Što će biti s hrvatskim dvorcima?

Hrvatski su dvorci jedna od najvažnijih sastavnica kulturnoga nasljeđa kontinentalnog dijela naše zemlje i današnji arhitekti jedini su koji mogu, sustavnim promišljanjem o njihovoj budućnosti, spriječiti propadanje te jedinstvene i slikovite vrste povijesnih građevina. Ipak, više od stotinu godina nakon Dehiova teksta koji je 1901. rasplamsao dugogodišnju raspravu o Heidelberškom dvorcu u Njemačkoj i mnogih drugih rasprava njime potaknutih, u Hrvatskoj kao da je, nakon ratnih i društvenih turbulencija dvadesetoga stoljeća, među arhitektima uslijedio opći zaborav svih onodobnih zaključaka, a malotko je zaista siguran kako problematici dvoraca pravilno pristupiti. Razdoblje prijašnjih država postalo je tek povijest prepuštena povjesničarima i povjesničarima umjetnosti, u aktivnoj arhitektonskoj praksi gotovo zaboravljena. Dakako, pritom je, već pri samu pogledu na ruševno stanje naših brojnih dvoraca, sigurno samo jedno – obnova je prijeko potrebna.

Dvorac Tüköry u Diošu kraj Daruvara

No ukoliko se ne osvijesti što čini dvorac i u čemu leži njegovo značenje, naša ladanjska arhitektura neće doživjeti afirmaciju, neće ponovno uspostaviti svoju vrijednost, niti će – po uzoru na svoj stari sjaj – ponovno uspostaviti novi život i ostvariti njegov kontinuitet.

Teško je zamisliti posljednjih nekoliko desetljeća bez sve prisutnijeg, zvučnog i sveobuhvatnog, pojma održivosti. Održivost označava ravnotežu nekoga procesa, stabilnost kojoj se mora težiti, te stoga postaje imperativ bez kojega se danas – u vremenu kada se razni oblici resursâ nemilice troše – ne smije promišljati nijedan zatvoreni sustav. To poglavito vrijedi za arhitekturu koja je, u svim svojim oblicima, obuhvaćena te raznim tehničkim i zakonskim regulacijama uvjetovana sveprisutnim pojmom održive gradnje. Ipak, ma kako se novima činili, u arhitekturi svi ti koncepti održivosti nikako nisu mladi; oni su među nama od početaka izgradnje gradova ili, na ovim prostorima, čak od izgradnje ilirskih gradina na prijelazu iz 2. u 1. tisućljeće prije nove ere, i poslije kasteljera, iz kojih su se postupno razvili kašteli i utvrde. U njima je stanovništvo zaštićeno obitavalo na manje dostupnom, fortificiranom mjestu (takozvanom pribježištu), ali je živjelo od obrade zemlje u neposrednom okolišu. Ta dva elementa činila su zatvoren, samoodrživ sustav. Nakon prestanka osmanlijske, mletačke i ostalih opasnosti koje su zahtijevale obrambeni tip gradnje, a u Hrvatskoj je to bilo u doba kasne renesanse i baroka, utvrda i burg postali su dvorcem i kurijom, a istarski kaštel stancijom. Točnije, postali su arhitekturom upravnoga središta većeg vlastelinstva, koje je, i nakon što je izgubilo palisade, grabišta, pristupne mostove i visoke zidine, ipak zadržalo najvažniju značajku – samoodrživost.

Do Prvoga svjetskoga rata vlastelini i ostali stanovnici vlastelinstva živjeli su, udaljeni od većih gradova, gotovo isključivo od obrade i proizvodnje na vlastitoj zemlji. Stalno stanovništvo vlastelinstava samo je sebe uzdržavalo svojim radom i resursima, a cijelim sustavom upravljalo se iz dvorca, kurije ili stancije kao glavnog administrativnog središta, a ne tek mjesta smještaja vlastelina tijekom određenog razdoblja u godini. No ne treba misliti da je takav samoodrživ sustav u današnjim prilikama nemoguć – novoizgrađena, suvremena stancija Histria Aromatica u Balama u Istri tomu je pravi primjer.

Zato je upravo neobično da se dvorci danas opisuju tek kao nekadašnje vlastelinske građevine, radije negoli cijeli sklopovi i sustavi. Tako se, nažalost, i pristupa njihovoj obnovi. Njihovo je nematerijalno povijesno i kulturno nasljeđe zanemareno, a dvorci postaju tek stanice na pojedinim putovima, turistička odredišta. Pritom crpe daleko više novčanih sredstava negoli ih privređuju, a iz njih više nije moguće učiti o upravljanju i održavanju gospodarstva. Štoviše, iz njih je postalo gotovo nemoguće osvijestiti koncept drukčijega, samodostatnog života koji se zbog traume Prvoga svjetskog rata počeo gasiti, dok je Drugim nasilno prekinut i potom ubrzo pao u zaborav.

