Ljudi izvan zakona

Trenutak u kojem je neka osoba bila optužena za djelo političkoga kriminala u komunističkoj Jugoslaviji značila je stvarnu prekretnicu u njezinu životu. U odnosu na ostale, politički osumnjičenik odmah je bio izložen potpuno drukčijem političkom, društvenom i pravosudnom tretmanu: vlast je prema njemu iskazivala veliko neprijateljstvo i izlagala ga je dodatnim pritiscima, šira sredina počela ga je zaobilaziti, što je bio prvi korak u procesu društvenog odbacivanja, a policijske, tužiteljske i sudske institucije podvrgnule su ga tretmanu u kojem je često dolazilo do flagrantnih kršenja zakonitosti i prava na pravično suđenje.

Vladimir Šeks, žrtva montiranog procesa

Nisu bili rijetki slučajevi da je politički osumnjičenik, odmah po primitku obavijesti o podizanju kaznene prijave, bio uhićen i zadržan u istražnom zatvoru bez prethodne odluke mjerodavne instance. U međuvremenu, posebice ukoliko se radilo o nekoj istaknutoj ličnosti, režim je alarmirao medije, u kojima su se ubrzo pojavili napisi u kojima su osobe optužene za djela političkoga kriminala tretirana kao zločinci, narodni i državni neprijatelji, čime im je na brutalan način kršeno ljudsko dostojanstvo i moralni integritet. Nije to nikad bilo slučajno, medijski napisi imali su jasan politički cilj. S jedne strane, običnim građanima ili javnom mnijenju čovjek koji je često bio tek optužen, prikazivao se kao stvarna društvena opasnost koja zaslužuje oštar tretman, najbolje u obliku dugotrajne zatvorske kazne. S druge strane, cilj spomenutih članaka bilo je stvaranje atmosfere pritiska na sudove i njihovu ionako gotovo nepostojeću neovisnost.

Stvar je posebno dobivala na težini ukoliko su izjave u kojima su politički osumnjičenici unaprijed osuđivani iznosili visoki partijski i državni dužnosnici. Izjave koje su u tadašnjem tisku iznosili Jure Bilić, Josip Vrhovec ili Dušan Dragosavac mogu se dovesti u izravnu vezu s pokretanjem sudskih postupaka i izricanjem presuda Vladi Gotovcu, Franji Tuđmanu i Marku Veselici. Politička osuda prije sudske presude bila je, jasno, u suprotnosti s jugoslavenskim zakonima koji sadržavaju presumpciju nevinosti u kaznenom postupku – nitko se nije smio smatrati krivim prije negoli je njegova krivica utvrđena zakonitim postupkom. Dok su politički moćnici mogli bez ikakvih sankcija i nesmetano vršiti pritisak na sudove – i putem medija i neformalnim načinima – dotle su političkom osumnjičeniku i (u većini slučajeva) osuđeniku stranice jugoslavenskog tiska bile nedostupne.

Eliminacija nepoželjnih

Dok su boravili u istražnom zatvoru, osobama osumnjičenim za djela političkog kriminala policija je pretraživala stanove i radne prostore. Politički motivirana neselektivnost istražnih organa poprimala je tijekom premetačina apsolutističke manire: tako su kao dokazni materijal oduzimani privatni dnevnici, stručni rukopisi, izvaci iz tiska i osobna pisma. Primjerice, Vladimiru Šeksu, koji je uhićen u prvoj polovici travnja 1981. pod optužbom da je počinio djelo „neprijateljske propagande“, osječka je policija u privatnom stanu oduzela Aktualna pitanja razvoja sustava samoupravljanja Mike Tripala, Pravilnik o načinu postupanja SJS-a, predmet Jakov Bukša u kojemu je bio branitelj i tri rokovnika (za godine 1979, 1990. i 1981). Osim toga i: sedam brojeva Hrvatskoga književnog lista, 26 brojeva Hrvatskog tjednika, Izvješće Matice hrvatske za 1970. godinu, Drame Ivana Supeka te knjigu Izgon Mongola iz Hrvatske. U njegovim uredskim prostorijama zaplijenila je i četrdeset primjeraka Mjesečnika (glasila Hrvatskoga pravničkog društva) i nekoliko primjeraka djela Mile Budaka, iako su bili vlasništvo Emilije Petrović, osobe od koje je Šeks iznajmio ured.

