Život izbjeglica

Slavodobitnik ovogodišnjega filmskog festivala u Cannesu, film Dheepan hvaljenoga francuskoga scenarista i redatelja Jacquesa Audiarda izvrsno je ostvarenje i dosljedno nadograđuje karijeru toga filmaša te podjednako obogaćuje i suvremenu kinematografiju.

Ovogodišnji canneski pobjednik bavi se aktualnom temom, izbjeglicama koje se pokušavaju uklopiti u život velegradskog predgrađa

Nema dvojbe da tema izbjeglištva izravno korespondira sa suvremenom društvenom zbiljom, a u Dheepanu se usredotočuje na tri lika, muškarca Sivadhasana (Antonythasan Jesuthasan), ženu Yalini (Kalieaswari Srinivasan) i djevojčicu Illayaal (Claudine Vinasithamby), koji moraju preuzeti identitet stradale obitelji da bi napustili građanskim ratom razorenu Šri Lanku. No Sivadhasan je, s preuzetim identitetom Dheepana, bio pripadnik Tamilskih tigrova, žena i djeca ubijeni su mu i, kako se doznaje, pati od posljedica PTSP-a. Mlada Yalini na početku se lako odlučuje hiniti da je supruga i majka, a djevojčica je siroče. Dolazak u Francusku i život u sjeveroistočnome predgrađu Pariza, Le Preu, temeljito je raščlanjivanje međusobnih odnosa središnjih likova, kao i odnosa sa stanovnicima predgrađa, od kojih je većina sklona nasilju i razbojništvu. Pritom Sivadhasan/Dheepan postaje pazikućom, Yalini skrbi za starca, a Illayaal se pokušava uklopiti u školu.  Obitelj koja to zapravo nije, zbog sukoba lokalnih bandi, nalazi se u blizini nasilja, a povratnik iz zatvora Brahim (Vincent Rottiers) otponac je daljem restrukturiranju odnosa protagonista.

Scenarij Audiarda, Thomasa Bidegaina i Noe Debrea pozornost usredotočuje na precizno nijansirane psihološke sklopove likova, a izmičući klišejima i predvidljivostima čine ih vrlo uvjerljivima. Iako uočavamo poneku arhetipsku prepoznatljivost, zbog slojevite karakterizacije likovi ne podliježu generalizacijama, već su sasvim individualizirani. Sivadhasan/Dheepan ne može pobjeći od prošlosti, Yalini se teško nosi s preuzetom odgovornošću, a Illayaal istodobno reagira i na zadanu situaciju i neodobravanja vršnjaka. Neprestana restrukturiranja odnosa surogatne obitelji pročišćavaju se kada eskalira nasilje lokalnih bandi, a egzistencijalna ugroženost Yalini je i otponac Sivadhasanovu/Dheepanovu suočavanju s traumama i akcijskome djelovanju koja za učinak ima vrednovanje obiteljskoga predznaka potvrđena u zamalo idiličnome okružju predgrađa engleskoga podneblja u završnoj sekvenci.

Dheepan je vrsni predstavnik mogućnosti europske, poglavito francuske kinematografije, i to ponajprije francuskoga filmskog modernizma, mnogo manje postmodernizma. Poveznice pak sežu i izvan nasljeđa filma i dodiruju čak i književnost upravo zbog činjenice da je Dheepan dijelom nadahnut Perzijskim pismima glasovitoga Montesquieua, koji je djelovao u doba prosvjetiteljstva. Ipak, društveni je kontekst izbjeglištva i tranzicija kultura i rasa izraženog postmodernoga predznaka, što se nepobitno potvrđuje i u prevlasti uporabe tamilskoga jezika, kao i verbalnome nerazumijevanju, ali i intuitivnome razumijevanju Yalini i Brahima.

Polazeći od egzistencijalne drame prema kriminalističkome trileru, Audiard se odlučio za završno naglašavanje žanrovskih postulata kao okvira pročišćenja likova, čime ga je učinio prijemčivim i širem gledateljstvu. Ako pritom ne zaboravimo da je i uvodni segment smješten u Šri Lanku odraz ratnoga filma, jasno je da Audiard promišljeno rabi žanrove da bi predočio životni put likova ne libeći se pritom i jasnog komentara nasilja kao društvenoga i filmskog fenomena, nasilja kojemu se prvotno nastoji umaknuti, ali ga se naposljetku mora i prevladati da bi se uskladila zajednica ljudi koji su preuzeli tuđi identitet. U promišljenoj se narativnoj strukturi filma ipak našao i pokoji nedostatak, poput naznačenoga, ali ne i dublje elaboriranoga motiva protagonistova susreta s tamilskim bojnikom te zanemarivanja školske i obiteljske opstojnosti djevojčice gotovo u čitavome raspletu, upravo u segmentu kada ona dosegne i vanjsko vrednovanje, a nije upitna ni njena važna uloga u odnosu s roditeljima koji to uistinu nisu.

Uz vrlo dojmljivu uporabu zvuka skladatelja Nicolasa Jaara, što pridonosi tjeskobi i rastu napetosti, Audiard se odlučio i za čitave dijelove filma bez izvanprizorne glazbe kao znak izravnijega gledateljeva uranjanja u zbivanja i bez nametanja autorskoga komentara. Time je postignut izravan realizam iskaza, podcrtan i filmskom fotografijom Eponine Morneceau. Najbolji su dosezi filma redateljski postupci Jacquesa Audiarda te gluma dvoje protagonista. Pritom je zanimljivo da je Dheepan i Jesuthasanu i Srinivasan prva glavna uloga. No dok je Srinivasan indijska kazališna glumica, Jesuthasan je dramatičar, esejist i pisac, pa se njihova glumačka ostvarenja u ovome filmu vrednuju kroz dvojaku prizmu – vlastite osobnosti u tumačenju i vrsnoga redateljskog nadzora. Šteta što je tijekom filma sužen glumački prostor mlade Vinasithamby, a nema dvojbi da Rottiers nadrasta etiketu francuskoga Edwarda Nortona.

Dheepan je naposljetku film koji se može promatrati iz različitih kutova, a njegova se kvaliteta potvrđuje u činjenici da su svi navedeni segmenti, poput sadržaja, stila, izvedbe i konteksta sasvim skladno i nenaglašeno uklopljeni u nerazlučivu cjelinu.