Graditelj moderne Hrvatske

U utorak, 27. listopada, u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu održan je simpozij Josip Juraj Strossmayer – utemeljitelj i pokrovitelj Akademije u povodu 200. obljetnice Strossmayerova rođenja. Najveća u nizu svečanosti (Osijek, Varaždin, Split) vezanih uz godišnjicu rođenja jedne od najvažnijih osobnosti moderne hrvatske povijesti okupila je akademike i eminentne stručnjake iz područja humanističkih znanosti, pri čemu je nizom izlaganja detaljno analiziran golem prinos biskupa Strossmayera političkom, kulturnom i znanstvenom razvoju Hrvatske. Čak i u kontekstu preporodnog 19. stoljeća, djelatnost Josipa Jurja Strossmayera izniman je primjer doživotne posvećenosti prosvjećenju čitave nacije, ukliještene između vlastite nedovoljne kulturno-političke zrelosti i rigidnih okvira konzervativne Habsburške Monarhije. Gotovo da i ne postoji aspekt društvenoga života u Hrvatskoj koji tijekom šest desetljeća aktivnosti Josip Juraj Strossmayer nije uspio unaprijediti, a njegov je uspjeh još važniji zbog činjenice da njegov visoki položaj unutar katoličke crkvene hijerarhije, unatoč brojnim kritikama suvremenika, nije narušio ravnotežu katoličko-pravoslavno-protestantskih odnosa u hrvatskim zemljama i Habsburškoj Monarhiji. Na simpoziju su bili predstavnici državnih, crkvenih i znanstveno-obrazovnih ustanova: nadbiskup u miru Marin Srakić, bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar, zamjenik bivšeg ministra uprave Zoran Pičuljan, protojerej stavrofor Slobodan Lalić i predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, a otvorio ga je predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić.

Borac za nacionalne ciljeve

Već u uvodnim riječima akademika Zvonka Kusića naglašena je trajnost baštine biskupa Strossmayera, ovjekovječena u obliku institucija koje do današnjega dana ostaju ključna žarišta hrvatskoga intelektualnog života. Okarakteriziravši biskupa Strossmayera ponajprije kao vrijedna kulturnog djelatnika, akademik Kusić istaknuo je njegov utjecaj na formiranje hrvatskoga javnog ukusa, kao i činjenicu da je tijekom čitavoga života djelovao uz potporu tek nekoliko istomišljenika, prije svega Franje Račkog.

Akademik Branko Despot

U izlaganju akademika Franje Šanjeka, posvećenu europeizmu biskupa Strossmayera, osobita se pozornost pridaje nadnacionalnom karakteru biskupova političkog promišljanja. Akademik Šanjek zaključuje da obrazovanje i služba u Habsburškoj Monarhiji nikada nisu ograničili biskupov svjetonazor, što je vjerno demonstrirao sjajnim istupima u Beču 1861. i Vatikanu 1869, kada je borbu za hrvatske nacionalne ciljeve uklopio u širi kontekst položaja slavenskih naroda u Europi. Unatoč tomu što je za života nekoliko puta promijenio političke stavove, biskupovo otvoreno, pomalo idealističko simpatiziranje Rusije (jedine slobodne slavenske države u drugoj polovici 19. stoljeća) nikada nije prestalo biti lajtmotivom njegovih javnih istupa, podjednako kao i njegova uvjerenost u Njemačku kao ključni faktor budućih političkih kretanja na kontinentu.

Razočaranost politikom Beograda i Pešte u posljednjoj trećini 19. stoljeća nije umanjila Strossmayerove ekumenske težnje, zbog čega je s vremenom izgubio potporu mlađih, Anti Starčeviću sklonijih intelektualaca. Istodobno, njegovi napori oko utemeljenja Sveučilišta i Akademije u Zagrebu pretvorili su ga u graditelja moderne Hrvatske, a njegov prisan odnos s papom Lavom XIII. osigurao mu je potporu u nastojanjima da slavenskim narodima osigura bolji položaj u europskoj političkoj konstelaciji.

Akademik Nikša Stančić bavio se pitanjem politike i nacionalne ideologije biskupa Strossmayera. Suočen s visokom nepismenošću na prostoru Hrvatske, visokim izbornim cenzusom, pogubnom tradicijom virilizma i pritiskom Pešte, biskup Strossmayer promeće se u vođu Narodne stranke, čiji je konačni cilj bila obnova hrvatske samostalnosti i uklapanje hrvatskih planova u širi kontekst emancipacije južnih Slavena.