Kako je ustanovio Rajko Danilović, policijsko-sudski progoni neistomišljenika bili su važna pomoć u ideološkoj borbi režima protiv političkih neistomišljenika jer su služili jasnu razgraničenja između politički poželjnog i legaliziranog i politički nepoželjnog i, dosljedno, nelegaliziranog djelovanja.

Deklarirana svrha suđenja osobama optuženim za djela političkog kriminala bila je zaštita društvenog uređenja i sigurnosti zemlje. No brojni postupci, posebice istaknutim osobama, upućuju na drukčiji zaključak: pokazalo se da su sudski postupci u biti posljednja i stoga neizostavna poluga kojom je režim eliminirao sve političke i druge konkurentske programe te njihove nositelje. Sudske presude su, dakle, bile način kojim je vlast dolazila do legalnosti osude nad političkim i drugim pretendentima, čime su osiguravale politički monopol komunista. Stoga se gotovo svi sudski procesi osobama optuženim za politički kriminal u komunističkoj Jugoslaviji trebaju smatrati montiranim političkim procesima. Takva ocjena ponajprije proizlazi iz njihovih temeljnih obilježja, a to su: pravna i statusna degradacija optuženog, eklatantna kršenja pravne zakonitosti i prava na pravično suđenje i uzimanje u obzir dokaznoga materijala koji je više negoli sumnjive vjerodostojnosti.

Lažni iskazi, nasilje i prijetnje

Politički osumnjičenik bio je posve bespomoćan pred cjelokupnim aparatom represije koji ga je pod svaku cijenu i koristeći se svim zamislivim sredstvima nastojao osuditi. Teško je pronaći bolji dokaz nezakonitoga rada policije, ali i doušničkoga karaktera jugoslavenskog komunizma od iskaza stanovitog Staniše Todorovića, ključnoga svjedoka optužbe u procesu koji je na Okružnom sudu u Osijeku vođen protiv Šeksa. Šeks je bio svjestan da se radilo o tipičnoj zamci koju je pripremila policija, i u koju je nesmotreno upao, ali to ne mijenja temeljnu činjenicu da je Todorovićev iskaz bio lažan i osmišljen u dogovoru s osječkom policijom. O tome, uostalom, postoji sada javno dostupno svjedočanstvo, do kojeg je Šeks došao nakon što je bio osuđen u prvostupanjskom procesu na 13 mjeseci zatvora. Naime, uspio je nekako doći do Todorovića i potajice snimiti razgovor iz kojeg donosimo najvažnije detalje:

Šeks: Dobro veče, poznajete li me? Todorović: Dobro veče, izvolite. (...) Šeks: Vi znate kako sam je prošao. Todorović: Vrlo dobro znam. (...) Šeks: Ja bih vas molio ako mi stvarno iskreno možete reći, što se te večeri dogodilo u gostioni Gaj? (...) Todorović: Slušajte, Šeks, ja ću vam iskreno reći, ali vam to nigde neću potvrditi. Ne znam što imate od toga, ako vam je lakše, ali vam ponavljam da vam to nikada neću potvrditi. Šeks: Sami smo. (...) Todorović: Ma slušajte, onaj iz SUP-a mi je rekao što ste vi govorili, ja sam mu rekao da se ne sećam, a on mi je ispričao takve stvari o vama i rekao, da o meni ovisi sve da vas konačno ščepaju. Kad sam svašta čuo o vama, nagovorio me je i ja sam pristao da svedočim. (...) Šeks: Pa vi se onda ničeg ne sjećate? (...) Todorović: Ma onaj u SUP-u mi je rekao što ste vi rekli, šta znam, ja sam pristao da svedočim kada sam čuo i kada mi je rekao o vama neke stvari. Šeks: Tako sam nešto i mislio.

