Porno i naporno

Tijekom gledanja romantične drame Ljubav scenarista i redatelja Gaspara Noéa već negdje nakon sat vremena potpisani je kritičar imao dojam da film traje beskrajno dugo i, što je još gore, da nikad neće završiti. Posrijedi je predug, povremeno i nepodnošljivo pretenciozan te u cjelini isprazan i prilično zamoran pornić zamotan u trivijalni art i prizemna razglabanja o ljubavi, filmu, umjetnosti i životu, koja su na razini nezrele tinejdžerske dobi, gdjekad i pučkoškolskog uzrasta, te koja autor plakatno i doslovno verbalno i vizualno svako malo „objašnjava“ gledateljima.

Ljubav je pornić kamufliran u „art“ celofan

Protagonist je samoživi i naporni mladi Amerikanac Murphy (solidni, ali gdjekad i iritantan Karl Glusman), koji tijekom studija filmske umjetnosti u Parizu upozna vrlo privlačnu studenticu slikarstva Electru (odlična Aomi Muyock) s kojom započne isprva konvencionalnu vezu, da bi nakon obostrane želje za isprobavanjem seksa u troje započeli odnos sa sedamnaestogodišnjom Omi (vrlo dobra Klara Kristin). No kad Electra na neko vrijeme otputuje iz Pariza, Murphy će se upustiti u seksualnu vezu s Omi koja će rezultirati prinovom, sinčićem Gasparom. To će pak dovesti do stvaranja za Murphyja nepodnošljiva trokuta ljubavi, ljubomore, požude i nerazumijevanja, što dobrim dijelom otkrivamo iz Murphyjevih nezrelih i dobrano kaotičnih razmišljanja u offu. Mali se zove Gaspar poput imena redatelja, a prethodni Electrin ljubavnik Noé, što i ne bi bila toliko upadljiva autorova narcisoidnost, kad on i Murphyjevo ime ne bi doslovno verbalizirao kroz mladićevo citiranje Murphyjeva zakona. Verbalni, vizualni i glazbeni citati porazbacani su filmom, a gotovo svaki dodatno se objašnjava publici, kao da u gledalištu sjede tinejdžeri koji nemaju pojma ni o čemu.

Pa su tako interijeri svih prostorija oblijepljeni filmskim plakatima od Pasolinijeva Saloa ili 120 dana Sodome preko Langova Ubojice M do Griffithova Rađanja jedne nacije, u glazbenoj podlozi su i Bach i Eric Satie i Pink Floyd i John Frusciante i John Carpenter iz Napada na policijsku postaju br. 13, a citiraju se stihovi poput „miles to go before I sleep...“ Roberta Frosta. Citati su gotovo na svakom koraku, a citiraju se Posljednji tango u Parizu, Oshimino Carstvo čula, Kubrickove Oči širom zatvorene i još dosta toga. Dok vrlo bitan lik Omi nakon nekog vremena jednostavno nestaje iz filma, u skokovitoj i fragmentarnoj naraciji dominiraju Murphyjev egoizam i nejasna odnosno nedovoljno motivski elaborirana hirovita i autodestruktivna ponašanja Electre kao deklarativne „ljubavi njegova života“. Ako bi takva Electrina ponašanja Noé pokušao objasniti nekakvom „ženskom sklonošću iracionalnosti i autodestruktivnosti“, ili pak pristajanjem na ekstremno samoponiženje u svrhu udovoljavanja muškarcu kojeg voli, to bi bilo dodatno porazno. Premda je riječ o porniću s brojnim eksplicitnim prizorima seksa, autor je (i) tu licemjeran jer konkretnu penetraciju eksplicitno ne prikazuje ni u jednoj sceni, osim što je u jednoj toliko izravno sugerirana da se čini i stvarnom. Zahvaljujući nepotrebno skokovitoj dramaturgiji i fragmentiranoj naraciji, nije uvijek jasno što se dogodilo prije, a što poslije, a tu su i dvojica bizarnih policajaca koji Amerikanca navodno žele podučiti što je to emotivna, francuska tj. „prava“ ljubav, da bi ga naposljetku odveli na orgije. Želeći i najmanje koncentriranom gledatelju pojasniti poruku filma, Noé je kroz Murphyjeva usta verbalizira kao „želju za snimanjem osjećajnog seksa“, što prema njemu nikad dosad na filmu nije napravljeno.

Pored uloge Aomi Muyock jedino što valja izdvojiti jest vrlo atmosferična i često efektno onirička fotografija Benoîta Debieja, redateljeva suradnika na djelima Nepovratno i Ulaz u prazninu. A kad se počnete pitati zbog čega je film uopće realiziran 3D-tehnologijom, uslijedi scena koju Noé, pretpostavljam, drži iznimno provokativnom, a možda i hrabrom i subverzivnom, scena protagonistova samozadovoljavanja sa spolovilom usmjerenim prema kameri, odnosno gledatelju. Samozadovoljavanje s prefiksom arta ujedno je i najsažetija kritika ovoga filma.