Jezik – ime naroda ili kako ukrasti jezik

U međuljudskim susretima kontakt se uspostavlja govorom koji postaje sredstvo za početak komunikacije. Po govoru prepoznajemo je li naš sugovornik Nijemac, Talijan, Rus ili Hrvat. Prepoznajemo ga po govoru. Tako između dva sugovornika nastaje prepoznatljivi čimbenik koji u trenutku otkriva identitet obojice. Po jeziku kojim govore sugovornici, otvara nam se vizija koju nosimo u sebi o kulturi, povijesti, religiji, ekonomskoj moći ili slabosti drugog sugovornika, drugim riječima, otvora nam se vizija o identitetu cijele jedne nacije kojoj sugovornik pripada. Stoga mogu zaključiti sljedeće: Jezik je – ime naroda.

Kada otkrijemo da naš zamišljeni sugovornik pripada jednom od slavenskih naroda, razumjet ćemo njegov nadnacionalni slavenski identitet sa svim njegovim unutarnjim značajkama, a moći ćemo ga također odmah identificirati i kojoj slavenskoj naciji pripada, a time i kojem od slavenskih jezika, kojoj povijesti, kulturi, vjeroispovijesti pripada. U takvom dakle poimanju identifikacije, koju saznajemo po jezičnoj pripadnosti, uspostavlja se normalna daljnja ljudska komunikacija.

Zadržimo li se na hrvatskoj jezičnoj razini vidjet ćemo da se međusobna komunikacija može odvijati na standardnom hrvatskom jeziku ili na jednom iz skupine njegovih narječja tj. na štokavskom, kajkavskom i čakavskom. Sva tri ova narječja čine temelj hrvatskom standardnom jeziku. Pod standardnim hrvatskim jezikom podrazumijevamo književni hrvatski jezik ili kako ga jednostavno zovemo: hrvatski jezik. Po njemu smo identificirani kao nacija.

Ovdje se neću zadržavati na kajkavskom i čakavskom narječju, na njihovoj zemljopisnoj rasprostranjenosti, niti na jezičnom povijesnom putu njihovih govornika, već ću se zadržati samo na štokavskom narječju i to na ikavskom govoru. Naime, pored (i)jekavice i ekavice, posebno naglašavamo ikavski refleks glasa jat (ě), koji je, kako vidimo, staroslavenski glas jat (ě) izražen u glasu i, pa je i govor nazvan ikavicom. Prema tome, nema dvojbe da je ikavski govor jedan od  imanentnih jezičnih sastavnica hrvatskog jezika koji daje ime dijelu naroda uklopljenog u hrvatsku jezičnu skupinu, a nikako kao novi jezik izvan hrvatskog standardnog jezika za uporabu neke nove nacije, tzv. Bunjevaca.

Pradomovina Bunjevaca

Ikavski govor je kroz povijest bio najčešći tip materinskog jezika na gotovo svim stranama hrvatskog štokavskog govornog područja. Tako se ikavski govor danas u raznim inačicama zadržao u velikom dijelu Hrvatske: u Dalmaciji, Hrvatskom primorju, Istri, Lici, Slavoniji, zatim u Hercegovini, djelomično u Bosni, a također, što naglašavam,  i na sjeveru Bačke gdje žive bunjevački i šokački Hrvati kao etničke skupine. I upravo po toj ikavici koja je izrasla iz hrvatskoga jezika i urasla u jezik Bunjevaca, još su starosjedioci Podunavlja u 17. stoljeću Bunjevce nazivali Dalmatima. Njihov ikavski govor u Bačkoj potjecao je naime iz njihove pradomovine, iz Dalmatinske zagore, Hercegovine, Bosne Srebrene i drugih hrvatskih krajeva, koje su u 17. stoljeću kao katolike doveli franjevci na panonske ravnice. Jednom riječju, bunjevačka ikavica je zajednički govor bačkih, primorskih, dalmatinskih i hercegovačkih Hrvata Bunjevaca. Za ilustraciju pogledajmo jednu zanimljivost: još 1745. godine Gradsko vijeće kraljevskog grada Subotice objavilo je prvi gradski statut koji je pisan onodobnom dalmatinskom ikavicom, a ona se glede fonetike i morfologije nije razlikovala od današnjeg živog govora bunjevačkih Hrvata. Tako je od 17. stoljeća do danas ikavica kao govor hrvatskog jezika ostala tipična identifikacija Hrvata u Bačkoj i cijelom Podunavlju. U ikavskom govoru između bunjevačkih Hrvata i Samobunjevaca, koji se u Srbiji ne smatraju Hrvatima, u stvari i nema razlika, jer povijesni podaci govore kako su svi zajedno, iako u različitim vremenskim odmacima, doseljavali u Podunavlje s obilježjem istog govora, iste vjeroispovijesti, istog pisma, nošnje, običaja, imena, čak i prezimena.

