Akcija, stil i angažman

Prije nešto više od devet godina, uoči premijere filma Casino Royale, unatoč naslovu Umri drugi dan u kojem je supersposobnog agenta s dozvolom za ubojstvo posljednji put tumačio Pierce Brosnan, prve „prave“ Bondove pustolovine za 21. stoljeće i novi gledateljski senzibilitet, malo je tko u plavokosom i slabo poznatom Danielu Craigu vidio odgovarajućeg i potentnog agenta 007.

I novoga Jamesa Bonda karakterizira efektna režija

Ni izgledom ni glumačkom prezentnošću pa ni tjelesnom staturom Craig nije odgovarao dotad uvriježenim predodžbama o Bondovu liku i djelu, nije bio visoki šarmer i zavodnik s osmijehom i gardom „lako ćemo“, a nije odgovarao ni slici hedonista i bonvivana u smokingu koji između dva suha martinija, protresena, a ne promiješana, uživa u privlačnim damama i brzim automobilima. Zadovoljstvo je bilo tim veće kad je Craig lik Bonda obogatio zagonetnom osobnošću te notama autodestruktivnosti, prijeteće unutarnje tjeskobe, mraka i cinizma te tako osuvremenio opsesivno-kompulzivni lik špijuna koji ljubi i ubija, i zajedno s producentima prilagodio ga senzibilitetu i zahtjevima današnje publike. S druge strane, budući je Bond prestankom hladnog rata (koji se u određenoj mjeri ipak čini se vraća) dobrano izgubio smisao postojanja – u međuvremenu je ironiziran primjerice u Cameronovim Istinitim lažima i u trilogiji o Austinu Powersu – njegov novi habitus dizajniran je dominantno po uzoru na superšpijuna Ethana Hunta iz serijala Nemoguća misija, pa se aktualni agent 007 više doima kao varijacija Hunta obogaćena tradicijom i nostalgijom kao i određenim ikonografskim i „mitotvornim“ detaljima, nego kao nekadašnji filmski junak.

U smjeru takva postuliranja lika i osuvremenjivanja koncepta najdugovječnije filmske franšize orijentirana je i svojevrsna kako se činilo trilogija koju su iz spomenuti film zatvarali Zrno utjehe i Skyfall, koja je lik Bonda redefinirala s osloncem na reinterpretaciju njegova profesionalnog i obiteljskog zaleđa te koja recentnim Spectreom postaje tetralogija s mogućnošću daljeg razvijanja priče. Tetralogija u smislu da se Spectre ne samo pričom izravno naslanja na Skyfall, doslovno putem videoporuke koju je Bondu ostavila pokojna M u interpretaciji Judi Dench, nego i rekapituliranjem zbivanja iz prethodna tri filma zbivanja u kojima bivaju objedinjena i „objašnjena“ u liku novog, a zapravo starog zločinca, isprva zagonetnoga Franza Oberhausera, kojega vrlo uvjerljivo, ali i pomalo maniristički, utjelovljuje dvostruki oskarovac Christoph Waltz, kao i zločinačke organizacije koju on predvodi.

Naznake arta

Dakako, čak i slabije upućeni poznavatelji serijala o Bondu lako će pogoditi tko je zapravo Oberhauser, vođa globalne i čini se sveprisutne zločinačke organizacije Spectre, koja u rukama redatelja Sama Mendesa, potpisnika Skyfalla te izvrsnih ostvarenja Put do uništenja i Put oslobođenja kao i ponešto precijenjena Vrtloga života, i četvorice scenarista među kojima su John Logan (Gladijator) i Jez Butterworth (Na rubu budućnosti, Crna misa) postaje znatno opasnija od nekadašnje Spectre koju su u liku Ernsta Stavroa Blofelda među ostalima vodili i Donald Pleasance i Telly Savalas. Nova Bondova pustolovina, tek druga u čitavom serijalu koja nas vodi unutar zidova junakova doma, kakvoćom je poprilici ravnopravna Skyfallu, možda tek za nijansu slabija, a posrijedi je djelo koje jurnjavom po atraktivnim svjetskim lokacijama i borbom protiv moćna neprijatelja smještena u velikoj bazi na egzotičnoj lokaciji koji k tome želi zavladati svijetom, u sjećanje priziva „klasične“ naslove „bondiane“.

