Bez velikih iznenađenja

Osnovano 2011, Bijenale slikarstva presjek je izabranoga stvaralaštva hrvatskog slikarstva u posljednje dvije godine. Svaki put izlaže i neki europski grad kao gost. Ove godine to je poljska izložba Exporting Gdánsk u koncepciji kustosice Katarzyne Kosmale.

Poljska izložba, vjerujem, pokazuje slična istraživanja i teme što ih slikaju umjetnici bilo gdje u svijetu. Ono što kustosica ističe jest da je lučki i brodogradilišni grad Gdánsk, poznat po sindikatu Solidarnost i Wałesi, eksplodirao brojnim kvalitetnim slikarima, pretežno srednjega i mlađega naraštaja, jer nije birala autore u, recimo, Varšavi ili Krakovu. Gdánsk je dao najživlju scenu, i doista, njihove slike su zanimljive, vedre, često i duhovite. Ima neopopartističkih i bad–painting težnja, posve nalik onima bilo gdje na Zapadu. Vidi se da je Poljska razvijena i sve bogatija bivša komunistička zemlja, a njihovi umjetnici, uostalom i cio narod, iskazuju visok stupanj kulture, pismenosti, erudicije, a posebno ih karakterizira sloboda izražavanja i izrazita radost, otvorenost i bezazlenost u stvaranju. Nema ni traga teškim temama vezanima za prošlost, već u duhu ironije i smijeha, potpuno žive umjetničku sadašnjost. Radovi im osciliraju u kvaliteti, ali ukupno ostavljaju pozitivan učinak.

Iz postava izložbe  / Snimio Juraj Vuglač

A sada naši. Dvojio sam prihvatiti urednikov poziv da napišem osvrt na ovo Bijenale, a reći ću i zašto. Premda sam već iskusan, dugogodišnji, pomalo već olinjali likovni kritičar, nikada mi nije bilo teže sa stajališta morala i savjesti napisati ovakav tekst. Naprosto zato što od 38 od žirija izabranih slikara, 34 su mi bili studenti na ALU u Zagrebu. Predavao sam im upravo, između ostaloga, moderno i suvremeno slikarstvo i umjetnost. Dakle, izravno sam sudjelovao u njihovu stjecanju znanja i formiranju kao umjetnika, dajući im komad(ić) sebe, i trudeći se da steknu što više informacija i teorijskih znanja o umjetnosti. Nekima sam bio i teorijski mentor na izradi diplomske radnje. Ostalima, ili bolje, svima sam pisao pozitivne kritike i predgovore u katalozima, najčešće prvih ili drugih, samostalnih izložbi. Nekima i gotovo sve predgovore. Drugim riječima, odlično poznajem njih i njihov umjetnički razvoj, podupirao sam ih i dobro mislio o njima. S druge strane, od osam pozvanih slikara, najstariji su časna gospođa Baretić i gospodin Vaništa, koje iznimno cijenim. Gospođi Baretić u ovome sam listu nedavno napisao i panegirik u povodu retrospektive u Modernoj galeriji. Drugi su mi kolege profesori na ALU (Rončević, Vrkljan, Šimrak od pozvanih, a Friščić, Vekić i Jurić od odabranih). Hoću reći, jako sam subjektivan u ocjenjivanju radova, jer gotovo sve autore dobro poznajem, kako njihove radove, tako i privatno. No odavno je poznata činjenica da kritika može, mora biti i jest subjektivna, kako je to stalno isticao kultni talijanski kritičar Bonito Oliva. Stoga mi je automatski isključena mogućnost (autocenzurom) da ikomu od predstavljenih slikara išta negativno napišem. Uglavnom ih sve volim, cijenim i poštujem, u smislu njihove umjetnosti, dakako, a neke i kao bliske prijatelje. Ovo sam morao reći jer se ograđujem od ikakvih negativnih stajališta, koje intimno imam, premda vrlo malo, ali ih neću reći. Čujem da je žiri (Josip Zanki, Tomislav Buntak, Željko Marciuš, Klaudio Štefančić i Melinda Šefčić) odbacio mnoge pristigle radove, dakle vrlo rigorozno su birali, što je neporecivo pravo žirija. Na izložbi nema nekih kvalitetnih slikara (Bojan Šumonja iz Pule, primjerice, ili po mojemu sudu izvrsni mladi slikari David Muhamed Shreim, Luka Dundur i Marko Zeman), a još ih je dosta koji mi padaju na pamet kao daroviti i odlični, a na Bijenalu ih nema. Ili se nisu javljali ili su odbijeni. Ne znam koje je kriterije žiri primijenio pri izboru, osim što su odbili kič, kojega na izložbi doista nema. No našlo bi se nekoliko radova koje nije trebalo primiti, jer se loše nose u konkurenciji i prilično su slabi. No o tom potom. Činjenica je da nema iznenađenja.