Ustrajavajući na superiornosti nacije nad narodom, biskup Strossmayer prihvaća zapadni model građanske ideologije i pretvara Hrvate u političku odrednicu, a temelje hrvatskih nacionalnih težnji vidi u kontinuitetu hrvatske države, koji seže sve do ranoga srednjeg vijeka. Na planu jezika zalaže se za standardizaciju, a sličnosti između hrvatskog i srpskog jezika ne smatra dokazima jednakosti, već zalogom bliske političke suradnje. Uklapanjem hrvatskog identiteta u širi južnoslavenski, osobito nakon 1866, biskup Strossmayer nastoji iskoristiti slabljenje Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, no udaljavanje od Srbije i revizija hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. dovode do sloma njegove politike. Bez obzira na neuspjeh narodnjaka, Strossmayer ostaje ključna osoba političkog i javnog života Hrvatske u drugoj polovici 19. stoljeća.

Kršćanska sloboda

U predavanju pod naslovom Strossmayer kao duh kršćanske slobode akademik Branko Despot promišlja o percepciji slobode u radu biskupa Strossmayera, sjedinjene sa snagom obrazovanja, umjetnošću i izvornim duhom kršćanstva. Brišući granice između znanosti, umjetnosti i religije, Josip Juraj Strossmayer slobodu, kako osobnu, tako i nacionalnu, ne percipira kao nešto stečeno rođenjem, već kao mogućnost proizašlu iz svjesnog izbora. Kao nositelja kršćanske slobode biskup Strossmayer vidi svećenički stalež, koji naziva „darom božjim i Crkvi i narodu“, no takav status svećenstva uvjetuje čistoćom i obrazovanjem. Vjerujući u Europu ujedinjenu na temeljima vjere i mira, Strossmayer u njoj traži mjesto za Slavene, a među njima i za hrvatski narod, obrazovan i s oplemenjenim narodnim jezikom. Utemeljenjem Sveučilišta u Zagrebu, na kojem će „predavač biti kršćanin“, Strossmayer udara temelj snažnijim katoličko-pravoslavnim vezama, a samo sveučilište u njegovim zamislima ima nadnacionalni, južnoslavenski karakter.

Razmatrajući odnos Josipa Jurja Stross­ma­yera prema Slavenima, akademik Josip Bratulić analizira biskupovo djelovanje na nekoliko razina, kroz prizmu teškoga položaja slavenskih naroda u Europi. Politička zbilja u kojoj su svi slavenski narodi osim Rusije bili podčinjeni velikim carstvima (ruskom, njemačkom, habsburškom i osmanskom) uvelike je utjecala na Strossmayerovo slavenofilstvo, utemeljeno na konceptu zasebnih slavenskih nacija. Unatoč otvorenoj sklonosti Slavenima, Strossmayer šezdesetih godina 19. stoljeća, u skladu sa svojim ekumenskim i paneuropskim moralnim načelima, nastoji ublažiti protuprotestantske i protupravoslavne istupe. Rastući pritisak Pešte i emancipacija Srbije nakon Sanstefanskog mira 1878. izlažu Strossmayera otvorenim napadima iz Mađarske i Srbije, pri čemu se ističu nastojanja bana Khuena Héderváryja da Strossmayera ukloni sa Sveučilišta, a zatim i napadi srpskih pravoslavnih svećenika – historiografa Dimitrija i Ilariona Ruvarca.

Odnos biskupa Strossmayera prema Slavenima i poštovanje njegovih suradnika, prije svih đakovačkih kanonika Matije Pavića i Milka Cepelića, ovjekovječeni su u velikoj monografiji pod naslovom Josip Juraj Strossmayer biskup bosansko-djakovački i sriemski god. 1850. – 1900., s osobitim naglaskom na njegovu sklonost prema slavenskim narodima.