Ali, stoljetna nastojanja srbijanskih vladara činila su sve kako bi Hrvate Bunjevce dekroatizirala na način da ih ili jugoslavenizira ili pobunjevči i tako subetnicum proglasila etnicumom različitim od hrvatskog. Svim sredstvima zamagljivala su povijesnu i književnu prošlost, iskrivljavala rječničko i kulturno narodno blago Hrvata.

No, kakva je danas situacija s jezikom u Bačkoj?

Današnji premještaj ikavice u neki drugi fiktivni entitet, treba okarakterizirati kao falsificiranje (da ne kažem krađu) jezičnog blaga jednog naroda. Doživjeli smo da je hrvatski korpus u Vojvodini silom prepolovljen s daljnom težnjom uništenja hrvatskog etničkog tijela u Vojvodini. Taj posao učinila je i čini najviša institucija vlasti Srbije svojom administrativnom snagom. Kad je Vlast odlučila presjeći čvor napuhanog naklapanja o Bunjevcima kao autohtonoj ili neautohtonoj naciji i ozakoniti Bunjevce kao etničku skupinu izvan hrvatskog korpusa, i pridati joj obilježje etnonima, sam predsjednik Nikolić je izjavio: „Srbija prepoznaje Bunjevce kao autohtoni južnoslavenski narod. Bunjevci nisu ni Srbi, niti Hrvati, oni su svoji.“ Predsjednik dakle uspostavlja novu/staru matricu na tragu poznate sentence Vuka Stefanovića Karadžića da su Bunjevci i Šokci „Srbi zakona rimskog“. Ovime je nasilno ukraden hrvatski identitet Bunjevcima, a s njima i ikavski govor kao standardni jezik ove, za političke potrebe, izmišljene etničke skupine.

Spore reakcije hrvatske vlasti

Na tu odluku reagirali su mnogi. Tako Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, odmah nakon izjave predsjednika, između ostaloga, je izjavio: „Donacija ćiriličnih čitanki akt je diskriminacije spram Hrvata u Srbiji.“ Prema izjavi Slavena Bačića, predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća, čuli smo da je komentator tjednika Subotičkih novina, koje izlaze isključivo na srpskom jeziku, komentirao kako je i on bio „iznenađen“ ovim činom napisavši u istim novinama kako je „bunjevačka ikavica na ćirilici – bizaran“ čin. Zagreb je sve to odrijemao, tj. odreagirao na način kao da se ne radi o dijelu naroda čiju matičnu državu on predstavlja. San o predstojećim izborima pokazao se jačim. Tek su se nakon nekog vremena čule umirujuće izjave hrvatskih dužnosnika, kako ono što se događa Bunjevcima u Srbiji „to nije dobro“ (podsjeća me na onu reakciju: No, no, komšije! To nije lijepo od vas). Zatim se oglasila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti izjavom za javnost od 12. rujna 2014. o hrvatskoj etničkoj skupini Bunjevaca: „Hrvatska etnička skupina Bunjevaca dijeli u tri ogranka: dalmatinsko-hercegovački, primorsko-lički i podunavski. ne zadirući u pravo pojedinaca da se izjašnjavaju o svojoj nacionalnoj pripadnosti, po podrijetlu, povijesti, tradicijskoj kulturi, običajima i jeziku – zapadno novoštokavskom i ikavskom – Bunjevci pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu.“ A u propovijedi u Mariji Bistrici 14. rujna 2014. kardinal Josip Bozanić je upozorio: „Žao nam je što se u poigravanjima najvećim vrijednostima naroda snažnije ne čuje glas hrvatskih intelektualaca, ljudima kojima bi prvima trebalo biti stalo do dobra domovine.“

