Prizori razmrvljenog svijeta

Ovom prigodom bit će riječi o dvama piscima koji su se javili drugim knjigama, dakle o autorima koji još traže afirmaciju na literarnoj sceni. Suzana Matić (1970, Mainz) završila je studij arhitekture u Zagrebu i radi kao projektantica, a prije nove, žanrovski teško odredive proze Koliko sam puta okidala s boka objavila je knjigu p(r)oezije Samosanacije (2012); Marko Dejanović (1982, Banja Luka) diplomirao je novinarstvo, a romanu Karte, molim! prethodila je zbirka kratkih priča Belzebubov notes (2011). Traženje dodirnih točaka među njihovim novim knjigama, osim spomenute slučajne podudarnosti, ne bi donijelo pozornosti vrijedna ploda. No valja napomenuti da na nekoj općoj, apstraktnijoj razini ipak imaju nešto zajedničko: u njihovoj se prozi zrcale prizori razorene, razmrvljene slike svijeta – kod Suzane Matić na individualnoj, intimnoj razini, kod Dejanovića još i na široj, društvenoj.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2015.

Knjigu Koliko sam puta okidala s boka, s podnaslovom Anatomija promašenog, autorica Suzana Matić zamislila je „kao neki ‘anatomski atlas’ djelića prošlosti i dijelova tijela, od kojih su mnogi često metafore“. Spisateljica tekst smatra „na neki način“ dnevničkim, pri čemu su dijelovi tijela „gotovo nadnevci“. Ali oni to nisu: pojedini su dijelovi tijela motivi (pluća, palac, srce, lice, rebra, gležanj, leđa, grlo, koljeno, stopala…), koji su najčešće samo povod da se izrekne neko iskustvo, mišljenje, doživljaj s njima u vezi. Riječ je o kraćim zapisima i crticama o svakodnevici – o kćeri, prijateljima, trčanju šumom, doživljajima u tramvaju, na otoku, o vlastitim zabludama. Autorici je nakana da nizanjem zapisa na koncu složi lik pripovjedačice i širu priču u pozadini. Ta priča nije, doduše, čvrsta, nego je ispričana u naznakama i fragmentima, nedorečena i pomalo zatvorena u svom svijetu; autorica drži da je to priča o samoći i/ili (ljubavnom) razočaranju i oporavku od njega.

Iako su ti zapisi uglavnom vrlo kratka daha, autorica nerijetko zna posegnuti za kratkim citatom ili parafrazom poznatih pisaca kao što su M. Cvetajeva, J. Austen, O. Tokar­czuk i dr. Sklona je kratkom, sažetom iskazu, ponekom izletu u lokalni idiom (npr. dalmatinski otočni), figurativnosti i jezičnim igrama. Tako fotoaparatom, koji je postao „dio njezina tijela“, „puca u živog čovjeka, a za svoj život“, „upucava prizore“, voli „okidati fotografije ‘s boka’ (…) slučajno i neplanirano“, što se može primijeniti i na njezinu spisateljsku poetiku. U žongliranju jezikom zna ponekad pretjerati i promašiti (od dviju poslovica: Šutnja je zlato i Nije zlato sve što sija nastao je ovaj rezultat: Nije šutnja sve što sija), ali uglavnom su to uspjeli izleti i svježa rješenja.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2015.

U romanu Marka Dejanovića Karte, molim! najprije u oči upada ne baš čest kompozicijski postupak. Čitatelju brzo postaje jasno da se raspored u romanu opisanih zbivanja (siže) ne poklapa s kronološkim i uzročno-posljedičnim slijedom događaja kako bi se on odigrao u stvarnosti (fabula). Radnja je isprekidana rezovima koji oštro odjeljuju trenutačna događanja, sadašnje vrijeme romana, od onoga što se zbivalo u bližoj ili daljoj prošlosti. Ukratko rekonstruirana, fabula romana čini se u prvi mah prilično jednostavnom. Glavni junak, ujedno pripovjedač romana u prvom licu – a zove se Marko Dejanović, dakle kao autor – putuje vlakom iz Beograda kući u Zagreb. Nedugo nakon prelaska granice, dogodi se „kataklizmički sudar“, vlak iskoči iz tračnica i nastane krš i lom, putnici teško stradaju. U tom masakru jedino Marko i kondukter, koji se zadržao uz njega kad je vlak iskliznuo, ostaju pošteđeni ne zadobivši ni ogrebotine. Marku je kondukter bio čudan od sama početka – na neki neobjašnjiv način nedodirljiv i nadmoćan, izgledao je „kao da zna odgovore na sva pitanja“ i da će te odgovore ponuditi „umotane u neke priče nekih ljudi o nekim ljudima“. To se i dogodi: na kondukterov poziv svoje su teške životne priče – umetnute između opisā protagonistova buđenja iz nesvjestice, izlaska iz stanja šoka, dolaska vatrogasaca i medicinskih ekipa te prebacivanja stradalih u bolnicu – ispričala četvorica putnika uništenoga vlaka.

Ustrajavajući na vremenskom i prostornom diskontinuitetu radnje autor sebi otvara mogućnost da situaciju glavnoga junaka uvjerljivo motivira njegovom prošlošću, a pritom kao potporu uvodi i „pomaknuta“ stanja njegove svijesti izazvana željezničkom nesrećom. Gledajući sebe „odnekud izvana, s neke točke za koju ne zna gdje je“, vidi se očajnim u vlaku kojim se vraća doma u Zagreb. Osjećaj očaja potaknuo je naoko banalan razlog – raspored sjedala u vlaku, koji ga podsjeća na sjedala u autobusu. A autobusi su izvor njegovih najdubljih trauma, jer su jednim takvim on i njegova sestra dok su još bili djeca morali bježati u Njemačku iz ratom zahvaćene Bosne.

Dejanovićev roman više je od priče o izgubljenom, očajnom pojedincu. Uvodeći u svoju prozu priče Ivana, Luke, Mateja i Marka, četvorice putnika koje kondukter izvodi pred glavnoga junaka kao neku vrstu modernih evanđelista (u tim pričama ima niz situacija koje asociraju na biblijske motive i metaforiku), autor je otvorio mogućnost da govori i o nekim problematičnim društvenim pojavama. Ivan tako priča o sramnom, neljudskom odnosu prema starijim neizlječivo bolesnim osobama; Luka, koga su neprilike odvele u razmišljanja o smaku svijeta, govori o sklonosti tih područja da „iznenada prokipe“ pa će možda jednom „riječ armagedon biti zamijenjena riječju Balkan“; Matej priča o tome kako se krivcu za nesreću svoje obitelji u ratu osvetio dvadeset godina poslije, a policija uopće ne reagira na dojavu o toj hladnokrvno isplaniranoj likvidaciji.

Roman Marka Dejanovića Karte, molim! ima sitnijih zanatskih nedostataka, prije svega kad je riječ o nedovoljnoj selektivnosti građe u pričama četvorice „putnika“, ali, u cjelini, dobro funkcionira i donosi određenu svježinu, osobito u kompozicijskom ustroju.