F kao fantazija

Engleske novine nedavno su pisale o Danielu Kehlmannu i o njegovu odnosu prema uspjehu, ističući kako je njemački pisac (ima njemačko i austrijsko državljanstvo), rođen 1975, postao svjetski slavan nakon golema uspjeha romana Mjerenje svijeta (objavljen 2005. i samo u Njemačkoj prodan u više od tri milijuna primjeraka). No umjesto da uživa u slavi nove, mlade spisateljske zvijezde, Kehlmann razmišlja o nepostojanosti uspjeha, vladavini trenutačne mode i opasnosti od zasićenja publike, koja se brzo okreće novim zvijezdama. U jednom od intervjua izjavljuje kako je njemačka scena opsjednuta uzdizanjem redateljske interpretacije iznad svega pa i sama kazališnog teksta i namjera autora. Ta je opsesija uništila karijeru njegova oca, redatelja, koji je umro 2005. godine, duboko uvjeren da redatelj treba ostati sluga teksta. Očeva ga je borba naučila bolnu lekciju, pa naglašava: „Vrlo je lako ispasti iz fokusa javnosti i prestati biti popularan, izaći iz mode. Velik dio kulturne industrije počiva na krhkim i teško odredljivim kriterijima. Osjetio sam to još kao dijete. To me naučilo oprezu i skepsi prema uspjehu.“           

Izd. Fraktura, Zagreb, 2015.

No nikakve skepse nema u općoj ocjeni kako je njegov najnoviji roman pod naslovom F još jedan veliki uspjeh četrdesetogodišnjeg pisca kojeg s jednakim oduševljenjem čitaju i kritičari i milijuni čitatelja širom svijeta (djela su mu prevedena na četrdeset jezika). O tom romanu napisano je mnogo prikaza, analiza, eseja, kritika, ali upoznavanje je najuzbudljivije u prvom susretu s napisanim djelom u kojem nema ni predgovora, ni pogovora, ni opaski pisca, urednika... Pred nama je goli tekst romana, u prijevodu na hrvatski s njemačkoga Snježane Božin, koji doista započinje neobičnom scenom u kojoj pratimo trojicu sinova (iz dva braka) nezaposlenog i neuspješnog romanopisca Arthura, koji ih odvodi na seansu hipnotizera. Nakon seanse, Arthur nestaje, postaje pravi, uspješni pisac, dok njegovi sinovi (Iwan i Eric su blizanci, Martin je stariji) pokušavaju živjeti svoje živote. Eric je vrlo rano znao da želi biti drukčiji od oca. Htio je zarađivati, htio je da ga shvate ozbiljno, nije htio biti netko koga potajno sažalijevaju... Martin postaje svećenik koji služi Bogu, ali ima problema s vjerom i vjerovanjem: „Nakašljem se i počnem iznositi ono u što bih rado vjerovao: Boga, Oca svemogućega, Isusa Krista, Sina njegova; raspet, umro i pokopan, uskrsnuo treći dan i uzašao na nebo, i opet doći u slavi suditi žive i mrtve. U Duha Svetoga, uskrsnuće mrtvih, općinstvo svetih i život vječni. Da, bilo bi lijepo...“ Iwan (kojega je otac najviše volio jer mu je bio najsličniji) želio je postati uspješan, poznati slikar, no čudnim obratom sudbine on postade falsifikator slikara Eulenböcka s kojim je dijelio život... „Od mene dakle, neće postati slikar, to sam sada znao. Radio sam kao i prije, ali više nije imalo smisla. Slikao sam kuće, planine, slikao sam portrete, nisu izgledali loše, bili su napravljeni znalački, ali čemu? Slikao sam apstraktne slike, bile su skladno komponirane i boje su bile dobro promišljene, ali čemu?“ Iwan se pita što znači biti prosječan. „Odjednom me to pitanje nije prestajalo proganjati. Kako netko živi s tim, zašto ide dalje? Dobro pitanje, zar ne?“ Kehlmann u tom odlomku i u cijelom svom romanu potvrđuje rečenice velike francuske spisateljice Marguerite Yourcenar iz Hadrijanovih memoara: „Kada se suvišne opasnosti svedu na najmanju moguću mjeru, kada se uklone nepotrebne nedaće, za održavanje junačkih vrlina ostat će još uvijek cijeli niz pravih zala: smrt, starost, neizlječive bolesti, neuzvraćena ljubav, razvrgnuto ili iznevjereno prijateljstvo, osrednji život manjeg raspona od naših planova i bljeđi od naših snova; sve one nedaće izazvane božanskom naravi stvari.“ Upravo taj osrednji život potka je romana F, i sve o čemu piše Kehlmann nešto je gotovo usputno, nevažno na velikoj pozornici života, njegovi likovi doista žive neki mali, osrednji život (Marija Crnobori, velika kazališna umjetnica, rekla bi životić), no njihove misli, osjećaji, zebnje, nade, užasi i strahovi, patnje i osamljenost sve su samo ne osrednji, sve samo ne nevažni.

