Gospodin iz Royal Albert Halla

Kad umjetnik uplovi u stanovite godine, motivacijsku ulogu kao da preuzimaju brojke. Posljednji je primjer Eric Clapton, koji s više od dvjesto dosadašnjih nastupa održanih u londonskom Royal Albert Hallu drži teško oboriv rekord te slavne, gotovo mitske dvorane. I gdje će, ako ne ondje, veliki glazbenik proslaviti pedeset godina uspješne karijere i sedamdeseti rođendan? U skladu s vremenom, događaj ima multimedijalni karakter pa je snimka jednog od sedam rasprodanih koncerata, iz svibnja ove godine, već ugrađena i u svjetski kinorepertoar – ni domaća publika pritom neće biti zakinuta.

Što je Claptona svih ovih desetljeća držalo na površini svih relevantnih zbivanja?

Ime Erica Claptona odavno je postalo sinonim za „klasični rock“ – opće mjesto na kojemu se ukrštaju sve žanrovske silnice koje su definirale rock-glazbu i popularnu kulturu prije nego je punk sve to bezuspješno pokušao poništiti. Njegov je opus šezdesetih ispisao definiciju britanskoga blues-booma; iduće desetljeće u njemu će se zrcaliti kristali countryja i folka, marlijevskoga reggaea i tople ležernosti koju je patentirao samozatajni J. J. Cale. Devedesetih je upravo Clapton – kralj bijele električne gitare – dao legitimitet takozvanom unplugged-formatu, na albumu punu prearanžiranih skladbi iz nabujaloga repertoara.

Jasno je da iza – točnije, iznad svega – stoji slika prvoga pravog gitarističkog heroja, ali i emotivnog pjevača koji je formalne tehničke slabosti znao pretvoriti u prednost: u neusiljeni stil. I premda su ga sviračka vještina, brzina i instrumentalistička domišljatost učinili slavnim, teret „junaštva“, uključujući ono rokersko, nikomu nije lak: Clapton je bio na božanskom vrhu, posrtao je i padao, uzdizao se i preživio. Ako netko opusom svjedoči o važnosti rock and roll-gitare (ali one upregnute u službu nadahnuto napisane pjesme), to je on.

Clapton je u žarište specijalističke mlade rock-blues -ublike dospio u prvoj polovini šezdesetih, kao član rhythm and blues-sastava The Yardbirds. Potom se priključio ocu britanskoga bluesa Johnu Mayalu i njegovoj grupi Bluesbreakers, a kada je potkraj istoga desetljeća osnovao psihodelični trio Cream, bilo je očigledno da je Britanija spremna za glazbenika za kojega gitara nije bila tek obična karika u rock-postavi. U jesen 1967. na londonskim fasadama osvanuo je grafit „Clapton je Bog“, koji je bez ikakve zadrške sažimao stav javnosti prema dosezima najbržega gitarskog revolveraša generacije.

No začudo, trebalo je proći još tri godine prije negoli se Slowhand, kako su ga prozvali, odvažio na samostalnu karijeru. Dotad je estetiku gradio unutar raznih projekata i grupa, koji su mu služili kao inspiracija, ali i utočište. Prvijenac Clapton pojavio se 1970, nakon sudjelovanja u kratkotrajnoj supergrupi Blind Faith (zajedno sa Steveom Winwoodom) te rada u koncertnoj postavi dua Delaney & Bonnie. Iste godine nemirni glazbenik opet pokreće sastav, no slavni Derek & The Dominos nisu dobacili dalje od jednog (iako odličnog, dvostrukog) izdanja, ostvarena uz potporu besprijekornog sastava u kojemu se našao i Duane Allman, vjerojatno najbolji američki slide-gitarist naraštaja. Tek će nakon izdanja Layla & Other Assorted Love Songs u Claptonu sazreti odluka o solo karijeri kao jedinom mogućem izboru.

