Umjetnička popijevka jako je marginalizirana

Dosadašnji muzikološki opus akademkinje Koraljke Kos (šest knjiga i stotinjak znanstvenih i stručnih radova objavljenih u časopisima i zbornicima) nedavno je dodatno obogaćen objavom jedinstvene monografije Hrvatska umjetnička popijevka (Hrvatsko muzikološko društvo, serija Muzikološke studije, Zagreb, 2014). Baveći se nizom tema iz područja hrvatske glazbe u rasponu od srednjega vijeka do druge polovice 20. stoljeća (sagledanim i u međunarodnome kontekstu), Koraljka Kos osobito je zaslužna za niz novootvorenih područja istraživanja: glazbenu ikonografiju, glazbenu kulturu u razdoblju renesanse, ranoga baroka (uključujući Pavlinsku pjesmaricu) i pretklasike (Luka Sorkočević), povijest Lieda (od Vatroslava Lisinskog do Brune Bjelinskog) te hrvatsku glazbenu modernu (uključujući posebno život i djelo Dore Pejačević). U njezinim istraživanjima najviše motivira činjenica da su barem neki od zapostavljenih opusa hrvatske glazbene baštine uvjerljivo zaživjeli na koncertnim podijima današnjice. To se ponajprije odnosi na revitalizaciju sveukupna opusa Dore Pejačević, a već ima naznaka da će zahvaljujući i njezinu zalaganju ponovno dobiti pravo koncertnoga glasa i mnoge hrvatske umjetničke popijevke, koje su sve do dana današnjeg bile osuđene na nedopustivu nijemost.

Snimio Damil Kalogjera

Poštovana akademkinjo Kos, što ste željeli postići objavom monografije koja donosi pregled i razvoj hrvatske umjetničke popijevke od ranog romantizma, početkom 19. stoljeća preko stilskoga pluralizma moderne do 70-ih godina? Je li to dovršeno istraživanje ili ima još nekih (muzikološki neobrađenih) opusa koji su neizostavni u kontekstu dvostoljetnoga kontinuiteta hrvatske solo pjesme?

Još od studentskih dana privlačila me umjetnička popijevka u kojoj se pjesništvo i glazba udružuju u novu sintezu. Iz niza mojih pojedinačnih studija o hrvatskim skladateljima Lieda rodila se zamisao da napišem pregled razvoja te umjetničke vrste, jedne od rijetkih u hrvatskoj glazbi koja ostvaruje kontinuitet od ranoga 19. stoljeća do danas.

Kroz portrete pojedinih skladatelja Lieda pokazalo se također da je hrvatska umjetnička popijevka integralni dio međunarodnih stilskih kretanja, uz aktualnost ili odmak, već prema mogućnostima pojedinih skladatelja i potrebama publike.

Iskrsnula su tijekom istraživanja i nova imena skladatelja popijevke: tako je to područje pravo otkriće u opusu Franje Krežme, poznatog i priznatog instrumentalnog skladatelja; dojmljiva je i dosad nepoznata vokalna minijatura rano preminula nadarenoga skladatelja Milutina Polića; zapostavljeno je i trebalo bi ponovno zaživjeti vokalno stvaralaštvo Ivane Lang i Jurja Stahuljaka. Pa i popijevka poznatih skladatelja poput Blagoja Berse ili Božidara Kunca poznata je tek u malom isječku. To su samo neki od primjera, a ima ih mnogo.

Knjiga je pregled u koji nisu ušle popijevke onih skladatelja kojih je stvaralačko težište bilo na instrumentalnoj ili opernoj tvorbi. Zato je otvorena za dalja istraživanja, navlastito vokalnih opusa Stjepana Šuleka i Borisa Papandopula, kao i onih suvremenih autora koji njeguju tradicionalni sastav Lieda, naravno uz suvremena sredstva izraza.

Osim muzikoloških (povijesnih i analitičkih) aspekata, otvaraju li vaša istraživanja i šira, kulturološka motrišta?

