Šetnja u oblacima

Unatoč kreativnim oscilacijama, vrludanjima i eksperimentiranjima kroz koje je prolazio tijekom prvoga desetljeća ovog stoljeća, točnije od 2000. i filmova Ispod površine i Brodolom života do 2012, kad je snimio povratničku dramu Let, Robert Zemeckis i kod publike i kod kritike trajno uživa status iznimno darovita scenarista i redatelja koji poput svoga prijatelja i poslovnoga partnera Stevena Spielberga autorske aspekte filmova iznimno uspješno spaja s komercijalnima, a osobne afinitete pomiruje s očekivanjima publike.

Priča o akrobatu Philippeu Petitu u holivudskoj verziji obiluje spektakularnim kadrovima

Od nedavno je u kinima na istinitim događajima i autobiografskoj knjizi To Reach the Clouds francuskoga hodača na žici Philippea Petita utemeljena biografska pustolovna drama nemaštovitog i promašenog prijevodnog naslova Put do slave (izvorno The Walk tj. Šetnja).

Svima koji su gledali izvrstan Oscarom ovjenčan dokumentarac Čovjek na žici Jamesa Marsha priča o Philippeu Petitu dobro je poznata. Riječ je o osebujnu pelivanu koji je 7. kolovoza 1974. razapinjanjem žice između tornjeva blizanaca njujorškoga Svjetskog trgovačkog centra i jednosatnim balansiranjem na njoj počinio „umjetnički zločin stoljeća“. Taj je motiv ključan u filmu Zemeckisa i suscenarista Christophera Brownea, i njemu je razumljivo posvećeno najviše pozornosti, iako u prvoj polovini autori kreiraju i zgodno pomaknutu te humorom obojenu biografsku dramu sa svrhom zaokruženijeg i slojevitijeg portretiranja protagonista. U njihovoj interpretaciji Petit (Joseph Gordon-Levitt koji je vrlo dobro svladao i razgovorni francuski jezik i engleski s francuskim naglaskom) odveć je teatralan i stalno naelektriziran, svakako i egoist, no prema Marshevu dokumentarcu takav je i stvarni hodač po žici koji je pothvat izveo nekoliko dana prije svog 25. rođendana. Petita pratimo u razdoblju od nekoliko godina ranije do sama njegova najvećeg pothvata (čak nakratko i u djetinjstvu, kad je pri posjetu cirkusu shvatio čime se želi baviti), od početnih hodanja među stablima u pariškim parkovima preko zabavljanja ljudi uličnim akrobacijama, prilikom čega je upoznao i Annie Allix (Charlotte Le Bon), do hodanja među zvonicima Notre Damea, dok je pothvat na Sydney Harbour Bridgeu izostavljen. U Parizu se Petit sprijateljio i s budućim ključnim suradnikom, fotografom Jeanom-Louisom (Clément Sibony koji će ovjekovječiti detalje njegova pothvata, a poslije će se sprijateljiti i sa strahom od visine obilježenim Albertom (Ben Schwartz), njujorškim Francuzom Jean-Pierreom (James Badge Dale) i još nekima, koji se u najvažnijim trenucima i neće pokazati pouzdanima. A najvažnije savjete o hodanju na žici i svim tehničkim detaljima spajanja dvaju tornjeva WTC-a Philippe je dobio od staroga cirkuskog zabavljača Pape Rudyja, pravim imenom Rudolf Omankowsky, kojega primjereno, ne odveć teatralno i s osjećajem za mjeru utjelovljuje Ben Kingsley.

Posljednja je trećina Puta do slave sjajna i znatno podiže konačne dojmove o čitavom filmu, koje prethodno kvare ne samo prva trećina opterećena jarkim koloritom oslikanim kičastim vizurama Pariza i njegovih perivoja, nego i nesvrhovita uporaba specijalnih efekata zbog kojih se slika povremeno čini mutnom i zatamnjenom. Spomenuta posljednja trećina izdvaja se dojmljivim sekvencama Petitova hodanja među tornjevima, kada do izražaja dolazi ne samo Zemeckisovo redateljsko majstorstvo nego i učinkovita uporaba 3D-tehnologije zahvaljujući kojoj je dojam prostornosti i dubine bezdana pod Petitom iznimno uvjerljiv i efektan. Pohvalno je i što autori izbjegavaju potencijalno patetično i melodramsko eksploatiranje samih Blizanaca i njihove vizure. Oni su razumljivo svako malo u kadru, u završnici i u detaljima i u cjelini te i u eksterijerima i u interijerima, no izravna im je posveta dana doslovce tek u posljednjem kadru i zatamnjenju.

Ukratko, Put do slave još je jedan Zemeckisov projekt koji gledateljsko zadovoljstvo jamči i pri višekratnom gledanju.