Slikar suvremene svakodnevice

Zoltan Novak (1963), slikar srednje generacije, izvanredni profesor i voditelj jedne od slikarskih klasa na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, već je godinama jedan od najistaknutijih hrvatskih suvremenih slikara. Slikarstvo mu je suvremeno par excellence, moglo bi visoko kotirati bilo gdje u svijetu, između ostaloga i zbog toga što se bavi suvremenim čovjekom u suvremenom svijetu, dapače, progovara o neuralgičnim točkama naših i globalnih, pojedinačnih i društvenih egzistencija. Odavno je poznat po svojemu šetaču, znaku sa semafora, koji se pojavljivao na mnogobrojnim slikama, znaku koji je, semiološki gledano, metafora autora kao svojevrsna flâneura. Jedna od ključnih figura koja utjelovljuju nove oblike javnog iskustva moderniteta jest flaner ili tankoćutni protuha, muškarac u masi koji se kreće, riječima Waltera Benjamina, „botanizirajući asfalt“.

Četiri godišnja doba, 2011.  / Snimio Goran Vranić

Flaner simbolizira povlasticu slobode kretanja poprištima javnih gradskih događanja, promatra, ali nikada se ne upleće, konzumira vidokrug nadzornim, ali rijetko svjesnim pogledom, usmjerenim, kao što je to slučaj u većine ljudi, prema svemu dobrom i zlom što se nude na prodaju. Flaner utjelovljuje pogled moderniteta koji je ujedno vječno zapitan i erotičan, pesimističan i optimističan. Flaner je isključivo muški tip koji funkcionira unutar matrice građanske ideologije kroz koju se društveni prostori grada rekonstruiraju zastiranjem doktrine odvojenih sfera, koja vodi do podjele na javno i privatno.

Zoltana Novaka, za prijatelje Zolu, flanerizam postupno vodi od prepoznatljiva znaka, simbola sa semafora, do pune figure sebe sama, postavljena u različite urbane situacije i prostore. On postaje tipičan gradski osamljeni klošar, ali sa senzorskim radarima koji sve opažaju, dubinski motre svijet i razmišljaju o njemu takvu kakav jest, o ljudima onakvima kakvi jesu, i ponovno je tankoćutni pasivni voajer suvremene svakodnevice. U izvanrednom ciklusu slika pod naslovom Kontrola iluzije, nastalu 2015, izloženu u prestižnom zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, sve su slike golemih formata, 250 x 200 cm, i djeluju doista monumentalno. Nije lako zahtjevan prostor Umjetničkoga paviljona napuniti slikama, a Zoltanu ne samo da je to uspjelo nego mu slike „jedu“ prostor, iznimno uvjerljivo djeluju na percepciju promatrača, riječju, moćne su.

Privid slobode

Raspoređene su u triptihe i poliptihe u nizu od četiri slike, a svaka je slika zasebno i u konstelaciji s drugim, istorodnim i istoimenim serijalnim slikama. A ono o čemu govore strašno je. Govore o apsolutnoj moći kontrole življenja svih građana, svih ljudi.

Ljudi su danas – društvo, i svaki pojedinac – sofisticirano roblje globalizacije, telekomunikacijskih kompanija, televizijskih mreža, razvijene tehnologije.

Na svakoj Zoltanovoj slici u sredini je ekran. Ekrani su najmasovniji i najutjecajniji medij, televizija. Na triptihu Murakamijev ekran I, II. i III, koji autor naslovljuje u počast popularnoga japanskog pisca Harukija Murakamija, i njegova inspirativnog romana Kad padne mrak – čija se radnja događa od ponoći do zore – vidimo par, muškarca i ženu, kako bulje u nasilne scene na televiziji, na prebijanje i cipelarenje nekoga jadnog pojedinca, što se u paralelnom, ali stvarnom svijetu događa zaista i negdje vani, na ulici, iza njihovih leđa, pod stanom i zgradom u kojoj žive i samo bulje u televizor.

Slike nisu tek puka ilustracija Murakamijeve proze, nego znače poštovanje pisca. Ekran je medij koji često podastire smeće koje ljudi gutaju, koje im kontrolira um i ispire mozak. Slike koje se putem ekrana, medija, podastiru ulaze u podsvijest i mogu biti pogubne za intelekt i odgoj, formiranje pojedinca. Još gore, ekrani izazivaju ovisnost, opasnu za mentalno zdravlje. Par je zaspao pred televizorom, duboka je noć, a na posljednjem ekranu napisano je fin. Današnja i noćašnja porcija pranja mozga završila je s nasilnim filmom i programom. I tako iz dana u dan, stalno, cijeli život. Ljudi su masovno ovisničko roblje medija, kaže nam autor, koji nikada dosad nije bio toliko kritički angažiran u svojim slikama, toliko pesimističan.

Kontrola III, 2015.