Netipičan roman o obitelji

Čitajući Kehlmannov roman često sam se osjećala kao da ću svaki tren naići na poklič „Za mnom, dragi čitaoče!“ (iz Bulgakovljeva remek-djela Majstor i Margarita) zbog piščeve empatije prema likovima koja mu je zajednička s velikim romanesknim prethodnicima od Dostojevskog do Alaina Robbe-Grilleta. Empatija koja ne preza od duhovitosti, cinizma, komičnosti i humora. Da, zaista, roman F je duhovit, mjestimično komičan i prepun humora, no istovremeno je i prepun filozofskih opservacija o vjeri, Bogu, ljubavi, umjetnosti, očaju i strahu. Njegova unutrašnja struktura ne svodi se na linearno fabuliranje života jedne obitelji. Kehlmann piše netipičan roman o obitelji. Njegovo djelo F beskrajno je udaljeno od Buddenbrookovih Thomasa Manna, ali to ne znači da taj roman ne postoji u njegovoj literarnoj baštini. Otklon od linearnoga, skokovi u prošlost koja je sabijena u nekoliko stranica, poigravanje protokom vremena, stalno mijenjanje pozicije pripovjedača, skokovi naprijed i natrag kroz život likova, paralelna događanja, ulazak u tok svijesti i podsvijesti na rubu psihodeličnih doživljaja neke su od glavnih karakteristika Kehlmannova stila. Rasprave o slikarstvu, biznisu, roditeljstvu, braći, blizancima, prejedanju, varanju i laži nižu se u raznim ritmovima kojima prati pojedine likove. Martin (svećenik) debeljko je koji kontemplira sjedeći i žvačući tablice čokolade u ispovjedaonici; njegov usporeniji životni ritam određuje i tempo pripovijedanja; taj se tempo ubrzava samo u trenucima u kojima Martin vježba slaganje Rubikove kocke. Iwanovo slikanje, odnosno krivotvorenje slika njegova životnog partnera na samrti daje brzinu svim događajima oko njega koji se zlokobno ubrzavaju prije Iwanova odlaska na jednu čudnu adresu, dok Eric burzovnim akrobacijama (tijekom 2008, neposredno prije i za vrijeme svjetskoga burzovnog sloma) romanu zadaje frenetičan tempo, ludo ubrzanje koje graniči s totalnim kaosom, što se preklapa s Iwanovim nestankom.   

Kehlmann kao Bulgakov

Roman je podijeljen na šest poglavlja: Veliki Lindemann (hipnotizer), Život svetaca, Obitelj, Poslovi, O ljepoti i Godišnja doba. Iako bi se moglo učiniti da se djelo razvija u mnogo potpuno različitih smjerova, Kehlmann je pametan, staložen pisac. Pri samu kraju on spaja sve te rasute niti u labavi čvor, čvor koji podsjeća na ušće malih brzaca koje nije tamo gdje bismo ga očekivali, ne, on stvara novi početak u kojem se poigrava sa svim dotadašnjim motivima, od smrti i umiranja, do starosti i vjere koja se objavi onomu koji je najmanje vjerovao. Čak i koketira s krimićem, ali s pozicije suverena umjetnika koji kao da nas zadirkuje ne dopuštajući trivijalnosti da prevlada, ne umanjujući pritom vrijednost zapleta na rubu fantazije. I doista, može se osjetiti njegova ironija u stilu: „Mislite da će sada biti riječ o ovome? Ne, ne, prevarili ste se. Čitajte dalje.“ Završetak nije apoteoza u smislu epiloga, iako posredno i neposredno saznajemo mnogo toga i o Arthuru, Ericu, njegovoj kćeri i ženi od koje se rastavlja, Martinu i Iwanu, završetak je poput duboka uzdaha kojim nastavljamo živjeti otpuštajući iz naših malih svjetova one kojih više nema da zauvijek ostanu na rubovima naših sjećanja.

Čista stila, jasnih misli, promišljenih situacija, Kehlmann je pisac koji nas zavodi na drugu, možda i na treću loptu. Njega ne zanima vanjski sjaj pojedinih rečenica, iako je vrhunski stilist, ekonomičan je i gotovo strog u uporabi riječi, a opet kroz bljeskove nepatvorene nježnosti koja nikad ne prelazi u jeftinu patetiku ustrajno dokazuje kako je književnost itekako važna stvar u svijetu, kako je dužnost onoga koji piše da stvaranjem djela od riječi radi itekako važan posao i poziv koji se ne dodvorava i ne koketira s modom; Kehlmann piše u onom istom svemiru u kojem prebivaju njegovi veliki prethodnici od Goethea do Grassa, ne dopuštajući nam da odustanemo od sebe samih. Ukratko, on nam vraća vjeru u književnost, u umjetnost i na neki način sveto poslanje autora koji pažljivo, pošteno i uporno utire nove putove u našim mislima i životima. A to što su njegova djela zapravo nalik iskrivljenoj trubi velikog jazz-glazbenika Dizzyja Gillespieja samo je oznaka njegove vlastite zaigranosti suvremenošću, zaigranosti koja (na opće čuđenje i samih Nijemaca) ne bježi od iskričave duhovitosti i ironijskog osmijeha nad svijetom. Zbog toga me Kehlmann podsjeća na Bulgakova, jer najteže se smijati, najteže je nasmijati one druge, ma kako teško sve bilo u nama i oko nas. Ta je iskra smijeha ono što daje nadu i zbog toga trebamo i moramo prevoditi i čitati velike pisce, bez predrasuda, čista srca. Bez toga prestajemo postojati.

Daniel Kehlmann sjajan je pisac čija fantazija premošćuje i naše strahove i naše nade, a svi znamo da bez fantazije svijet gubi boju i postaje siv i bezličan.