Prevlast figuracije

Mnogi su radovi već viđeni na samostalnim izložbama, a svi su u duhu koji su umjetnici prije uspostavili. Obilje je posljednjih godina forsirane figuracije i realizma, po mojemu ukusu i previše, koje je nedavno predstavio mladi kritičar Feđa Gavrilović na izložbi realizma u suvremenom hrvatskom slikarstvu. Stoga je i na Bijenalu izrazita dominacija takva slikarstva te autora koji su se u tom okrilju već višekratno iskazali (Martina Grlić, Ivona Jurić, Petra Grozaj, Helena Janečić, Zlatan Vehabović, Josip Tirić, Stipan Tadić, Pavle Pavlović, Stjepan Šandrk, Rene Bachrach Krištofić…), a navedeni su cijenjeni i priznati za svoju vještinu, talent i kvalitetu. Tadić i Šandrk su i zvijezde unutar hiperrealističkoga načina slikanja, Vehabović je zvijezda s uspješnim izlaganjem u inozemstvu, s galeristom u New Yorku. Tirić je s njim izlagao također u New Yorku, a na Bijenalu su mi upravo Tirićeve slike među najboljima. Bolji je ovdje od razvikanoga Vehabovića, čije su mi sve ranije slike mnogo bolje od ovih na Bijenalu iz ciklusa Temelji u blatu koji je nedavno izložen u MSU-u u Zagrebu i za koji smatram da je nešto lošiji od svega sjajnoga što je Vehabović dosad napravio. No i on, kao i Šandrk, Tadić, Grlićeva, Pavlović i još neki, radoholičari su, pravi profesionalci, koji ne čekaju inspiraciju, već svaki dan i noć slikaju, istražuju, eksperimentiraju, pa ako ponekad ponešto i nije dobro, za shvatiti je, jer teško je držati uvijek najvišu razinu svjetske kvalitete koju nesporno imaju. Nulla dies sine linea njihova je deviza i na ozbiljnom radu na slikarstvu treba im čestitati. Čestitati treba zapravo svima koji mnogo rade usprkos kulturi i umjetnosti nenaklonjenu vremenu. No uvijek je bilo tako, a neki ustraju, i upornim radom grade karijere, koliko god se kao slobodni umjetnik u Hrvatskoj jedva može preživjeti. Pritom uživaju, što je evidentno u svim radovima, a svaki je na Bijenalu umjetnik svijet za sebe, pojedinačni kozmos, pa je nemoguće u kratku osvrtu opisivati svaki svijet pojedinačno. Neki novi autori, poput Damira Vejzovića i Ivana Prerada, izložili su dijelove svojega diplomskog rada, a sve bolje slika Lav Paripović, diplomirao ove godine, zasluženo primljen na Bijenale. Duje Jurić izlaže tri slike s velike samostalne izložbe, održane u istome prostoru gdje su i sada na Bijenalu, iz serije Digitus Impudicus, sa šifrirano upisanim psovkama u slikama, Biserka Baretić dvije novije slike u njezinu stilu crvenih dinamičnih mrlja koje su zasjale na retrospektivi s početka ove godine.

S druge strane, nekoliko autora piše u slici, baveći se semiološko-lingvističkim konceptom u slici. Vlado Martek sa svojim filozofsko-pjesničkim pismom, kultni gorgonaš Vaništa također, a Ivica Malčić u poznatom stilu bad–paintinga i ideje da naslika sto slika godišnje izlaže ciklus Osmrtnice umjetnosti s ispisanim mudrostima na sva četiri ruba formata. Od mlađih sliku premažu u crni fond i ispisuju neku ideju Roberta Vilić, koja slikopiše riječi i pojmove sutra/preksutra, ili Mario Mišković s ispisanom riječju Files, itd. Netom diplomirani Ivan Marković preko nebeskoplave ispisuje majuskulom velikim slovima svoje ime i prezime, valjda da nam kaže da je nebesko biće. Ipak, ti su radovi slabiji segment izložbe, premda funkcionira kao jedan od mogućih i rabljenih slikarskih strategija. Zaokret od ranijeg ekspresionističkog i realističkog portretizma učinio je Fedor Fischer. Moćno djeluju njegove enformelističke nakupine neutralnih smeđih tonova u debelom impastu na velikim kompozicijama složenim od po dva spojena platna. Te su slike ugodno iznenađenje, među boljim radovima na izložbi, možda i zato jer su drukčije, apstraktne, rasne, praznik za oči u moru figurativnih naracija.

