U velikome glazbenom stilu

Kao osamnaesta opera Giuseppea Verdija u Hrvatskoj pojavila se na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, 24. listopada, Sicilijanska večernja. Prije dvije godine – u sklopu Verdijeve godine – njezina talijanska verzija I Vespri siciliani izvedena je u HNK-u u Splitu, ali u koncertnom obliku, pa se zagrebačka produkcija izvorne francuske verzije može smatrati hrvatskom praizvedbom cjelovite scenske verzije djela.

Opera, praizvedena 1855. u Parizu, ima naslov Les Vêpres Siciliennes. Imenica večernja u hrvatskom je jeziku u ženskom rodu singulara. No u brojnim jezicima, pa tako u fracuskome i talijanskom, njezina je istoznačnica u pluralnom obliku te označava večernju službu Božju, za razliku od singularnog oblika iste riječi koji označava večernju zvijezdu, Danicu. Osim toga, sva hrvatska historiografska literatura bilježi stvarni, poznati povijesni događaj, ustanak Sicilijanaca protiv francuske vlasti na uskrsni ponedjeljak, 30. ožujka 1282, po kojemu je opera dobila naslov, kao – Sicilijansku večernju. Zašto je to trebalo mijenjati, pa će djelo sada ući u sve službene teatrološke evidencije pod pogrešnim naslovom Sicilijanske večernje?

Luciano Batinić i Adela Golac Rilović / Snimila Mara Bratoš

Povijesna pozadina poslužila je Verdiju, kao mnogo puta prije i poslije, tek kao polazište. Ne mareći mnogo za vjerodostojnost povijesnih činjenica, važnije su mu bile pojedinačne, intimne sudbine junakâ, njihove radosti, nesreće i patnje. U Sicilijanskoj večernji drama izvire iz sraza domoljubnih Sicilijanaca i francuskih okupatara. Kao u mnogim operama Verdijevi se junaci lome između osjećaja dužnosti i ljubavi: spasiti voljene osobe znači izdati domovinu. Psihološka motiviranost više se puta mijenja, ovisno o razvoju događaja.

Hélène živi za osvetu brata kojeg su joj ubili Francuzi. Sicilijanski mladić Henri, zaljubljen u nju, otkriva da je sin francuskoga guvernera Montforta. Kako bi spasio uhvaćene urotničke drugove, priznaje Montforta kao oca i tako postaje izdajica. Vođa pobunjenika Procida koristi se predstojećim vjenčanjem Hélène i Henrija da, zvonjavom zvonâ, pošalje znak Sicilijancima za ustanak. Na samu kraju opere počinje Sicilijanska večernja – pokolj Francuza, u kojem stradaju Montfort, Hélène i Henri.

Sicilijanska večernja, na libreto Eugènea Scribea i Charlesa Duveyriera, nastala je poslije Verdijeva sazrijevanja u Luisi Miller, Stiffeliju i Latinskoj trilogiji. Njezina fragmentirana dramaturgija, slično kao i u Moći sudbine, nema razvojni lûk kao u najboljim djelima. U glazbenom smislu, skladatelj će se poslije sjetiti nekih taktova i začetaka pojedinih motiva za Krabuljni ples, Don Carlosa i Aidu. Pripada tipu francuske velike opere, u pet činova, s obveznim baletom. Glazbeno je osebujna, što karakterizira možda najbolja Verdijeva uvertira, neobična antikabaleta u ariji Procide, pojedini majerberovski ulomci s banalnim kadenciranjima u pompoznoj instrumentaciji, pojedini kontrapunktski zamršeni ulomci, bogatstvo raznolikih ritmova i neobičan, zbrzani kraj. Tipično su verdijanski zanosno raspjevani velebni ansambli te nekoliko prekrasnih dueta, osobito baritona i tenora. Glavni junaci imaju velike i teške arije, Hélène čak njih nekoliko.

