Kozmopolitsko provjetravanje

Od 9. do 17. listopada okupila se u Hrvatskom glazbenom zavodu glazbena elita komornoga muziciranja, koja je – desetu godinu zaredom – Zagreb nakratko pretvorila u glazbenu metropolu visokoga europskog ranga. Zagreb kom jubilej je proslavio priredivši deset zahtjevno profiliranih i vrhunski ostvarenih koncerata, na kojima je izvedeno sedamdesetak djela iz svih glazbenih razdoblja (barok, bečka klasika, rana i kasna romantika, glazba 20. stoljeća, recentna skladateljska ostvarenja, jazz-glazba, a nije zaboravljena ni improvizacija…). Odreda izvrsne izvedbe na ovogodišnjem su festivalu ostvarila četiri hrvatska komorna ansambla i trinaest instrumentalnih virtuoza, koji su u Zagreb pristigli iz Berlina, Moskve, Frankfurta, Lugana, Rima, Tel Aviva, Graza, Londona, Lübecka…  

S.Y. Henkel, A. Ottensamer, I. Fountain, M. Leskovar, G. Sollima i G. Braunstein / / Snimio Vedran Metelko

Promišljenim izborom repertoara i najvišom izvedbenom kvalitetom festival je već desetljeće jedinstvena pojava na samodostatno začahurenoj hrvatskoj glazbenoj sceni, koja još tavori na marginama kozmopolitski ustrojene svjetske koncertne prakse. Tim je dragocjenije ovakvo provjetravanje dobrano ustajala glazbenog Zagreba, što je pak zasluga silno entuzijastična životnog i profesionalnog dvojca, koji (bez institucionalnog kormilara!) u (ne)zainteresiranoj hrvatskoj metropoli uspijeva kreirati koncertne sadržaje po najvišim svjetskim standardima. Međunarodno ugledna violinistica Susanna Yoko Henkel umjetnička je ravnateljica Zagreb koma, a njezin suprug, jazz-glazbenik Dalio Despot, poslovni direktor. Njih dvoje već puno desetljeće poštuju visoko postavljene umjetničke kriterije svoga zagrebačkog festivala, koji je upravo stoga postao neizostavnom destinacijom nekolicine svjetski uglednih inozemnih virtuoza.   

Za razliku od financijski opreznih komisijskih kulturtregera, angažiranih u gradskim i republičkim resorima za kulturu, vjerna i znalačka zagrebačka publika, kao i glazbeni kritičari, Zagreb kom ocjenjuju najvišim ocjenama, i pritom nikomu (barem od tih drugih) ne smeta što je temeljno načelo besprijekorno osmišljena festivala („Nudimo samo najbolje, odakle god bilo!“) posvema u raskoraku s ovdašnjim – tvrdokornim i nekritičkim – kulturnim lokalpatriotizmom. No kako su se gdjekad mogle čuti i kuloarske zamjerke da je Zagreb kom po izboru repertoara i izvođača „isključivo međunarodna i nimalo hrvatska glazbena manifestacija“, onda neka bude izrečeno i ovo: u kontekstu remek-djela međunarodnog komornog repertoara – u rasponu od Bacha do Ligetija – ravnopravno bi mogla participirati tek nekolicina žanrovski istovrsnih i na festivalu dakako poželjnih skladbi hrvatskih autora, a kad je pak riječ o hrvatskim interpretima, nekolicina od onih ponajboljih ionako su povremeni ili čak stalni sudionici festivala (Monika Leskovar, Radovan Vlatković, Božo Paradžik, Martina Filjak, pa i hrvatski Kosovar Petrit Çeku…). Ove godine njima su se zasluženo pridružili Hrvoje Philips, Laura Vadjon s Hrvatskim baroknim ansamblom, Zagrebački solisti, Gudački kvartet Sebastian i Hrvoje Rupčić, dok je impresivan festivalski popis dosad izvedenih autora ove godine obogaćen i imenima hrvatskih skladatelja (Božidar Kunc, Boris Papandopulo, Marko Ruždjak, Srđan Dedić, pa i Ivo Tijardović).

Glazbenički samosvjesnu i karakterno samozatajnu, prvorazrednu violinisticu Susannu Yoko Henkel rese odsuće solističke samodopadnosti i rijedak smisao za požrtvovno glazbeno zajedništvo. Njezino sveprisutno i uvijek izražajno glazbalo (Stradivarijeva violina Ex Leslie Tate iz 1710) i ove je godine bila zlatna Arijadnina nit gotovo svih festivalskih koncerata, kako u solističkim točkama (sjajne izvedbe violinskih sonata i koncerata Bacha, Mozarta i Mendelssohna) tako i u nizu komornih partitura, u čijim je izvedbama umjetnica jednako zdušno sudjelovala. Velik dio ovogodišnjega programa suvereno je iznio neusporediv violončelistički dvojac – Monika Leskovar i Giovanni Sollima; začudnom izvedbom Vivaldijeva Dvostrukog koncerta RV 531 njih su dvoje posvema „raspametili“ ushićenu publiku, koja je te večeri ispunila i dodatno otvorenu Malu dvoranu HGZ-a. Burnim odobravanjem bili su ispraćeni samostalni i skupni nastupi i svih ostalih sudionika (Guy Braunstein, Boris Brovtsin, Roland Glassl, Gili Schwarzman, Ion Fountain, Milana Chernyavska i Johannes Fischer). No istinskim otkrićem ovogodišnjeg festivala bio je fenomenalni austrijski klarinetist Andreas Ottensamer, rođen 1989, koji je već četiri sezone solo klarinetist Berlinske filharmonije; anđeoskome pjevu njegova svemogućeg klarineta dugujemo nadnaravno lijepu izvedbu Mozartova Kvinteta KV 581. Posvema je drukčije bio ugođen predzadnji koncert festivala, naslovljen Protiv šutnje! i priređen u spomen na skladatelje koji su bili zabranjivani u godinama Hitlerova nacionalsocijalizma (Anton Webern i Hanns Eisler) ili čak i umoreni u koncentracijskim logorima (Hans Krása i Erwin Schulhoff); dodatno poentirana tekstovima Bertolta Brechta, Thomasa Manna i Stefana Zweiga, ta potresna večer glazbenoga spomena ujedno je bila i strašna aktualna opomena – protiv (sadašnje) šutnje!

Za razliku od većine naših tiskanih medija, protiv šutnje glede Zagreb koma djelotvorno je ustao Hrvatski radio, koji je snimio sve koncerte uzornoga festivala, kojim bi se itekako mogle podičiti i najrazmaženije glazbene metropole svijeta.