Život dvoraca, kurija, stancija i ostalih oblika većih vlastelinstava se, u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata – kada se Hrvatska napokon oslobodila ugarske prevlasti u unutrašnjosti, a austrijske i poslije talijanske prevlasti u Istri – desetljećima povezivao s neželjenim društvenim sustavima, pa se i taj dio kulturne povijesti nepotrebno zatirao, čak do te mjere da je došlo do postupna, ali potpuna zaborava pozitivnih znanja o cjelokupnom načinu upravljanja dvorskim sklopom i pripadnim vlastelinstvom. No već u drugoj polovici 20. stoljeća postalo je jasno da iz dvorskih gospodarstava buduće generacije mogu mnogo naučiti te su se javile prve želje za njihovim sustavnim proučavanjem.

Dvorac kao prostorni amblem

Prvi veći napor u opisivanju nakon Drugoga svjetskog rata zaboravljenih hrvatskih dvoraca uložila je Anđela Horvat sa svojim stručnim timom 1960-ih godina, kada je obišla i popisala sve važnije preostale dvorce i kurije kontinentalne Hrvatske. To je istraživanje objavljeno 1970. u studiji tadašnjega Zavoda za zaštitu spomenika kulture, a ona je važna ponajviše zbog toga što, osim osnovnih podataka o pojedinom dvorcu ili kuriji, nudi i kratke naputke za mogućnosti uključivanja u suvremeni život, čime se jasno pokazala i potreba za promišljanjem njihove budućnosti.

Posao Anđele Horvat od devedesetih pa do danas nastavio je Mladen Obad Šćitaroci, akademik i profesor Arhitektonskoga fakulteta, objavivši nekoliko knjiga, ali i brojne radove o dvorcima i kurijama te njihovim perivojima u kontinentalnoj Hrvatskoj, većinu u suradnji s Bojanom Bojanić Obad Šćitaroci. Osjećajući važnost razmjene iskustava i izvan zemlje, akademik Šćitaroci je vodio i nekolicinu međunarodnih znanstvenih skupova s temom ladanjske arhitekture i kulturnoga nasljeđa vezanih na pojedine projekte. Nije stoga neobično da je, tijekom pisanja o dvorcima kontinentalne Hrvatske, ostvario mnoge kontakte s preostalim članovima davno iseljenih plemićkih obitelji, a bavio se i vrelima što evociraju zaboravljena znanja o mehanizmima kulturnoga života koji su omogućavali sklad i životnu idilu pojedinih vlastelinstava.

Godine 1825. Quatremère de Quincy je u trećem svesku Metodičke enciklopedije arhitekture napisao kako se uništeni spomenici „restauriraju prema ostacima koji su od njih ostali“, a „restituiraju se prema mjerodavnim podacima koji se nalaze u opisima“. Kod dvoraca je upravo restitucija ključna riječ, ali samo ukoliko je arhitekt svjestan – a to se često kod promišljanja graditeljskoga nasljeđa zaboravlja – kako ono što nedostaje nije uvijek materijalno. Jedno takvo neopipljivo nasljeđe svakako je znanje o gospodarstvu dvorca. Pritom treba imati na umu kako su dvorci, osim gospodarskih, bili i kulturna središta; kao žarišta pojedinih kulturnih miljea, bili su mjesta umjetničke i duhovne produkcije.

Jasno je kako je niz opipljivih i – još bitnije – neopipljivih čimbenika utjecao na samoodrživi kontinuitet ladanjske arhitekture i njezinu jaku emanaciju u neposredni kulturni okoliš. Arhitekt te čimbenike, koje je vrijeme oduzelo i uništilo, ili njima primjerene, mora ponovno uspostaviti, i to na način da dvorac postane gospodarski samoodrživo mjesto materijalne, kulturne i duhovne proizvodnje. Mora osmisliti novi sustav korištenja, ali takav da vodi kulturnom obogaćenju zajednice u kojoj se dvorac nalazi. Zato je kulturna restitucija dvorca prvi i osnovni uvjet koji treba poštovati pristupajući njegovoj obnovi.

Bilo da je smješten u samu strukturu grada (primjerice Daruvara ili Vukovara), bilo da je dio manjega naselja (Nuštar ili Sv. Križ Začretje), ili je u potpunosti izmješten izvan naselja i okružen prirodnim krajolikom (Januševec ili Dioš), svaki je dvorac snažan prostorni element, amblem svoga prirodnoga i kulturnoga okoliša. S obzirom da je prepoznatljivost dvoraca u prvom redu uvjetovana samom njihovom vanjskom oblikovnom pojavnošću, pri planiranju revitalizacije i obnove dvorca potrebno je u potpunosti očuvati glavne vanjske značajke njegovih glavnih građevina, koje su simbolički nositelj njihova značaja.

