Zatvorena vrata prošlosti

Proces lustracije koji su u proteklih četvrt stoljeća više ili manje uspješno prošle gotovo sve nekadašnje istočnoeuropske komunističke države u Hrvatskoj još je predmet javnih rasprava i sporenja. Provedeni slučajevi pokazuju da je provođenje lustracije znatno pridonijelo društvenom pa i gospodarskom razvoju zemalja u kojima se to dogodilo. Otpor koji u Hrvatskoj neke društvene i političke strukture kao duhovni i materijalni baštinici komunističkoga sustava pružaju otpočinjanju toga procesa kako bi zadržali naslijeđeni društveni i materijalni status razorno djeluje na hrvatsko društvo i gospodarstvo. Takvi lustraciju zamišljaju kao svojevrsno ponavljanje onoga što su oni sami i njihovi stvarni ili duhovni očevi činili onima koje su smatrali protivnicima u desetljećima do pada komunizma, pa ne mogu ni zamisliti da bi se taj proces mogao odvijati na neki drugi način. Nije zbog toga neobično što je javnost opterećena etiketiranjima i blaćenjem onih koji se drznu progovoriti o lustraciji, a istodobno se nude idealizirani agitpropovski prikazi onih desetljeća u kojima su Hrvatska i hrvatski narod živjeli u sklopu nekadašnje komunističke Jugoslavije. Borba za bolju prošlost, zapravo zamagljivanje i krivotvorenje onoga što je činilo prošlu stvarnost, nedvojbeno je jedna od metoda kojom se služe nasljednici tih struktura kako bi opravdali svoj trenutni povlašteni položaj, koji bi trebao postati neupitan i nedodirljiv.

Budući da u državnim arhivima pristup građi nije do kraja omogućen, neophodno je utemeljiti poseban memorijalno-dokumentacijski centar o komunizmu

Da bi se rasvijetlila prošlost takvih ljudi i sustava kojemu su pripadali te čiji su mentalni sklop i obrazac ponašanja naslijedili, potrebno je provesti znanstveno utemeljena istraživanja razdoblja od uspostave komunističkoga totalitarnog sustava u Hrvatskoj i nekadašnjoj Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata do godine 1990. To je nemoguće učiniti bez izvornoga arhivskoga gradiva u hrvatskim arhivima i arhivima zemalja na području nekadašnje komunističke Jugoslavije. Pritom se u hrvatskim arhivima istraživači povremeno susreću s nepremostivim preprekama za dalja istraživanja, o čemu je u Vijencu nedavno utemeljeno pisao povjesničar Davor Marijan. Zbog toga je istraživačima i zainteresiranoj javnosti potrebno potpuno otvoriti sve ono gradivo koje je stvoreno do obnove hrvatske državnosti 30. svibnja 1990, odnosno ukloniti sve zapreke koje se djelomice temelje na praksi provođenja nekih zakona koji nemaju izravne poveznice s arhivskim gradivom, no znatno utječu na korištenje fondovima važnim za istraživanja razdoblja od 1945. do 1990. Riječ je o Zakonu o tajnosti podataka, Zakonu o zaštiti osobnih podataka i Zakonu o pravu na pristup informacijama.

Zakon o arhivskom gradivu i arhivima u osnovi nije problematičan, no unatoč tomu bilo bi dobro u njega ugraditi neka poboljšanja. Promjenu, primjerice, treba unijeti u članak 19, koji se odnosi na svrhu uporabe gradiva. Ne vidim potrebu opisivanja za što se sve gradivom može koristiti – ako je to javno gradivo, trebalo bi biti dostupno svima bez obzira na svrhu. Posebice treba izbaciti pomalo orvelovski pojam opravdana svrha koji u sebi krije opasnost da netko arbitrarno i subjektivno odlučuje o tome što je to opravdano ili ne te da uskrati korištenje gradivom. Tu se treba ugledati na praksu u Sjedinjenim Američkim Državama – ako je javno gradivo označeno dostupnim (nakon proteka određenog vremena, deklasifikacije i slično), ono je dostupno svima i nije važno tko ga traži i zbog čega. S tim treba povezati članak 25. Zakona, koji sadržava odredbu o tome da odobrenje za korištenje javnim arhivskim gradivom daje ravnatelj arhiva. Ono što je javno trebalo bi biti dostupno svima bez obzira na razlog i svrhu i bez posebna dopuštenja, pa je ta odredba jedna od onih koje bi mogle otežati istraživanja. Naposljetku se treba osvrnuti i na članke 20. i 68, u kojima stoje odredbe o roku od 50 godina od nastanka gradiva te o gradivu službi i ustanova koje je nastalo do 30. svibnja 1990. Svakako treba osigurati da se nikakva ograničenja (pa ni vremenski rokovi) ne mogu odnositi na gradivo službi i ustanova bivše države do 30. svibnja 1990. te na neprijateljske ustanove (JNA, „Krajina“ i sl.) nakon toga nadnevka. Sve takve materijale bez obzira na nadnevak nastanka odmah bi trebalo učiniti potpuno dostupnima.