Sve na slikama pretvorilo se u tjeskobu i depresiju zbog shizofrenosti, histerije i paranoje suvremenoga svijeta i vremena u kojem živimo. I to nije teorija zavjere, to je svakodnevna zbilja koju živimo. Imamo OIB-e, snimaju nas kamere na otvorenim prostorima ulica, u zatvorenim javnim prostorima institucija, ureda, banaka. Kontrolne mehanizme u sustavu nitko ne može izbjeći. Orwellova 1984. i ideja da Veliki Brat sve vidi postala je stvarnost, kakvu Orwell nije mogao ni zamisliti. I doslovce u šund TV-emisiji Big Brother, za koju nitko pri zdravoj pameti ne može shvatiti tko je konzumira, obistinila se opaka vizija. Takvo je smeće intelektualna uvreda.

Virtualni ljudi

Novak slika i tri goleme kamere, koje označavaju dodatnu ideju da smo apsolutno kontrolirani, i da se privatni integritet te prostor nas, anonimnih, poštenih, skromnih i mirnih ljudi, redovito narušava. Moćno djeluju i prizori četiri golema tornja (Tornjevi S. D. C. O. I, II, III, IV). Svaki je formata 265 x 200 cm. To su neboderi, slikani sami za sebe, fascinantne arhitekture, ali potpuno lišeni ikakve prisutnosti živih bića. Oni su simboli također apsolutne moći kontrole, ili iluzije kontrole, jer u konačnici, svi ljudi imaju um, dušu, intelekt i duh, kojima mogu izabrati što žele, a odbaciti što ne žele i, ako su dovoljno jaki, zaposjesti prostor svoje slobode, koju je zagovarao, recimo, Jean-Paul Sartre, bez obzira na mučninu egzistencije koju proživljavamo. Neboderi su strojevi za stanovanje, puni kutija u kojima žive obitelji, ljudi. Prikazani su samotni, na neutralno zatamnjenoj pozadini, gotovo lebdeći poput megalita usred nigdine; tamne kutije za stanovanje govore o zatočenosti ljudskih egzistencija. Masa se u njima jasno daje dodatno kontrolirati, uz neizbježan osjećaj potpunoga otuđenja. Djeluju virtualno, predstavljaju vakuum, prazninu, ništavnost, u svoj svojoj arhitektonskoj monumentalnosti. Mogu to biti i neboderi s uredima, službenim prostorima firmi i tvrtki. Svi kao da žive i rade u prostorima apsolutno otuđene ništavnosti, pod nadzorom „viših“ sustava moći.

Tu ideju potvrđuje sljedeća serija od tri slike, triptih Ništa I, II. i III, dimenzija 250 x 200 cm. Ekrani su prazni, što god zamislimo da bi se moglo na njima prikazivati zapravo je ništa. U klaustrofobičnim, zatvorenim prostorima, na kojima se prazni ekrani nalaze, simbolički su duhovni zatvori, prostori jeze i straha. Na Novakovim slikama i ljudi izgledaju virtualno, kada se pojave, kao u seriji od četiri slike pod nazivom Lift – četiri godišnja doba (svaka dimenzija 250 x 200 cm). Na svakoj u prozirnom, staklenom liftu, jedna ženska i tri muške osobe idu u urede na posao u nekom od suvremenih nebodera s uredima, kakve sada imaju sve razvijene zemlje. Ti ljudi svaki dan, u svako godišnje doba, žive ustaljenu, mehaničku, rutinsku egzistenciju, monotonu i otuđenu. Pod potpunom su kontrolom.

Razlike u godišnjim dobima slikar slika kolorizmom tipičnim za svako od njih: proljeće je u žuto-narančasto-zelenim bojama, ljeto je na tamnoplavoj pozadini označeno žutim i narančastim svjetlom, jesen je tamna, jako tamna, gotovo crna, a zimu karakterizira ledenoplava. Likovi su omotani u boju godišnjega doba, u potpuno istim položajima tijela. Djeluju poput fantazmi, i jesu tek ljušture, tek linearno naznačene siluete iluzornih ljudskih jedinki.

Novakova je vizija urbane suvremenosti gotovo apokaliptična. Slikarski je uvjerljivo opisao gorku naraciju kojom se u ovim slikanim serijama bavi. Neutralne pozadine, istaknuti volumeni unutarnjih i vanjskih prostora događanja priča o ljudskoj općoj egzistenciji danas, ljudske figure pretvorene u iluziju njih samih, strašna pripovijest o moći kontrole nad čovječanstvom našega doba, sve to je slikano eteričnom linijom koja sugerira prozračnost iluzije, jer su ljudi i njihova prebivališta pretvoreni u utvare.

Zoltan Novak se i zanatski i u materiji slikarstva ponovo predstavio kao vrstan majstor suvremeno adekvatna slikarstva, figurativna u osnovnoj naravi i distingvirana u izražajnoj nakani. Nije stoga nimalo slučajno da se Zoltanove slike manifestiraju pomalo distancirano, hladno, jer govore o strahoti svijeta i čovječanstva danas, kada se ne ratuje, ali ljudi su robovi u prividnoj slobodi.