Dubina apokaliptične psihe

Specifičnost dramskoga rukopisa Ivana Vidića prepoznala sam kao urednica u časopisu Prolog. Vidić smješta događanje Škrtice (1988/89), tj. Harpe (praizvedba 13. prosinca 1991) u kuću gospodara Ljudevita, kad u dvorac u šumi počinje ulaziti Zlo, agresija, rat. Tišina se sluša kao čekanje dolaska „nekoga drugog“ svijeta. Na premijeru mladi autor nije došao jer je sudjelovao u Domovinskom ratu kao branitelj. Imala sam prigodu objaviti i njegovu drugu dramu, Netko drugi, u Novom Prologu 1990, a i pročitati Vidićev tekst Glasovi, i u ratnom Prologu 1992. napisati tekst o njima. Premda je hrvatski dramatičar nakon toga objavio niz tekstova, čini mi se da je najnoviji, praizveden u Teatru &TD 29. listopada, jedan od njegovih najlucidnijih. Posljednji dani mira spajaju tišinu povijesti iz Harpe, tišinu doma djetinjstva iz drame Netko drugi i tišinu ljubavi iz drame Glasovi te dodaju teško autorovo ratno iskustvo. Kao i na početku rata protiv Hrvatske, Vidić i ovdje pokazuje apokaliptičan svijet, ali sad u javnosti medijski vidljiviji i dodatno usložnjen nizom akcija na globalnoj razini.

Redateljica Dora Ruždjak Podolski neodredivost teksta još jače ističe ukidajući prvu prostornu odrednicu iz Vidićeve drame: „Kuća pokraj mora, na samoj obali. Uokolo bogato zelenilo, gusto i podivljalo, palme, bugenvilije, oleandri, cvijeće raste na sve strane, bršljan probija zidove, vinova loza obavija ograde i strehe“, u kojoj prepoznajemo hrvatsku zapuštenu stvarnost, koja je obvijala hrvatske vojnike kad su se probijali klisurama i pustopoljinama. U suradnji sa scenografom Stefanom Katunarom redateljica prostor terase restorana pretvara u prostor brodske štive s rupama koje poklopcima otvaraju prostore nesvjesnoga te naglašavaju Vidićevo smještanje drame u srce labirinta ljudske psihe, ali i morskoga labirinta u kojemu vlada Kraken, „najstrašnije čudovište svih mora“ iz nordijskih legendi, križanac hobotnice i lignje divovskih razmjera, koji može potopiti brod, u alegorijskom smislu i brod-državu.

Dubravka Ostojić i Nataša Kopeč

Redateljica naizgled reducira, ali prostorno usložnjuje Vidićeve brojne mitološke, bajkovite i biblijske odrednice na egzistencijalistički govor koji se može pričiniti kao govor teatra apsurda, povezujući ga s bunjuelovskim filmskim rezovima. Dvije glumice izvrsno predočuju Vidićevu partituru snovitosti, nadrealnosti, noćnih mora, ali i nade kojom tekst obiluje. Dubravka Ostojić kao Gazdarica koja traži Konobaricu u restoranu kraj nepristupačna mora izvrsno utjelovljuje sve strepnje i nade žene koja je možda morska nimfa, a možda majka, želeći napraviti restoran u kojem se prodaju krumpirići, a napravi onaj s plodovima mora. Pokazuje začudan rub između realnosti i nadrealnosti, žene koju je možda ostavio muž i kojoj je Konobarica možda kći, ili osobe koja konkretizira podvojenost na Prvo i Drugo, na stvarnost i zrcalnu sliku stvarnosti. Jesu li Gazdarica i Konobarica možda ista osoba, u mladosti i zrelosti, ili figuracije snova i psihotičnih slika u realnosti koja uzmiče? – Dubravka Ostojić kao da iznimnom koncentracijom i preciznošću glasa i pogleda rastvara sve slutnje i traganja u svijetu koji nakon apokalipse traži novi život i duboku ljubav, besprijekorno u svakom pokretu, suzdržano i samozatajno, u suigri s mladom glumicom.

Nataša Kopeč kao Konobarica lomi pokrete kao što lomi tanjure, prikazujući razlomljenu svijest i gestom, pokretom, govorom, ostvaruje snažnu i preciznu ulogu (u kostimima Zdravke Ivandije Kirigin i oblikovanjem svjetla Elvisa Butkovića).

Ova drama može podsjećati na Becketta, može i na Ionesca, ali najviše podsjeća upravo na Ivana Vidića i njegovu dramaturgiju tišine nakon rata, u trenutku kad se naslućuje novi, globalni, svenazočni rat koji bi nas mogao obaviti hobotničkim pipcima. Premda se za vrijeme predstave može osjetiti duboka bol koju proizvodi, publika na kraju ipak izlazi s porukom nade, koja je povezana i s Vidićevim sarkazmom što otvara tekst i predstavu novim obzorima: npr. kad se legija stranaca suprotstavlja legiji sezonskih kuharica i sezonskih konobarica, ili kad se situacija s dvanaest seljaka iz Konobaričina sela, od kojih su pola Hugenoti, a pola Hotentoti, uspoređuje s dvanaest apostola.

Šutnja se ovdje vezuje uz osobnost i uz društvenost, pojedinca i sudbinu, društvo i svijet, koji kao mise en abyme ponire u postapokalipsu iz koje se uspostavlja „ravnoteža i smisao“.