Iako su jugoslavenski zakoni izrijekom zabranjivali primjenu fizičke prisile ili psiholoških pritisaka, brojni iskazi i izjave optuženika (poput Tvrtka Miloša, Antuna Zinka, Đure Perice, Josipa Pemića i drugih) nedvojbeno upućuju na primjenu nasilja prilikom predistražnih i istražnih radnji. Prema tim izjavama, optuženici su se držali u tamnim i vlažnim ćelijama, tukli pendrecima i udarali nogama, priključivali na užarene grijače, odvodili na navodna noćna „strijeljanja“ i prisiljavali na uzimanje psihofarmaka, a sve da bi se od njih iznudila „priznanja“. Navedene metode posebno su se rabile u slučajevima kada se radilo o optuženicima za kaznena djela nasilja ili terorizma.

Osoba optužena za djela političkog kriminala nije mogla računati ni na ravnopravan status njezina branitelja u odnosu na optužbu. Tendencija da se branitelj isključi iz etape neposredno uoči sudskog postupka posebno je izražena: onemogućavalo im se uključenje u ispitivanje svjedoka, zabranjivalo uvid u sudske protokole te na svaki način otežavao dodir s optuženima. Za razliku od političkih moćnika, sudaca i tužitelja, branitelji uglavnom nisu imali pristup tisku. Ako su i dobili poneki redak, uglavnom ih se ismijavalo i komentiralo u ironičnom tonu. Tisak je usto branitelje poistovjećivao s optuženicima, čime je prema njima također stvarano neprijateljstvo. Stoga su se rijetki odlučivali braniti političke osumnjičenike jer su se i oni nalazili pod pritiskom: oni koji su ipak odlučili braniti političkog osumnjičenika stoga su i sami mogli snositi sankcije, poput gubitka posla i slično.

Nehuman tretman

Prema odnosnim jugoslavenskim zakonima i propisima, politički zatvorenici trebali su se tretirati kao i svi drugi zatvorenici jer savezno zakonodavstvo nije poznavalo pojam političkoga kriminala, pa onda ni političkog zatvorenika. No, kao i u drugim slučajevima, jugoslavenska zbilja bila je sasvim drukčija od onoga što se proklamiralo: tretman političkih zatvorenika bio je daleko okrutniji od tretmana ostalih zatvorenika. Prema slovenskoj autorici Renati Salecl, jugoslavenski zatvori „najveći uspjeh“ postizali su upravo u „preodgoju“ političkih zatvorenika, koji su bili izvrgnuti stalnom nadzoru običnih kriminalaca te tako zastrašivani.

Dnevnički zapisi i druga sjećanja političkih zatvorenika danas su jedini javno dostupan ali i vjerodostojan izvor informacija o stanju u zatvorima komunističke Hrvatske. Prema tim izvorima, položaj političkih zatvorenika bio je ponižavajući: smješteni u neadekvatno opremljene prostorije s manjkavim sanitarnim i higijenskim uvjetima, kaznu su provodili u društvu običnih kriminalaca (često najtežega tipa) i pod stalnom prismotrom vlasti (koja se očitovala u cenzuri pisama i slično), a dodiri s obitelji i odvjetnicima bili su vrlo ograničeni.