Rezimirajući Claptonov profesionalni put i analizirajući razloge njegova statusa u kontekstu globalne srednje rock-struje, američki kritičar J. D. Considine u knjizi Rolling Stone Album Guide zapaža: „Točno je da je ugled stekao uz pomoć gitarističke tehnike. No uspjeh u samostalnoj karijeri on mnogo više duguje svojemu glasu. Naime, najbolji dijelovi njegova opusa oslanjaju se na pjevanje: od frenetične ritmike u skladbi After Midnight do melankolične izvedbe u temi Old Love. Zapravo, njegove najmanje intrigantne snimke upravo su one u kojima je naglasak na dugačkim solo dionicama. Zvuči ironično, ali to je i važan argument u prilog činjenici da Claptonova kvaliteta nadilazi okvire zacrtane ikonografijom modernoga gitarističkog junaka.“

Studijska ostvarenja iz razdoblja sedamdesetih možda jesu neujednačene kakvoće, no ona  govore u prilog navedenoj kritičarskoj tezi. 461 Ocean Boulevard i Slowhand ponajbolji su Claptonovi albumi baš zato jer nadahnuto sintetiziraju sve važne elemente: instrumentalističku preciznost, vokalnu emotivnost, autorsku nadahnutost, izvedbenu disciplinu te osjećaj za mjeru i ukus. Naravno, pokazat će se da Clapton, unatoč osobnim problemima, prije svega mukama s ovisništvom, pripada eliti koja se zna održati na krovu svijeta.

Bez obzira na različite stilske otklone, u središtu Claptonova opusa je blues, i u tom žilavom žanru, otpornu na sve trendovske mijene, vjerojatno je jedan od ključeva njegova opstanka. Uostalom, bluesu će se vraćati na nekoliko važnih projekata u posljednjih četvrt stoljeća, od devedesetih naovamo. Uspoređujući ih s kapitalnim ostvarenjima, poput onih s Johnom Mayalom, s grupom Cream ili na albumu Layla, ti se albumi u kontekstu globalnog utjecaja ne doimaju osobito „velikima“. No oni su osobito važni za njega sama. Ako je na projektu MTV Unplugged redefinirao i repozicionirao svoj opus u odnosu na novu publiku, onda su Riding With The King (2000), Me & Mr. Johnson (2004) i The Road To Escondido (2006) kirurški precizno ogoljeli Claptonov autorski i umjetnički kredo. Gotovo da osim toga ništa nije važno, jer riječ je o otvorenom izlaganju utjecajima. „The King“ je, dakako B. B.; „gospodin Johnson“ mitska je figura delta-bluesa i trajan izvor utjecaja, a na albumu Escondido Clapton se temeljito i sustavno, gotovo analitički, poklonio prividno nehajnu, ali itekako važnu izvođačkom i autorskom rukopisu J. J. Calea, koji mu je davno poklonio Cocaine i After Midnight, a s kojim sada uspostavlja potpun dijalog. I to na jednoj od najpitkijih ploča u novijem razdoblju karijere.

„Blues je u korijenu svega – ostalo su tek plodovi“, dosjetljiva je izreka Willieja Dixona o žanru koji se i danas, mnogo desetljeća nakon nastanka, u raznim formama održava u životu. O ishodišnom značenju te glazbe i o njegovoj ključnoj ulozi u formiranju suvremene popularne glazbe napisani su eseji i knjige. No malo je tko pozvaniji da o tome, u dobi od okruglih sedamdeset, elokventnije progovori od Slowhanda Claptona, koji je kasnije razdoblje karijere proveo u temeljitom preispitivanju ostavštine onih glazbenika kojih su ga domašaji oblikovali u svim krucijalnim stvaralačkim etapama.

Bez obzira na povremena autorska odskliznuća i pokušaje dodvoravanja produkcijski ispoliranoj srednjoj pop-struji, Claptonov opus ostaje vitalnom polugom za razumijevanje procesa u kojem su se autentična crna glazba susretala i prepletala s tijekovima dominantno bijele popularne kulture i rocka, postajući ne samo njezin neizostavni dio, nego i jedan od motora koji su je pogonili naprijed. Poglavito onda, u vremenu kad se doista činilo da grafit o „božanstvu“ s gitarom u ruci ima smisla. Taj grafit danas nije mnogo više od zgodne dosjetke, no bogati gospodin koji se u uglednom Royal Albert Hallu osjeća kao u vlastitom dnevnom boravku itekako zaslužuje svoj status.