Istraživanje je otvorilo i šire kulturološke aspekte. Dobili smo podatke o recepciji hrvatskoga Lieda, jer nam čak i više od novinskih kritika govore ponovljena izdanja, obradbe, preradbe i inačice pojedinih popijevaka – primjerice miljenika zagrebačke publike Ivana Zajca. S druge strane, vokalna solistička glazba Vatroslava Lisinskoga, nedvojbeno najnadarenijeg skladatelja Lieda slavenskoga juga, bila je – izuzev malog broja popjevaka – posve zaboravljena. I podaci o pjesničkim tekstovima koje su birali skladatelji govore o recepciji pojedinih književnika. Ponekad su skladatelji uglazbljivali tekstove suvremenika, drugi put okretali su se prošlosti; no motivi izbora zacijelo nisu bili toliko u književnoj vrijednosti koliko u subjektivnim sklonostima skladatelja i dostupnosti tekstova. U odnosu na recepciju pjesničkih tekstova ne treba zaboraviti ni posredničku ulogu glazbe: jer čini se da krasne stihove Nazorove čakavske pjesme Seh duš dan poznajemo posredovanjem Bersine popijevke, ili Galovićev Crn-bel zahvaljujući antologijskom ozvučenju Krešimira Baranovića. Za recepciju Friedricha Nietzschea nije nevažna činjenica da je Dora Pejačević uglazbila njegove stihove 1919. i 1920. (to su popijevke op. 53: Venedig, Vereinsamt i Der Einsamste), u doba kada je vjerojatno tek malen broj znalaca u Hrvatskoj čitao njegove stihove.

Može li vaša knjiga potaknuti interakciju teorije i prakse?

Nadam se da bi knjiga mogla biti poticajna i za glazbeni život općenito: za izdavaštvo muzikalija, glazbenu pedagogiju i koncertni život. Voljela bih da moja istraživanja ne ostanu tek informacije za zainteresirane amatere i znalce, već da potaknu i praksu, da hrvatska umjetnička popijevka bude češće u medijima i na koncertima, i to u vrhunskim izvedbama.

Utječe li opća situacija u reproduktivnoj praksi na marginalizaciju hrvatske umjetničke popijevke, i ako je odgovor potvrdan – koji su uzroci tome?

Hrvatska umjetnička glazba, a tako i popijevka, nije dovoljno poznata ni u našoj sredini, a kamoli u inozemstvu. Mislim ponajprije na glazbu prošlosti, takozvanu baštinu, jer se za prezentaciju suvremene glazbe brinu živući skladatelji.

Današnji mladi perspektivni pjevači pod diktatom brze internacionalne karijere nemaju dovoljno motivacije, vremena ni zanimanja za hrvatsku umjetničku popijevku, a tržište od njih traži poznati repertoar vrhunskih majstora Lieda kao što su Franz Schubert, Robert Schumann, Hugo Wolf i Richard Strauss. Tko će u takvim prilikama studirati i nuditi publici nešto novo, nepoznato i k tome na stranom jeziku? No nije samo hrvatska solo pjesma marginalizirana. Zapostavljen je i Lied Stanisława Moniuszka i romanca Mihaila Ivanoviča Glinke, vokalne minijature Aleksandra Porfirjeviča Borodina i Antonína Dvořáka.

U Hrvatskoj tek malen broj umjetnika posvećuje pozornost hrvatskom Liedu. Tim su dragocjenija bila nastojanja baritona Vladimira Ruždjaka, koji je uz međunarodnu karijeru uspio trajno studirati i izvoditi i hrvatsku popijevku.

Vaše dugogodišnje bavljenje osobnošću Dore Pejačević potaknulo je tiskanje njezinih partitura, a u Hrvatskoj i u inozemstvu Dorine su skladbe sve prisutnije na koncertnim podijima kao i na dragocjenim, sada već i inozemnim diskografskim izdanjima; kako predstavljati hrvatsku umjetničku popijevku da barem oni najvredniji dosezi zažive u svijesti hrvatskih pa i – unatoč jezičnoj barijeri – inozemnih ljubitelja glazbe?

Predstaviti hrvatsku umjetničku popijevku poželjno je u kontekstu međunarodnoga repertoara Lieda. Ne uspoređujući stvaralačke domete morali bismo prepoznati analogno estetsko htijenje, odnos prema pjesničkom tekstu i sredstvima glazbenog izraza. A takva obilježja ima projekt Koncertne direkcije Zagreb, koja je proteklih sezona u okviru ciklusa Molto cantabile u interpretaciji vrhunskih mladih pjevača i pijanista predstavila i neke bisere hrvatske solo pjesme. I pokazalo se da te skladbe mogu kao profilirana ostvarenja stajati i u kontekstu reprezentativnoga međunarodnog programa. Te koncertne interpretacije hrvatske solo pjesme trebale bi rezultirati trajnim snimkama u antologijskom izboru.