Seks, rješenje svih problema

Dramopis Malo blago irske glumice i dramatičarke Elaine Murphy, premijerno izveden 17. listopada u varaždinskom HNK, u režiji Tomislava Pavkovića, jedan je od tekstova koji u današnje sve manje humano doba ima publiku.

Razlog je vrlo jednostavan: bavi se sadržajima koji su malo komu nerazumljivi i mjestimice duhoviti. Nimalo različiti od života viđena očima uprosječenog čovjeka koji izlaz iz nedaća i frustracija pronalazi u povremenim izljevima ljubavi, uspomenama i seksu.

Ne bavi se dubokim temama, svjetonazorskim različitostima, feminizmom, ratom ni apstraktnim postdramskim poetikama, u čemu naš „moderni teatar“ traži oslonac, jer se uglavnom bavi potenciranjem egzistencijalno suvišnoga.

Vini Jurčić, Ljiljana Bogojević i Hana Hegedušić  / Snimio Dražen Krešić

Riječ je o zgodnoj, više banalnoj nego ozbiljnoj, priči o trima ženama: o unuci Klari, majci Loreni i baki Kaji, koje u trenucima razočaranja, kriza i straha od samoće traže razlog za novi početak nakon što ih je dotadašnji život iznevjerio ili razočarao.

Govoreći o sebi žene se publici ispovijedaju, otkrivaju svoju intimu i svoje svjetove. Otvaraju dušu i izgovaraju želje. Svaka od njihovih priča živi od dogodovština iz nedavne prošlosti, začinjena je humorom i ironijom, ispričana „bez susprezanja od ‘prostog’, ali ne i od vulgarnog vokabulara“. I svakoj je seks motiv i nova životna nada.

Klara (Vini Jurčić) to gleda i doživljava iz pozicije slobodne, užicima predane žene bez odgovornosti. Živi od slučajnosti. Sve joj se događa bez plana i kontrole, najvažnije joj je da se dobro poseksa, opije, a ni droga joj nije nepoznata. Zbog toga je jedne alkoholom obeznanjene noći, nakon seksa s dečkom s kojim hoda kada se poševi, ostala trudna.

Lorena (Hana Hegedušić) je trgovkinja, osam godina nije se seksala i onda na tečaju plesa upozna učitelja te počne veza koja, ako i nije bolja od prve, ona želi da je bolja. Kaja (Ljiljana Bogojević) dobrodržeća je, a kako se ne može seksati s bolesnim mužem, odlazi u seks-šop, gdje su joj najzanimljiviji umjetni penisi.

To je sadržaj, koji je bez problema mogla ispričati i jedna žena, jedna glumica. Ali kao da je irska dramatičarka znala kako se naši teatri natječu u tome tko će u predstavama imati više banalnosti, a ne čija će predstava biti bolja, tako je varaždinska publika mogla gledati tri dobre glumice u dramaturški problematičnoj i redateljski monotono izrežiranoj predstavi.

Nešto kraće od dva sata svoj glumački razlog glumice nastoje opravdati te držati u napetosti i iščekivanju publiku, koja bi sigurno bila zadovoljnija da je sve bilo kraće.

No ne treba biti ciničan tamo gdje su se redatelj i uprava kazališta potrudili od puno napraviti malo jer su željeli mnogo. I sama autorica Malog blaga Elaine Murphy napisala je, tako barem piše u kazališnoj knjižici, da je komad napisala zato što „nije glumila uloge koje je priželjkivala jer su adekvatne uloge prilično rijetke“.

Kako je očito riječ o autobiografskom komadu čiji su sadržaj „napisale“ žene s kojima je autorica „honorarno radila u ženskoj zdravstvenoj organizaciji“ nameće se samo od sebe, možda cinično, ali logično pitanje, zašto autori predstave nisu u sadržaj utkale i nešto od svojih biografija?

I stoga jer je, kako piše autorica, „Malo blago sačinjeno od svih žena koje je autorica srela tijekom godina, žena koje su mnogi zaboravili ili zanemarili, bez razlike na privredne uspone i privredne krize“. I jer se „takve žene vjerojatno neće mnogo razlikovati od žena koje poznajete, žena poput nas...“

Tu vrst moguće dramaturške ili adaptacijske intervencije sugerira i prijevod, odnosno lokalizacija teksta, koju je učinila glumica Ljiljana Bogojević. To bi pridonijelo ne samo većoj uvjerljivosti i prisnosti likova s publikom nego i njihovu identificiranju s „prijateljicama i ženama iz susjedstva“.

Tada vjerojatno i redatelj sam sebi ne bi uskratio režiju, ne bi na pozornicu postavio tek tri stolice na kojima su glumice sjedile, jedna s drugom „glumački“ komunicirale, tu i tamo, s pretapanjem svjetla u tamu, predahnule, odslušale nešto glazbenih nota i pričale, pričale, pričale...

Vjerojatno bi tada i angažman glumica rezultirao preciznijim glumačkim karakterima, a ne uglavnom općenitom glumom, zapravo korektnim scenski govorenjem, što su sve tri glumice odradile koncentrirano i profesionalno, s velikim htijenjem i često tiho, i nedovoljno artikulirano. Ali to je uobičajena praksa naših kazališnih aktera koji glume za krupni televizijski ili filmski kadar, a ne za kazališnu pozornicu.