Klaić ili rječnik

Zahvaljujući djelu Dictionarium latinum (prvo izdanje Reggio Emilia, 1502), koje je kao „prvi moderni rječnik“, prerađivano i proširivano, do početka 18. stoljeća doživjelo dvjestotinjak izdanja (!), prezime njegova autora, talijanskoga redovnika i leksikografa Ambrogia Calepi(n)a (lat. Ambrosius Calepinus, 1440?–1510?) apelativizirano je (calepin) i u mnogim jezicima značenjski izjednačeno s rječnikom, npr. u talijanskome (gdje znači i „knjižurina“), u francuskom (gdje znači i „notes“), u engleskom, malteškom i dr. Da to nije bilo nepoznato i Hrvatima, potvrđuje naslov trosveščanoga trojezičnog rukopisnog djela fra Josipa Jurina (1730–1801) Calepinus trium linguarum.

U drugoj polovici prošloga stoljeća sličan je proces zahvatio i prezime hrvatskoga filologa i leksikografa Adolfa Bratoljuba Klaića (Bizovac, 1909–Zagreb, 1983) zahvaljujući ugledu i proširenosti njegova rječnika posuđenica u hrvatskome. Iznikao iz zamisli o potrebi novoga i aktualiziranog izdanja Rječnika stranih riječi Dragutina Kovčića (alias Ognjena Price; usput: ne Kovačića kao što se navodi u 9. knjizi Hrvatske opće enciklopedije i 3. knjizi Hrvatske književne enciklopedije!), u prvome izdanju (Zagreb, 1951) još uz pripomoć nekoliko suradnika, Klaićev Rječnik stranih riječi, postupno dotjerivan i proširivan, što se odnosi i na naslov djela, u tridesetak je godina (od 1968. uz suradnju Željka Klaića) postao nastolnom knjigom brojnih naraštaja pripadnica i pripadnika hrvatske jezične zajednice kojima su posve običnima postala pitanja i preporuke poput: „Što kaže Klaić?“, „Ima li u Klaića?“ ili „Pogledaj u Klaića“.

Leksikograf i pravopisac

Knj. 40, sv. 2, Zagreb, 2014.

U povodu 30. godišnjice Klaićeve smrti Matica hrvatska i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje 6. i 7. ožujka 2014. organizirali su prigodni znanstveni skup Hrvatski jezikoslovac Adolf Bratoljub Klaić za koji je bilo prijavljeno dvadesetak referata. Većina tih referata otisnuta je u 2. knjizi 40. godišta Rasprava IHJJ, koja je zapravo dobro uređen zbornik radova s toga skupa (izvršni urednik Kristijan Lewis).

Uz autobiografsko-sentimentalni Proslov Željka Klaića na početak su uvrštena dva uvodna referata, a ostali su razvrstani u poglavlja: Leksikograf i pravopisac Adolf Bratoljub Klaić (11 referata), Dijalektolog i akcentolog Adolf Bratoljub Klaić (pet referata) i Adolf Bratoljub Klaić i književnost (četiri referata).

U središtu je radova koji se bave Klaićem leksikografom, posve očekivano, njegov Rječnik stranih riječi. Podrobno je prikazano više skupina natuknica (leksema i veza leksema): rusizmi (Ž. Čelić i K. Lewis), germanizmi (K. Novak i B. Štebih Golub), strojarski nazivi (S. Kereković), glagolske natuknice (B. Petrović i D. Vranešević), osobna imena (A. Frančić i B. Petrović) i općeeuropski frazemi (M. Opašić). Pomorski su nazivi prikazani u usporedbi sa stanjem u 3. izd. (1901) Rječnika hrvatsko-talianskoga D. A. Parčića (D. Stolac i B. Morić-Mohorovičić). S obzirom na činjenicu da je Klaićev rječnik u novije vrijeme doživio aktualiziranu i podosta prepravljenu inačicu (Novi rječnik stranih riječi, 2012), referati posvećeni računalnim (A. Halonja i M. Mihaljević) i jezikoslovnim nazivima (L. Hudeček i M. Mihaljević) i to izdanje uzimaju u obzir i pritom mu se, argumentirano, upućuje nešto, dijelom ozbiljnih prigovora.

