detaljima u kojima redateljski komentari i stavovi dolaze do izražaja.

Osobito je dojmljiv njegov postupak realističnoga crtanja miljea javne kuće. Kako je mnogo veći kazin u gradskom poglavarstvu nego u pravom kazinu, zamka u koju se vrlo lako moglo upasti jest odveć pozitivno ocrtavanje atmosfere javne kuće u odnosu na mutne politikantske igre gradskih otaca. No to se nije dogodilo, a kada na scenu dolaze Badesine „djevojčice“, osobito u plesnim točkama, donose sa sobom atmosferu koje ipak ne bismo poželjeli biti dio.

Pars pro toto je lik mlade prostitutke Tonkice, u čijem je krevetu iznenada umro Ambašadur, jedan od političkih aktera uprave Grada, pa ona zbog tog šoka danima nezaustavljivo plače. Ti stalno prisutni jecaji njezin su poziv u pomoć, ali i upozorenje kako nije lako živjeti u bezosjećajnom neredu, radilo se o stvarnome ili političkome kazinu. Tonkicu interpretira Srđana Šimunović, a napravila je zaista vrlo dobru glumačku minijaturu. Druga takva u predstavi je ona Mirej Stanić u ulozi usidjelice Ore, kvalitetna i pamtljiva. Parira joj i Nina Hladilo kao drugi dio para gradskih dušebrižnica, inventivno glumački, ali i kostimografski portretiranih, u duhu epohe i s dozom bezvremenosti u karakterizaciji. Glavne uloge podestata, gradonačelnika (Maro Martinović) i Badese (Izmira Brautović) vrlo su dobro izgrađene, osobito ona Mara Martinovića, koji je portretirao čovjeka ne prevelikih mentalnih kapaciteta, a razmjerno tomu i ne u potpunosti olabavljena morala, te zbog toga nastoji sve vrijeme balansirati između svih mogućih politikantskih utjecaja i igara, sve u bezizglednoj težnji da izgradi integritet i ugled te postane pravi gospar.

Izmira Brautović, upraviteljica javne kuće, Badesa, nije samo šefica prostitutki, ona ima sve odlike političarke i poslovne žene, ali i moralnu granicu, za razliku od svojih uglednih mušterija, što je čini glavnim pozitivnim likom predstave. Uz još malo više iznijansiranosti u nekim trenucima koji su zamagljeni scenama pripitosti, Izmiri Brautović malo je nedostajalo da ulogu dovede do izvrsnosti.

Ugodno je iznenadio Hrvoje Sebastian. On interpretira gospara Luja, pravoga Dubrovčanina, poslovično škrta, bezosjećajna i pohlepna, predsjednika režimske stranke. Hrvoje Sebastian dodao mu je poseban rafinman te ublažio negativne karakteristike, a posebno je dobro portretirao njegov karakter s obzirom na homoseksualne elemente, vidljive u nekim scenama. U dendijevskom tonu međuraća izgrađen je i lik gospara Tonija (Zijad Gračić), također izvornoga gospara, kojemu je Gračić dodao nešto i od samoironije, čak i s primjesama karikature, što također dovoljno govori o redateljevu pomnom radu s glumcima i promišljenosti koncepta predstave. Boris Matić realističan je u prikazivanju svog lika, doseljenika u Dubrovnik, gospara Mata, kako govorom tako i glumom, te je njegova interpretacija jedna od boljih u ansamblu. Damjan Simić je u ulozi mladoga poručnika Stevana, donekle mlak i karikaturalan, a zanimljive su i interpretacije Zdeslava Čotića te Davora Ercega, u maniri naturščika, ali vrlo svježa.

Izdvojiti treba izvrsnu kostimografiju Danice Dedijer, odlično karakterno i situacijski konotiranu, te glazbu Nevena Frangeša i scenografiju Ivice Prlendera.

No najveće zasluge ipak ima Ivica Kunčević zbog vidljive promišljenosti pri razradi ove adaptacije i režije. Na prvi pogled možda se ne čini odveć ambiciozna, no i u detaljima i u ulogama vidljivo je koliko ova predstava ima stav i tezu. A tema, motivi i sadržaj su više nego aktualni, ali ipak suptilno doneseni i nažalost svevremeni, pa se tako ne radi o nekoj komediji koja tek nasmijava aktualnim sadržajima, nego o duboko tužnoj, sadržajnoj i slojevitoj predstavi o naravi same ljudske prirode, života te svega što uzburkava, ali i rastužuje svakodnevicu svijeta-pozornice, njezine aktere, a još više promatrače-gledatelje.