Riječ je o iznimno teškom i zahtjevnom djelu duga trajanja. Postaviti ga tako blistavo i uspješno kao što je to uspjelo ansamblu Zagrebačke opere, na čelu s ravnateljem i dirigentom Nikšom Barezom, nije lak zadatak ni za mnogo veće operne kuće. Sicilijanska večernja, i to još u francuskoj verziji, dragulj je repertoara. Maestro Bareza, poznat po žaru pronicanja u detalje, isklesao je ujedno monumentalnu cjelinu svakoga pojedinog broja i cijele opere. Orkestar se dinamički istaknuo u rasponu od prigušenih tonova do zamalo zaglušne punoće tutti-zvuka, kako je Verdi zamislio. Snažan i raspjevan zbor upotpunili su članovi Muškog zbora HRT-a (studij zbora Nina Cossetto).

Režija Janusza Kice (sa scenografijom Marka Japelja, kostimima Doris Kristić i koreografijom Leonarda Jakovine) u predstavu unosi mnogo detalja koji pridonose dinamičnosti i laku praćenju komplicirana sadržaja. Polazišna su zamisao različiti oblici otpora ugnjetavanju i spremnost na žrtvu te iscrpno elaborirana refleksija utjecaja bezbrižnoga djetinjstva na ozbiljnost odrasloga doba. No postoji problem: Kicino i uprizorenje njegovih suradnika odveć sliči predstavi redatelja Christofa Loya, u produkciji Nizozemske opere iz 2010, pod ravnanjem Paola Carignanija. Narodna poslovica kaže: tko se mača laća… Hoće li i onaj tko se interneta i YouTubea (tako olako) laća, od istoga i poginuti?

I na kraju, iako su – uz maestra Barezu i zbor – zapravo na prvome mjestu, solisti. Domaće snage, tek uz tenorsku iznimku, iznijele su zahtjevan pa i riskantan projekt. Moglo se opušteno uživati u verdijanskim glasovima i pjevanju četvero protagonista, i to u apsolutnom prinosu dvojice od njih: našega mladog baritona Ljubomira Puškarića u ulozi Montforta i gostujućega poljskog tenora Michala Lehotskog kao Henrija. Toliko zanosna pjevanja, sa širokim frazama i legatom, nije se već dugo čulo. Basu Lucijanu Batiniću, u ulozi Procide, za stopostotni dojam nedostajala je sonornost nekoliko najdubljih tonova.

Glas sopranistice Adele Golac Rilović, po prirodnim predispozicijama, nije najidealniji za ulogu Hélène. No ona ju je, zahvaljujući pjevačkom umijeću, trudu i radu, vrlo dobro savladala. Već od nastupnog recitativa vidjelo se da je raspoložena za paklene izazove koji obuhvaćaju lirske i dramatske trenutke, dramske koloraturne pasaže, visine i dubine, meka piana i punu snagu glasa za ansamble, baladne i briozne karaktere arija, uz logično i spontano glumačko tumačenje lika koji prolazi već spomenutu višestruku psihološku motiviranost za svoje postupke. Hélène je sjajno ostvarila, nadovezujući je na svoje najbolje uloge u talijanskom repertoaru: Verdijeve Luisu Miller, Gildu u Rigolettu i Ameliju u Simonu Boccanegri te Puccinijevu Butterfly.

Cijeli je pjevački ansambl, solisti i zbor, bio scenski vrlo angažiran i glumački uvjerljiv. Među tumačima manjih uloga istaknuli su se mladi tenor zvučna glasa Božimir Lovrić kao Danieli te uvijek pouzdan Davor Radić, Ozren Bilušić, Željka Martić i Ivica Trubić u ulogama Roberta, De Béthunea, Ninette i Vaudemonta.

Nikša Bareza dokinuo je jalovu praksu nepotrebnog angažiranja stranih pjevača i, kako se vidi, puno povjerenje ukazao domaćim snagama, kojih ima još u dvostrukoj podjeli uloga. Čemu bi bili potrebni još strani pjevači za pet ovosezonskih i još toliko možebitnih izvedbi sljedeće sezone, ako prije toga nekoga ne dohvati spomenuti mač koji prijeti.

Predstava je završila zasluženim ovacijama publike. Ne treba se bojati njezine duljine, vrijedi je vidjeti.