Šetnja labirintom autistična uma

Ponajviše zahvaljujući prevodilačkom trudu Muniba Delalića, ali i uredničkoj agilnosti Diane Burazer i Tonka Maroevića, od 2004. do danas izdavačka kuća Fidipid objavila je nekoliko desetaka knjiga poezije, proze i različitih antologija i monografija. No Fidipid se ipak ponajviše ističe po probranoj kolekciji knjiga norveške književnosti, koja broji već više od trideset svezaka djela suvremenih i starijih norveških autora. Među novijim izdanjima te edicije posebno mjesto zauzima roman Ptice norveškoga maga pisane riječi Tarjeia Vesaasa.
Tarjei Vesaas (1897–1970) jedan je od najvažnijih norveških i nordijskih književnika 20. stoljeća, autor dvadeset i tri romana te niza knjiga poezije, kratkih proza i drama; dobitnik brojnih nagrada i jedini norveški poslijeratni pisac koji je u više navrata bio ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu.

Izd. Fidipid, Zagreb, 2014.

Roman Ptice Vesaasov je najcjenjeniji roman, po izboru norveških kritičara više puta uvršten među najvažnija poslijeratna djela njihove književnosti. Za protagonista roman ima 37-godišnjeg Mattisa koji s tri godine starijom sestrom živi u trošnoj seoskoj kućici, na obali jezera, nadomak guste šume. Iako se Vesaas služi pripovijedanjem u trećem licu jednine, nije riječ o tzv. sveznajućem pripovjedaču, već je treće lice u funkciji prvoga, u svrhu dočaravanja Mattisove perspektive. Upravo takvim izborom autor je postigao iznimnu dojmljivost romana – Mattis je naime mentalno hendikepirana osoba, a Vesaas u romanu sugestivno dočarava očište čovjeka ograničenih intelektualnih i mentalnih sposobnosti, čovjeka koji svijet, okolinu, druge ljude i svakodnevicu doživljava drukčije od uobičajenog. Tako svakom stranicom Tarjei Vesaas čitatelja čini svjedokom junakove pomaknute, neuobičajene percepcije, a taj se pripovjedni postupak pokazuje vrlo efektnim jer osim što zbilju omata aurom začudnosti i rukopis biva oplahnut osobitom dozom enigmatičnosti i slojevitosti. Čitatelju treba vremena da se navikne na Mattisove nepovezane misli, njegove često nejasne iskaze i neuobičajene, nekad čak i kaotične misaone tokove. Zbog toga je čitatelj primoran na veći stupanj participacije, čak i na opetovano vraćanje pojedinim dijelovima teksta u svrhu točnijeg iščitavanja značenja određenih Mattisovih zaključaka, zbog čega je i recipijentova uronjenost u priču veća, a time i doživljajnost.

Mattis pati od brojnih fobija, ne snalazi se s ljudima i koordinacija mu je pokreta nedostatna, zbog čega nije sposoban dovoljno kvalitetno obavljati nijedan naplativ posao, a to rezultira i izrazitim osjećajem manje vrijednosti. Njegov doživljaj svijeta i zbilje zasnovan je na izrazitoj osjećajnosti, ali i naglašenoj perceptivnosti, on zapaža drugim ljudima nebitne detalje i u njima iščitava samo njemu upućene poruke i znakove, kojima pridaje neobična značenja. Ona, naravno, najčešće nemaju nikakve veze s realnošću, ali čitatelja potiču na drukčiji pristup zbilji i svakodnevici, pa nam se ono što se prije činilo banalnim otkriva u neslućenim obrisima i oblicima. Time nas Vesaas zapravo podsjeća na magičnost zbilje i nagoni da život otkrivamo u svoj njegovoj višestrukosti, bogatstvu, zanimljivosti i punini, čega često nismo svjesni, ili to zanemarujemo učahureni u oklop egzistencijalne nesigurnosti, užurbanosti i prevelike opterećenosti poslom i obvezama. Idilična, bukolička, ruralna ambijentacija romana tomu dodatno ide u prilog jer autor čitatelja vraća iskonu, prirodi, posredovanjem protagonista čije je biće temeljeno na onom elementarnom, prirodnom pristupu svijetu i životu. Jer Mattis živi onkraj bilo kakvih predumišljaja, bez imalo proračunatosti i lišen potrebe za materijalnim, već osovljen isključivo oko emocija, ali i egzistencijalno trajno ovisan o pomoći drugoga. A taj drugi Mattisova je sestra Hega, koja se još od ranih dana (a sad je u četrdesetoj) brine o bratu, a od te svakodnevne revne skrbi već je jako umorna. A još više od umora, muči je izrazita osamljenost, zbog života u izolaciji, u malome selu gdje su njezini kontakti s ljudima vrlo ograničeni. I kad u njihov mikrosvijet uđe treća osoba, drvosječa Joergen koji se kao podstanar useljava na tavan njihova kućerka, Hegin se svijet stubokom mijenja – ona se zaljubljuje! – ali se mijenja i život njezina brata, zbog straha da će ga sestra napustiti i otići s drvosječom. U posljednjoj trećini romana Tarjei Vesaas majstorski dočarava potrese u duši i umu Mattisa, njegov strah od ostavljenosti i rastuću mentalnu rastrojenost zbog bojazni od napuštenosti, koju autor vrlo suptilno i uvjerljivo gradira, sve do Mattisova konačna posezanja za postupkom onkraj svake racionalnosti, smrtonosnim i pogubnim.

Vrlo vješto vodeći priču i suptilno ocrtavajući psihograme dvoje očajnih osamljenika Tarjei Vesaas stvorio je protagoniste koji se trajno i neizbrisivo usijecaju u pamćenje, ali je stvorio i roman koji uistinu zaslužuje epitet jednog od najvažnijih i najboljih djela skandinavske književnosti 20. stoljeća. Ptice su roman iznimne dramatičnosti i napetosti, ali i nesvakidašnje dubine uvida u zakutke čovjekova uma, ali je to ujedno alegorična i mistična, mnogoznačna i višeslojna, elegantna i vrlo lirična proza – dobra, mudra i lijepa knjiga koja zaslužuje počasno mjesto na polici svakoga književnog sladokusca.