Dva su rada posvećena Klaiću pravopiscu. Na primjeru drugoga od dvaju pravopisnih priručnika kojima je Klaić suautor (Koriensko pisanje, 1942. i Hrvatski pravopis, 1944) u jednom se radu prikazuje metodologija morfonološkoga pravopisa (M. Matešić), dok se drugi (A. Mihaljević) bavi usporedbom fonološkoga nazivlja u spomenutim pravopisima s ostalim hrvatskim pravopisima. Važno je napomenuti da Klaićev rad na morfonološki koncipiranu hrvatskome pravopisu zajedno s dijelom purističke zauzetosti pripada onoj njegovoj jezikoslovnoj djelatnosti o kojoj se do početka devedesetih godina, zbog koncepcije i vremena objavljivanja, „mudro“ šutjelo, tako da spomenuti radovi pripomažu reinkorporiranju Klaićeva doprinosa u jezikoslovnu kroatistiku. 

Važni akcentološki prinosi

Desetljeće prije dijalektološke disertacije o zavičajnom mu donjopodravskom staroštokavsko-ekavskome bizovačkom govoru (obranjene u početku 1941.), još kao student (1931) A. B. Klaić očitovao je zanimanje za akcentološka pitanja i njima se bavio do kraja života: kao suradnik na naglašavanju hrvatskih natuknica u dvojezičnim rječnicima (hrvatsko-talijanskom i hrvatsko-francuskom) i pravopisnoga rječnika, kao profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost i kao leksikograf. Zato je nekoliko referata (B. Martinović, T. Pronk, D. Vidović, M. Znika) posvećeno Klaićevu akcentološkom radu, jedan s obzirom na činjenicu da je tek nedavno (2013) objavljeno Klaićevo djelo Naglasni sustav hrvatskoga jezika (N. Opačić). 

Premda je praktički cijeloga života, još od gimnazijskih dana, objavljivao književna djela (pjesme, humoreske, kritike; v. Pripovijetke, 2009), taj je Klaićev rad dosad, pa i na skupu, manje privlačio pozornost (v. referat K. Kuvač-Levačić) od njegove druge veze s književnošću (I. Klinčić, J. Lisac), odnosno od njegova dugogodišnjeg redaktorskoga rada na objavljivanju djelā starijih i novijih hrvatskih književnika i nastojanja oko tumačenja „manje poznatih riječi“ u tim djelima, jer je tako nastala obilna aneksna leksikografija koja je u izravnoj vezi s radom na Rječniku stranih riječi.

Nažalost, na skupu je važan dio Klaićeve djelatnosti ostao postrani. Riječ je o njegovim zapaženim, svojedobno i nagrađivanim, prijevodima uglavnom s klasičnih jezika koji su većinom bili namijenjeni kazalištu i zbog te je činjenice Klaićev portret i nakon skupa (i ovoga zbornika radova) ostao nepotpun. Istina, taj je dug ponešto smanjen naknadno naručenim vrijednim prilogom Sanje Perić Gavrančić Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija u kojem se analizom odabranih primjera iz Sofoklovih tragedija Antigona i Kralj Edip dobro razaznaju specifični problemi prevođenja grčkih tragedija kao i kako su oni „razrješavani“ u prijevodima A. B. Klaića i (usporedo) u prijevodima Kolomana Raca (1863–1937).

Premda se gotovo polovica izlaganja na skupu ovako ili onako bavila Rječnikom stranih riječi, unatoč tomu ipak je razvidno da Klaić nikako nije homo unius libri, koliko god baš po jednoj bio zapamćen, nego da je kao akcentolog, dijalektolog, tekstolog, leksikograf i prevoditelj, autor zanimljiva opusa u kojem, kako pokazuje i ovaj svezak Rasprava, suvremena hrvatska filologija i dalje nalazi korisnih poticaja.