Od svih autora izdvojit ćemo još samo tri autora apstrakcije. Nenadmašna, mudra i duboka gospođa Baretić, Koraljka Kovač, već odavno etablirana i iskazana rasnim kolorizmom u kružnim konstelacijama te mladi Damir Sobota, koji istražuje modernističke principe isprepletenih traka u vijugavim smjerovima, plohama u čistim bojama. To slikarstvo njegova je reinterpretacija hard-edge paintinga, blisko Franku Stelli, bauhausovskim ili Delaunayovim istraživanjima boje u određenoj kompozicijskoj formi. Igor Taritaš slika interijere, Matko Vekić, etablirani slikar i profesor na ALU-u, sada je dao dvije slike na temu džihada, vrlo politički aktualno. Zanimljiv je i Grgur Akrap, čije namjerno nehajno, gotovo infantilistički tehnički loše slikarstvo pije vodu. Zapravo je autentično i, ako sve slike na Bijenalu uzmemo kao raznoliku lepezu prijedloga slikarskih mogućnosti danas, onda je itekako dobro, samosvojno.

Priče iz svakodnevice

Iskusni Igor Rončević izlaže dvije slike Krađa Mona Lise, u kojoj borbu za prevlast na platnu vode crtež i boja. Amorfni organski oblici lebde na površini fino islikanoj mnogobrojnim malim crticama. Tandem Danko Friščić i Davor Mezak izlažu nastavak njihovih citata na poznata djela. Nakon sjajna Broda luđaka i Splava Meduze, sada su nam uprizorili Dolazak Hrvata alias Odlazak Hrvata i prolazak Sirijaca, koji čine dvije-tri slike, mnoštvo fotografija s performansa što se kao video vrti na ekranu. Statisti su odjeveni u kostime i glume Hrvate sa slike Otona Ivekovića Dolazak Hrvata na Jadran. Tipično u njihovoj maniri, ironija i cinizam parodiraju velike događaje i veliku modernu umjetnost, poznata remek-djela, smještajući ih u suvremeni kontekst. To čini i većina ostalih: bave se našim vremenom, pričaju o prostoru i vremenu aktualnoga nam današnjeg, svakodnevnog života. Darovita Martina Grlić iskušava tehniku velikog Gerharda Richtera. Njezina Čajanka preslikana je fotografija u hiperealističkom stilu, ali zamagljeno, kao da je fotografija snimljena neizoštrenim objektivom. Solidno, ali odveć rihterijanski.

Za kraj oni najbolji. Uz Tirića, to su slike Ivone Jurić, senzibilne u rukopisu. Slika vegetaciju u vrtu s nekoliko komada vrtnog pokućstva koji se manifestiraju kao zaustavljeno, zaleđeno vrijeme, kao relikti prošlosti. Profinjeno tkivo tonskih prijelaza ovo slikarstvo čini magičnim. Četiri slike Roberta Šimraka slikane su grafički preciznim, popart­ističkim nervom. Lazurne su, a svaka prikazuje kostur u dinamičnoj aktivnosti. Na prvoj u zraku upravlja krevetom, na drugoj golemom špricom, na trećoj diže poklopac trezora, a na četvrtoj jaše na plamenobacaču i sve pali pred sobom. Duhovito, ilustrativno, podrugljivo i kritički; na specifičan metaforičko-narativan način govori o autorovu shvaćanju svijeta. Sjajna burleska. Među najbolje ubrajam i Predraga Todorovića, koji na velikom formatu crne metalne ploče gustim isprepletenim crtovljem stvara iluziju, kao mikrogibanje velike vizualne dinamike, na najboljem tragu negdašnjih istraživanja op-arta i kinetičke umjetnosti, izlaganih na izložbama Novih tendencija u Zagrebu od 1961. do 1973.

Sve u svemu, nema velikih novotarija ni bitnih pomaka. Show must go on, gotovo svi autori nastavljaju sa zaokruženim osobnim pričama, a pozitiva je nekoliko novih mladaca koji obećavaju.