Varivo i čušpajz

Čudo jedno kakvih se sve gluposti čovjek ne nasluša u tramvaju! Dakako, one (gluposti) kolaju i drugdje, no tramvaj je takvo mjesto gdje su putnici dulje ili kraće zatvoreni u istoj gajbi i gdje tuđe razgovore ne možeš prečuti i da hoćeš. Tramvaj je često pozornica na kojoj nerijetko nastupaju oni pametnjakovići koji – osim što sve najbolje znaju – uz to još i viču. U vrijeme isto takvih (bučnih i šupljih) predizbornih kampanja (a one kao da su se zarekle da nas uopće neće napustiti) takvima kao da još dodatno narastu krila. Naravno, parolaško domoljublje tada se uvijek probudi u istom gromkom obliku, pa se i takvi „sveznadari“ nađu ponukanima da svoju pamet prosipaju urbi et orbi, a omiljena im je tema hrvatski jezik (uz nogomet, jasno). Tako nedavno nisam mogla ne čuti dva mudrijaša kako raspredaju ni više ni manje nego o varivu. Dakako, ne kao o vrsti jela nego kao o srbizmu. Da je po takvima, hrvatski bi jezik već odavno ostao bez polovice svojih dobrih riječi, dok bi srpski postao najveći rasadnik riječi – ako ne na svijetu (već viđena i dobro poznata megalomanija), a ono barem „u regionu“.

Kako bi rekli naši stari, daklem, varivo! Jasno je da ta imenica – koja znači začinjeno kuhano povrće u obliku guste juhe, a koju bi tramvajski mudraci ne trepnuvši okom izbacili i nadomjestili (nju jednu) s nekoliko drugih riječi (na primjer, začinjeno kuhano povrće itd.) jerbo im je ekonomija u jeziku nepoznanica – zacijelo ne egzistira bez svoje pratnje. A pratnja joj je glagol variti. Variti znači kuhati, no prvotno još od prasl. vremena znači obrađivati što toplinom. U podlozi je ie. korijen *uer-, što znači gorjeti, žeći. Tako i prasl. *vъrĕti znači vreti, ključati, ali i fermentirati, pa onda i bučati. Znači i udarati, tući, pa se, poglavito uz spominjanje nagloga prodora krvi, ali bez ranjavanja, kaže da je komu udarila krv u glavu (a može udariti i slava i štošta drugo). Četiri su prijevojna oblika prasl. korijena: vr-, vir-, ­vor-, var-, a kao osnova za izvedenice javlja se i vrel-, vrut-. Ovdje će nas zanimati var-, najprije kao vrućina (usp. varnica, danas bliža srpskom leksiku, u hrvatskom to značenje pokriva iskra). Put iz prasl. možemo slijediti i u drugim, mahom slavenskim, jezicima, tako u rus. varitь, češ. vařit, polj. warzyć, ali zbog elementa topline u osnovnom ie. korijenu *uer- nije dalek ni njem. warm, engl. warm, topao. Upravo se uz pomoć plamena koji razvija visoku temperaturu spajaju metalni i/ili plastični dijelovi, tvoreći tako var ili šav, mjesto gdje su ti dijelovi spojeni zavarivanjem. Čovjek koji to radi zove se zavarivač, kadšto i varilac.

Kako smo u kontinentalnoj Hrvatskoj stručne nazive u gotovo svim obrtima vrlo često posuđivali iz njemačkoga, u razgovornom jeziku i danas žive letlampe (njem. Lötlampe), alat koji jakim plamenom omogućuje da se npr. lakše skine stara boja na drvetu, pa i glagoli lemiti i lotati. I oni su germanske provenijencije: leimen, odnosno löten (spajati kovinu s kovinom uz dodatak rastaljene slitine, obično kositra). I majstorima koji taj posao rade često prije padne na pamet posuđeni germanizam nego domaće riječi zavarivati, zavarivanje. Sjećam se starih kotlokrpa koji su povremeno dolazili u pomoć našim bolesnim loncima, rajnglama, tavama ... Naime, to se posuđe nije bacalo kad bi se prošupljilo, nego bi se pričekao dolazak tih putujućih majstora, koji su upravo na šuplje mjesto zalotali komadić lima, pa su se u tim ozdravljenim loncima veselo kuhala razna variva (meso u to poratno vrijeme ne treba ni spominjati jer ga je ionako bilo tek u tragovima, mahom samo nedjeljom), koja su bila i jedini specijaliteti na našim radnotjednim jelovnicima. Nešto od tih bakinih zalotanih akvizicija imam i danas (i „u funkciji“ su). Naravno, ne plediram ni za tuđice ni za zakrpe na loncima. Spominjem ih tek kao dio negdašnjega urbanog govora i načina života (pod geslom: škoda bacit’). I sadržaj koji se u tim posudama vario (i miješao varjačama ili kuhačama, što je nekima dalo i prezime, Varjačić) mogao je biti ukusan, ali i neukusan, što otkriva riječ navaran (Mikalja, Stulić, Pavlinović), a znači bljutav, zlo kuhan, slab, nevaljao, nezačinjen. No naši svakodnevni cušpajzi ili čušpajzi bili su vrlo ukusni, kao i sva starinska jela koja su se „jela žlicom“. Premda njem. Zuspeise sugerira u prvom redu prilog uz glavno jelo, kod nas to nije bio nikakav prilog nego glavno jelo od raznoga povrća, pa se kuhalo varivo od kelja, kupusa, mahuna, mrkve, graška, korabe itd. I dok varivo ostaje samo na svojem općem značenju, čušpajz ima i preneseno značenje. Za divno čudo, ni Anić-Goldsteinov rječnik stranih riječi ni Sabljakov rječnik žargonizama nemaju ni tu riječ, pa onda, jasno, ni njezino preneseno značenje. No zato je ima Agramer (Novi Liber, 2013), rječnik zagrebačkih germanizama: to je pravi čušpajz – značilo je nešto udrobljeno, sklepano bez reda (npr. taj je diplomski rad takav čušpajz, nedopustivo bi bilo da prođe).

Osim variva, na našem jelovniku bio je i obareni krumpir (ob + variti, opkuhati, nabrzo prokuhati, rus. obvarítь, opariti). U eri sve traženijih narodskih jela, na tom se popisu našla i slovenska obara (kuhani sitniš od svinje koji se inače stavlja u kobasice). Ličani će se pak podičiti svojom varenikom (kuhano mlijeko), a Rusi samovarom, metalnom posudom za pripremu čaja (koja „sama kuha“). Naravno, Česi neće propustiti pivovar, odakle smo i mi preuzeli riječ pivovara. Prvotno je značila „onaj koji vari/kuha pivo“. Uvarci (odvar, odvarak, napitak od varenoga, prokuhanog bilja) još mi kao ljekarije nisu zatrebali, ali se i danas rado sjetim jedne praške vrlo ukusne Lujine patke na podvarak, jela od pirjanoga kiselog kupusa na vrhu kojega se udobno smjestila pečena patka kao da je kraljica majka. Davno bješe to. Tako davno da katkada pomislim kako sam cijeli svoj praški boravak i tu nezaboravnu slasnu nedjeljnu patku na podvarak samo sanjala. No imam svjedoke da to ne bje samo sanak pusti nego java.