Priča počinje u Ciudad de Méxicu, gdje se Bond usred gradske vreve i nekovrsnog karnevala na Sve svete navodno nalazi na odmoru, makar pritom u pratnji privlačne djevojke počini atentat na stanovitog Marca Sciarru. U tome ga zamalo ometu dvojica Sciarrinih ortaka, od kojih će se jedan, krupni i nadljudski snažan Hinx (Dave Bautista), pokazati bitnim u nastavku priče. Naime, Hinx je desna ruka spomenutog Oberhausera, vođe zločinačke superorganizacije na čiji tajni sastanak u Rimu Bond stigne zahvaljujući informaciji koju dobije od Sciarrine udovice Lucie (Monica Bellucci koja je na ekranu nazočna otprilike tri i pol minute), kojoj pak spasi život pred ubojicama i osigura zaštitu. Na izvrsno režiranu, iznimno atmosferičnu, efektno prijetećem i za ovakav profil filmova prilično netipično uprizorenu sastanku, sekvenci kojoj sumračnost, zagasiti tonovi i impresivna fotografija Hoytea Van Hoyteme (Dečko, dama, kralj, špijun, Interstellar) daju svojevrsni art-predznak, Bond će shvatiti da ga Oberhauser poznaje te da njih dvojicu, iako se on ne može sjetiti o kome se radi, povezuje zajednička prošlost. Da stvar bude gora, čini se da Oberhauser zna ne samo da Bond prisustvuje sastanku na kojem on uz Hinxovu pomoć preuzme vodstvo zločinačke organizacije, nego i da nekako zna svaki njegov korak i budući potez, kakav će biti upoznavanje mlade psihologinje Madeleine Swann, koju vrlo sigurno interpretira Léa Seydoux iz Adelina života.

Tradicija i modernost

Istodobno, u sektoru 00 u novom sjedištu britanske tajne službe izgrađenu na obali Temze nedaleko u Skyfallu srušena starog, strogi novi M, koji u tumačenju Ralpha Fiennesa poprima obrise strože očinske figure prema onoj majčinskoj Judi Dench, zajedno s gospođicom Moneypenny (Naomie Harris) i Q-om (Ben Wishaw) suočava se s neplaniranim nevoljama. Kako tvrdi ambiciozni Max Denbigh zvan C (Andrew Scott), mladi i ambiciozni član vlade, danas je novo vrijeme u kojem špijunske zadaće obavljaju dronovi i slična sofisticirana tehnologija, a konvencionalni agenti poput Bonda staromodni su i neučinkoviti. Stoga je njegov plan što prije zatvoriti odjel 00, spojiti službe MI5 i MI6 te sigurnost Velike Britanije i većeg dijela svijeta prepustiti sveprisutnom satelitskom i inom nadzoru koji se, dakako, jednostavno može zlouporabiti.

Poveznice među dvama rukavcima zapleta lako je uočiti, a kad se pokaže da je upravo sveopći nadzor i njime olakšano izvođenje kriminalnih operacija glavni cilj Oberhausera i Spectre, asocijacije na stvarnost i djelovanje Edwarda Snowdena nameću se same od sebe. Elaboriranje intrigantnoga motiva opasnosti od globalnoga nadzora Spectreu osigurava atribut nenametljivo angažirana djela, a sugestivna i ugođajna Mendesova režija te impresivna fotografija Hoytea van Hoyteme naznake art-prosedea koji u određenim sekvencama biva dosta naglašen. Novitet je i to da svi sporedni likovi s Bondove strane, od M (pravim imenom Gareth Mallory!) preko Moneypenny do Q-a, silom prilika budu uvučeni u akciju te u manjoj ili većoj mjeri postaju akcijski junaci, što je pohvalno. Odlično uprizorenoj akciji ne nedostaje starinskoga šarma pa ni humora, zahvaljujući dinamičnoj naraciji trajanje od dva i pol sata ni u jednom se trenutku ne osjeti, pa je Spectre u cjelini spretno spajanje tradicije s modernošću. Budući da Oberhauserov lik ostaje nepotrošen i sposoban za povratak, a i utjelovljuje ga glumac kalibra Christopha Waltza, može se pretpostaviti da bi i sljedeća Bondova pustolovina opet s Craigom u glavnoj ulozi te s najavljenim Mendesom u redateljskom stolcu trebala ponuditi barem podjednako uspjelu zabavu.