U drugoj polovici 80-ih, a zbog snažna pritiska međunarodnih organizacija za ljudska prava poput Amnesty Internationala, dosta podataka počelo je ipak izlaziti u javnost. Kao najdojmljiviji primjer civilizacijskog anakronizma s pravom je istican Kazneno-popravni dom (KPD) u Staroj Gradiški. Čak i prema povjerljivoj informaciji nadležnog Republičkog sekretarijata za pravosuđe i upravu iz studenog 1985. KPD Stara Gradiška bio je „najlošiji kazneno-popravni dom u SR Hrvatskoj i jedan od najlošijih u SFRJ“. Opisi onih koji su njemu boravili daleko su precizniji. Tako će Šeks, u članku koji je njemačku javnost upoznao sa zatvorskim prilikama u Jugoslaviji, napisati: „Na osnovu vlastitih svakodnevnih osobnih utisaka, ispitivanja više od 200 robijaša i istraživanja ‘kolektivnog sjećanja’ robijaša, morao sam konstatirati da se vrijeđa ljudsko dostojanstvo zatvorenika, da se oni podvrgavaju ilegalnoj fizičkoj prinudi i ilegalnim mjerama zavođenja discipline, kao i to da su, kako politički, tako i drugi zatvorenici, stalno izloženi raznim mučenjima i ponižavanjima.“

Mnogo bolje stanje nije bilo niti u KPD-u Lepoglava. Prema tekstu Janka Sarajlića iz Okučana iz 1986, koji je bio politički zatvorenik u tom zatvoru, najgore je bilo na IX. odjelu, „gdje osuđenici borave mjesecima u jednoj prostoriji 23 sata, sat šetnje. Moraju raditi u sobi gdje nema cirkulacije zraka, tu u istoj sobi seru, pišaju i jedu. To ne zna hrvatski narod niti ne smije znati. A batine svaki dan. (...) U paklu u Lepoglavi često sam puta pomišljao na svoju ženu i želio sam biti svinja, jedna obična svinja, koja se nalazi u svinjcu moje žene. Ta svinja ima jesti do sitosti, ima drugu prostoriju (obor), gdje može imati izlaz za vršiti nuždu. Ja to kao čovjek nisam imao.“

Nije bilo nimalo slučajno što se Sarajlićev tekst nije mogao pročitati u hrvatskim medijima, nego je objavljen u srpskom emigrantskom listu. Posebno je porazna za komunistički režim u Hrvatskoj i njegove medijske poslušnike u Vjesniku bila činjenica da je prve relevantne informacije o stanju u zatvorima u SRH (pored nekih napisa u Poletu i nekim školskim tiskovinama) objavila beogradska Borba (feljton koji je izlazio tijekom svibnja i lipnja 1987). Primjerice, u broju od 26. svibnja 1987. govori se o stanju u KPD Rab (Goli otok): beogradski novinari tu su zatekli 46 političkih osuđenika, smještenih u skučenim sobama s dotrajalim sanitarijama i slabim grijanjem, a posebno im je sablasno djelovao Odjel pojačanog nadzora, gdje u sobama nije bilo izravnoga dnevnog svjetla, a nužda se obavljala u kiblu. Tek nakon demokratskih promjena u proljeće 1990. otvorio se prostor za potpuno slobodno iznošenje informacija o statusu političkih zatvorenika u zatvorima komunističke Hrvatske.

Postoje opravdane sumnje da je režim sve zatvorenike – pa tako i političke – koristio za neku vrstu prisilnoga rada za proizvodnju visokokvalitetnih proizvoda, koji su se onda izvozili na inozemna tržišta, pri čemu su zatvorske uprave tako zarađen novac zadržavale, zakidajući zatvorenike za zakonom im propisan dio. Prema svjedočenju osuđenika Vilima Bona, koji je u Staroj Gradiški proveo četrnaest godina, radna jedinica Sava, izvozila je velike količine robe na inozemna tržišta: zarada koju je radna jedinica ostvarila 1987. iznosila je 608.000 američkih dolara. Treba napomenuti da izlaskom na slobodu „poseban“ tretman političkih osuđenika nije prestajao. Do kraja komunističke Jugoslavije bili su izlagani raznovrsnim oblicima postpenalne represije, poput zabrane istupanja u javnosti, uskraćivanja putnih isprava, nemogućnosti zaposlenja i slično.