Kod glavne se građevine arhitekt stoga treba dobrano samozatomiti. Njegova je uloga tek ona pregovarača između prošlosti i budućnosti. Kod očuvanih dijelova, ili onih koji su nasilno uništeni ili oštećeni, treba iznaći način kako da ih se obnovi u obliku vjernu izvornom, a uz što neprimjetniju autorsku intervenciju. Manje su morfološke preinake – koje potiču novi, detaljno osmišljen sustav namjena i korištenja dvorca – dobrodošle, ali samo u slučaju da ne poništavaju oblik i funkciju izvornih dijelova i ako je iz njih jasno kako su nastale u današnjemu vremenu. Dobar primjer takve obnove jest ona dvorca Eltz u Vukovaru, gdje je arhitekt i profesor Goran Rako vratio dvorac nasilno porušen u Domovinskom ratu u gotovo izvorno stanje uz diskretan autorski potpis. Pritom ne treba zazirati od gradnje dodatnih struktura u neposrednoj blizini dvorca, proizašlih iz zahtjeva suvremenoga života, no one ne smiju citirati povijesni idiom izvorne arhitekture.

Kod dijelova koji više ne postoje, pa čak i kada o njima postoje jasna svjedočanstva o tomu kako su izgledali, nije potrebno zatomiti nagon za arhitektonskim prinosom, sve dok je promatraču jasno kako je novo doprinos ovoga vremena. Primjer je takve obnove dvorac Janković u Cabuni gdje je, nakon potpuna urušavanja unutrašnje konstrukcije, preostala tek vanjska opna građevine. On će uskoro doživjeti potpunu suvremenu pregradnju unutrašnjosti kako bi se omogućila prenamjena dvorca u hospicij, a obnovom njegovih izvornih pročelja afirmirat će se njegova nekadašnja pojavnost u prostoru.

Kulturne mreže dvoraca

Važno je napomenuti kako ni u jednom od navedenih primjera nije mijenjan osnovni arhitektonski tip glavne građevine (bila ona trokrilna, građevina razvedenoga tlocrta, sklop paviljona ili drugo) ili pak njezina katnost. Kod svakog arhitektonskoga rekonstruiranja, mijenjati tipološke značajke građevine znači mijenjati njezin izvorni koncept, a kod dvoraca je takva intervencija izrazito pogubna jer mijenja osnovu onoga po čemu je prepoznatljiv. Valja stoga promišljati jedino takve sadržaje koji će se uklopiti u postojeći tip, a koji će zadržati njegov tlocrtni razmještaj, veličinu te odnos zgrade i njenog okoliša, bez radikalnih vanjskih nadogradnji na samoj zgradi dvorca i izmjene njezina arhitektonskoga tipa.

Kod promišljanja budućnosti dvorskoga sklopa, moguće je projektirati i novu arhitekturu, ali izdvojenu od same osnovne zgrade i dovoljno udaljenu te skromnije dimenzioniranu, sve kako bi se zadržala povlaštena pozicija dvorca u njegovu neposrednom okolišu. Usto, kako bi se održao takav odnos dvorca i okolice, nova izgradnja, kako je spomenuto, ne bi smjela citirati sam arhitektonski tip, odnosno oblik zgrade dvorca i njegovu veličinu, jer glavni su element prepoznatljivosti njegova jedinstvenost i posebnost, a on se – kako bi afirmirao svoju ulogu – u strukturi svoga okoliša mora povlašteno isticati. Jedino će se tako očuvati i pravilno naglasiti njegovu oblikovnu i prostornu vrijednost.

Kada dvorcu koji promišlja arhitekt uspije podariti prikladan samoodrživ sustav, treba učiniti i dodatni napor da se taj sustav vrati u širi plan te ga se uklopi u jedan veći – sustav kulturnih putova. Takvi putovi oslanjaju se na kulturnu povijest i razvoj pojedine regije, stoga nadilaze teritorijalne granice država. Glavni kriterij povezivanja širega konteksta pritom postaju prometni sustavi. Kulturni putovi nisu turizam sam po sebi, nego su oni čimbenici razvoja. Turizam kod dvoraca svakako jest pozitivan, ali treba osvijestiti kako on sam po sebi nije namjena, već nusprodukt jednoga većeg i sveobuhvatnijega razmišljanja.

Promišljajući ih na više razina, dvorce je tako potrebno i jasno povezivati te učiniti dostupnima. Tako bi se omogućilo njihovo aktivno korištenje i spriječili propadanje, a sve kako bi oni ostvarili puni potencijal žarišta regije.

Na kraju, potrebno je znati i promišljati značenje riječi dvorac. Jer ako se sve navedeno zaboravi i obnovi ga se kao tek još jednu povijesnu zgradu u nizu sličnih projekata, može li ga se nakon arhitektonske intervencije i dalje zvati dvorcem?