Izlaganje pod naslovom Josip Juraj Strossmayer u hrvatskoj javnosti i politici u 20. stoljeću, koje je umjesto službeno spriječena Ive Goldsteina održao Goran Hutinec s Katedre za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, posvećeno je percepciji biskupa Strossmayera u jugoslavenskoj i hrvatskoj javnosti tijekom čitavog 20. stoljeća. Kontroverzan i poštovan, biskup Strossmayer izazvao je oprečne ocjene političke javnosti, u rasponu od otvorene aklamacije do teških kritika. U razdoblju Kraljevine Jugoslavije rođendan Josipa Jurja Strossmayera bio je državni praznik, no istodobno njegovo je djelo nailazilo na otvorene napade konzervativne srpske javnosti, do te mjere da je karakteriziran kao „onaj Švabo Štroco iz Đakova“. Istovremeno, Miroslav Krleža, jedna od najutjecajnijih kulturnih i političkih osoba međuratnog razdoblja, na Strossmayerov rad gleda kroz izrazito marksističku prizmu, vežući biskupa uz habsburšku represiju. Unatoč kritičkom stavu, Krleža ne niječe Strossmayerov golem utjecaj na hrvatski kulturno-politički razvoj, nazivajući ga „blaženim zaštitnikom Hrvatske zemlje“ i „mecenom“.

Unatoč negativnoj percepciji crkve u poslijeratnoj Jugoslaviji, biskup Strossmayer uživao je status neupitnog velikana, prije svega zahvaljujući svojem slavenofilstvu i prinosu u približavanju hrvatskog i srpskog naroda.

U izlaganju Tomislava Galovića pod naslovom Uloga i značenje (studija) povijesti u Strossmayerovu djelu analiziran je golem prinos biskupa Strossmayera u stvaranju moderne hrvatske historiografije, ponajprije u svjetlu osnivanja Akademije i Sveučilišta, a zatim i na planu prikupljanja i analize povijesnih izvora. Strossmayerov izdavački rad, usmjeren na tiskanje najvrednijih djela hrvatskoga 19. stoljeća (u rasponu od tiskanja Kukuljevićevih govora do promoviranja višestoljetne latinsko-glagoljaške tradicije) golem je iskorak u stvaranju moderne historiografske znanosti u Hrvatskoj, čija je važnost najjasnije vidljiva iz činjenice da su prvi predsjednik Akademije (Franjo Rački) i prvi rektor zagrebačkog sveučilišta (Matija Mesić) bili povjesničari. Prema Strossmayerovu mišljenju, knjiga je bila „mjerilo narodnog razvitka“, a izučavanje povijesti jedan od najvažnijih faktora u njegovu prosvjetiteljskom radu.

Prava žena

U radu Pere Aračića, naslovljenu Strossmayer, promicatelj prava žena i njihove društvene uloge, poseban je naglasak na doživotnom Strossmayerovu promicanju važnosti ženskih prava u suvremenom društvu. Smatrajući da nikakav napredak nije moguć dok polovica naroda „čami u podčinjenosti, nepismenosti, isključenosti“, Strossmayer se zalaže za obrazovanje djevojaka i široku integraciju žena u društveno-politički rad hrvatskoga naroda. Konkretan plod Strossmayerova rada vidljiv je u otvaranju nekoliko ženskih škola u Slavoniji (Đakovo, Osijek), koje su uz biskupovu financijsku pomoć omogućile obrazovanje nadarenim djevojkama iz siromašnih obitelji, a podjednako u poticanju Marije Jurić Zagorke na aktivan angažman u književno-izdavačkoj djelatnosti Obzora, zahvaljujući čemu žene na velika vrata ulaze u književno i društveno žarište.

U posljednjem segmentu simpozija, naslovljenu Biskup Strossmayer kao sakupljač slika starih majstora, Iva Pasini Tržec analizirala je sakupljačku djelatnost Josipa Jurja Strossmayera, usmjerenu na stvaranje nacionalnog ukusa i povezanu s razvojem kulturnog i nacionalnog identiteta. Više od dvije stotine djela, uglavnom starih talijanskih majstora, kupljenih u suradnji s posrednicima u Veneciji, Kölnu i Rimu, ukazuju na prosvjetiteljsko-edukativnu viziju biskupa Strossmayera, utjelovljenu osnivanjem zagrebačke Galerije u studenom 1884. Sačuvani dokumenti o otkupu slika prvorazredan su historiografski materijal, u kojem su jasno izražene biskupove misli i namjere, izrečene u korespondenciji s najbližim suradnicima.

Ovaj je simpozij vrijedan prinos proučavanju Strossmayerova djela. Na skupu u HAZU-u u povodu obilježavanja 200. obljetnice rođenja utemeljitelja Akademije ocijenjeno je da biskup Josip Juraj Strossmayer zauzima jedno od najčasnijih mjesta u panteonu hrvatskih velikana.