Arhivi tajnih službi

Ukidanje prethodno spomenutih ograničenja tek je dio preduvjeta potrebnih za rad na ozbiljnim znanstvenim istraživanjima. Drugi je preduvjet predaja čitavoga gradiva, posebice onoga nastalog radom tajnih službi i represivnog aparata bivše države, arhivskim ustanovama te njihova arhivistička obrada kako bi se njime mogli služiti istraživači. Dio toga gradiva nedvojbeno je još u posjedu ustanova u Republici Hrvatskoj, a o tome dosta govori i činjenica da je potkraj rujna ove godine Sigurnosno-obavještajna agencija Hrvatskom državnom arhivu predala 134 dužna metra arhivskoga gradiva Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske. Iako je na temelju priloga u medijima teško tvrditi na koji će način ono biti dostupno korisnicima Hrvatskoga državnog arhiva, ipak je moguće pretpostaviti da neće biti potpuno dostupno te bi moguće korištenje njime moglo biti povezano s većim ili manjim zaprekama.

Drugi je problem činjenica što je pretežiti dio gradiva nastala radom tajnih službi i represivnog aparata bivše države na saveznoj razini još u posjedu ustanova (pa i nekih arhiva) u Republici Srbiji te je gotovo potpuno nedostupan hrvatskim istraživačima. Dosadašnja iskustva s pregovora o povratu i otvaranju arhivskog gradiva sa Srbijom nisu temelj za prevelik optimizam glede mogućnosti njegova otvaranja za hrvatske istraživače. Iskustva nekih istraživača s gradivom koje je na papiru dostupno u arhivu nekadašnjega Vojnoistorijskog instituta u Beogradu (danas Arhiv Vojske Srbije) pokazuju da je poduzimanje istraživanja u toj ustanovi više gubljenje vremena negoli istraživanje u pravom smislu te riječi. U srbijanskom glavnom gradu gradivo je nekih saveznih ustanova dostupno svima, pa i hrvatskim istraživačima, no ono nažalost može biti od male koristi za onakvu vrstu istraživanja o kojima je riječ u ovom tekstu. Riječ je o fondovima u Arhivu Jugoslavije. Unatoč zaprekama u Srbiji, stoji činjenica da u hrvatskim arhivima i ustanovama ima dosta gradiva koje može biti od velike važnosti za buduća istraživanja razdoblja prije 30. svibnja 1990, a nadamo se da će u budućnosti zapreke koje danas postoje biti otklonjene. Također se treba nadati kako će ustanove i službe u Republici Hrvatskoj hrvatskim arhivima predati sve gradivo koje posjeduju kako bi ono napokon postalo dostupno istraživačima i javnosti.

Nedostatak institucionalnog rada

Svakako važan korak u poticanju daljih istraživanja trebalo bi biti utemeljenje posebnog memorijalno-dokumentacijskog centra koji bi radio na suočavanju javnosti s totalitarnim ideologijama te totalitarnim i autoritarnim režimima i njihovim nasljeđem koji su bili prisutni na hrvatskom narodnom i državnom području do godine 1990. Takve ustanove, u nekim zemljama i više njih, postoje u gotovo svim postkomunističkim zemljama i važan su instrument u provođenju procesa lustracije. Uz rad na istraživanju totalitarnih ideologija i režima te posljedica njihova djelovanja te su ustanove redovito i mjesta održavanja sjećanja te edukacije mladih naraštaja. One su nerijetko i središta u kojima se na nacionalnoj razini u nekim zemljama provode istraživanja. Nadamo se kako će budućnost i u Hrvatskoj donijeti utemeljenje takve ustanove, u čijem bi sklopu svakako trebalo ustrojiti istraživački odjel s nekoliko istraživača koji bi trajno radili na različitim aspektima te problematike.

Također bi u sklopu postojećih ustanova koje provode historiografska istraživanja, primjerice Hrvatskoga instituta za povijest kao središnje kuće hrvatske historiografije, trebalo razvijati istraživanja takve vrste, a memorijalno-dokumentacijski centar razvijati ponajprije kao svojevrsnu logistiku svim istraživačima. U njegovu bi sklopu trebalo utemeljiti specijaliziranu knjižnicu koja bi na jednom mjestu okupila sva relevantna izdanja, a važan aspekt djelovanja centra svakako bi trebao biti i specijalizirani arhiv. Pritom takav arhiv ne bi trebao čuvati izvornike dokumenata koji se već čuvaju u postojećim arhivima, nego bi se njegov fundus mogao temeljiti na preslikama i digitaliziranom gradivu iz hrvatskih arhiva. Držim kako bi takvo rješenje moglo znatno unaprijediti i olakšati rad na istraživanju spomenute problematike, a samim tim i pomoći procesu lustracije. Taj proces u Hrvatskoj nije nažalost još ni na početku, no budućnost će, nadamo se, ipak donijeti promjene i s njima potpuno otvaranje svega gradiva važna za istraživanja razdoblja prije godine 1990.