Nadrealna satirična distopija

Producent, scenarist i redatelj Yorgos Lanthimos pripadnik je i predvodnik tzv. „čudnog vala“ grčkoga filma. Riječ je o desetljeće staru svojevrsnom pokretu u okviru grčke kinematografije, čija su osnovna obilježja crnohumorno pomaknuto tematiziranje apsurda, nadrealizma, grotesknosti i bizarnosti u društvenim konvencijama i odnosima, kao i izmišljenih društvenih rituala koje redovito krase isti atributi. Pripadnici „čudnog vala“ kao filmofilske uzore i orijentire navode Kubricka, Buñuela i Richarda Linklatera, ali i primjerice Davida Attenborougha, dok svoje filmove opisuju kao pokušaje satirično-kritičkog reflektiranja stanja u barem posredno suvremenom ne samo grčkom društvu.

Jastog – u svijetu budućnosti zabranjeno je biti sam

Unatoč činjenici da je upravo on predvodnik nove struje grčkoga filma, daroviti, ali često i nepotrebno pretenciozan Yorgos Lanthimos, autor zapažene no neartikulirane drame Kinetta iz 2005. te znatno uspjelijih drama Očnjak i Alpe, još prije koju godinu u razgovorima je skeptično komentirao tvrdnju da se nešto važno zbiva u grčkoj kinematografiji. Prema njegovim riječima sve se svodilo i svodi tek na nekoliko promišljenih reakcija na stanje u tamošnjem društvu, na odgovore na socijalne promjene, pri čemu u tim odgovorima on nije uspijevao detektirati zajedničku filozofiju. Ono što je (bilo) zajedničko jest kaotično stanje u filmskoj djelatnosti i kronični nedostatak sredstava, zbog čega je Lanthimos prihvatio prvu ponuđenu mu priliku za rad na europskoj suprodukciji sa zvjezdanom glumačkom postavom.

I tako je nastala crnohumorna distopijska fantastična egzistencijalna drama Jastog, na ovogodišnjem Cannesu ovjenčana Nagradom žirija, čiji scenarij Lanthimos supotpisuje sa svojim gotovo stalnim scenaristom Efthymisom Filippouom. Protagonist priče smještene u tjeskobnom mizantropskom društvu budućnosti opsjednutu životom u bračnim zajednicama ili barem u parovima, netom je razveden sredovječni arhitekt David (primjereno smiren i podigran Colin Farrell s desetak kilograma viška), plah, nesiguran i povučen čovjek – ujedno jedini lik s imenom – koji zajedno s drugima sličnima sebi stiže u poseban šumom okružen hotel za samce. U društvu u kojem je strogo zabranjeno biti sam, i u kojem se neuspjeh ostvarivanja života u paru kažnjava ubijanjem u lovu i reinkarnacijom u životinju po vlastitom izboru, svaki od gostiju hotela ima rok od 45 dana da pronađe, ako ne srodnu, a ono barem prihvatljivu dušu, ili tek da ostvarivanjem dogovorne veze u svrhu izbjegavanja smrti pokuša prevariti upraviteljicu hotela (sjajna Olivia Colman) i nadzorno osoblje. David je u hotel stigao u pratnji psa Boba, zapravo svog brata koji se reinkarnirao kao pas, a želi li izbjeći smrt i reinkarnaciju u jastoga, kojeg je izabrao zbog duga života, cjeloživotne plodnosti i ljubavi prema moru, što prije mora pronaći partnericu. No ljubav se nikomu ne može nametnuti i nije stvar racionalne odluke, pa će Davidovi odnosi s ostalim izgubljenim i očajnim samcima poput Hromog Čovjeka (Ben Wishaw) i Mucavog Čovjeka (John C. Reilly kao nekovrsni sidekick), a pogotovo s osobljem hotela postajati sve zategnutiji. Naizgled srećom, tu je i pokret otpora nehumanom i totalitarnom režimu, pokret samotnjaka koji vodi odlučna Osamljena Predvodnica (Léa Seydoux) i koji će se ubrzo po totalitarnim tendencijama pokazati komplementarnim režimu, samo formalno suprotnog predznaka. Članica je pokreta i senzibilna Kratkovidna Žena (Rachel Weisz), s kojom će također kratkovidni David tijekom života u šumi, lova na zečeve i skrivanja od lovaca započeti vezu, sve dok po zadatku ne otiđu u Grad gdje žive roditelji Osamljene Predvodnice i gdje će se morati predstavljati kao par.

Filmove, općenito djela koja su utjecala na autore, kao i prozu koja je u temeljima filmova, lako je detektirati: nisu posrijedi samo George Orwell ni spomenuti Kubrick i Buñuel, nego i Eugene Ionesco, Daniil Harms, skupina Monty Python te Truffaut-Bradburyjev Fahrenheit 451. Jastog odlično počinje, satira, groteska i apsurd kao i humor općenito distopijsku viziju budućnosti čine dodatno dehumaniziranom i jezivom, likovi se majstorski uvode i makar i minimalistički s osloncem na komiku i mizantropiju profiliraju, ironiziranje uvjetnog ženskog principa kao samo prividno mekšeg i humanijeg efektno je, a dosjetka s reinkarnacijama ljudi kao životinja vrlo intrigantna i potentna, no budući da i ostaje uglavnom tek dosjetka, taj je potencijal neiskorišten, osobito u segmentu Davidova odnosa s „bratom“. Tijekom prve polovine filma sve funkcionira gotovo savršeno, i na idejnom i na izvedbenom planu, a i ono što se čini kao minus, poput samo naznačavanja i započinjanja, ali ne i elaboriranja određenih bitnih motiva, može se protumačiti i kao plus, odnosno kao prepuštanje gledateljima da sami razmišljaju i donose zaključke. Nažalost, cjelina u drugom dijelu, od protagonistova pridruživanju pokretu otpora, znatno kvalitativno pada, a važan lik Osamljene Predvodnice plošan je i stereotipan.

Bilo bi zanimljivo zagrebati ispod površine mirna, idilična i konvencionalna života u Gradu, jer i u njemu totalitarizam nužno mora biti itekako prisutan, makar se u filmu uopće ne vidi. A zanimljivo je i korištenje značenjski načelno derivativnog motiva sljepoće u završnici, motiva koji je još jedan od razloga zbog kojih unatoč nedostacima Jastoga svakako vrijedi pogledati.