Prisvajanje hrvatskih književnika

I, tako, umjesto da se ikavica sjeverne Bačke unapređuje svim lingvističkim sredstvima, zauzimanjem svih jezikoslovaca pojedinaca i institucija, ikavica je postala objektom ruiniranja samoga govora utkavši u njega ono što ikavica nikad nije bila, a to je ekavica i ćirilično pismo. Ikavica je tako jednim potezom vlasti prestala biti jezično naslijeđe Hrvata u Srbiji i postala javno dobro na slobodnom jezičnom tržištu. Samobunjevci, koji sebe ne smatraju dijelom hrvatskog naroda, preuzeli su na sebe odgovornost za provođenje procesa oblikovanja nove bunjevačke nacije tražeći svoju samobitnost kao poseban narod koji nema nikakve veze s Hrvatima, ni etničke, ni jezične, ni povijesne. Za službeni jezik su pristali da im bude preinačena hrvatska ikavica koju za njihove potrebe, gle čuda, upravo u ovo vrijeme standardiziraju jezikoslovci Srpske akademije nauka u Novom Sadu. Ovim potezom je javno ozakonjena krađa, u ovom slučaju jezika, i prespojena na fiktivni entitet, na vrstu pisma koje povijesno nije nikada pripadalo ikavskom narječju niti bunjevačkom govoru. Što će ispasti od te ikavice dovoljno je već sada zaviriti u (nehrvatske) Bunjevačke novine gdje nalazimo nekoliko sljedećih bisera.

Za riječi hrvatskoga standardnog jezika, bunjevački govornik nehrvatskoga jezičnog standarda će reći, npr. za:

pregled – prigled (prid nije refleks jata / ě /, nego prefiks),

za predsjednika – pridsidnik (prid nije refleks jata / ě /, nego prefiks),

za porijeklo – poreklo (zašto nije poriklo, refleks glasa jat /ě /?),

za ujedinjenje – prisajedinjenje,

za živjeti – živeti (zašto ne živiti),

za vijek – vek (zašto ne vik?),

za odgoj – vaspitanje,

za pjesmu – nekad pesma, nekad pisma,

za srijedu – sreda (zašto ne srida?),

za vrijeme – vreme (zašto ne vrime?)…

I da ne nabrajam dalje. Moramo, dakle, priznati da samobunjevačka ikavica više nije ona izvorna koja se još uvijek u najvećoj mjeri rabila u Bačkoj sa svojim govornim specifičnostima, niti ona ikavica koja se još uvijek rabi u drugim dijelovima Hrvatske. Ona je, kako smo vidjeli, ranjena, ruinirana raznim jezičnim utjecajima: od davnine je bila nagrizana turcizmima, germanizmima, hungarizmima, a sada i srbizmima, i to službeno. Tijek dekroatizacije Hrvata, koji sebe od davnina zovu Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj i Srijemu, privodi se kraju ukazom političkih moćnika i bunjevačkih nemoćnika da se odupru sjaju novca.

Prema tome, uzme li se u obzir ova i ovakva bunjevačka ikavica, ona je onda stvarno samobunjevačka (da ne kažem samoubilačka).

No, to nije sve. Slijedi ono najbizarnije. Naime, tzv. Samobunjevci su u korpus svog ­(sub­)­etnika uvrstili javnim proglasom i samu povijest Bunjevaca Hrvata, sve njihove uljudbene značajke ukorijenjene u stablo hrvatskog naroda od povijesnih dolazaka na prostore Bačke do danas. Prisvojili su čak i dio povijesti koju su činile najznačajnije osobe zastupljene u hrvatskoj književnosti u Podunavlju, kao na primjer: Lovro Bračuljević (1685–1737), hrvatski književnik i franjevac; Grgur Peštalić (1755–1809), bački hrvatski književnik; Ivan Antunović (1815–1888), preporoditelj bačkih Hrvata, hrvatski pisac i biskup; Ambrozije Šarčević (1820–1899), hrvatski književnik, preporoditelj, leksikograf i sudac; Blaško Rajić (1878–1951), hrvatski književnik, političar i svećenik i deseci drugih bunjevačko-hrvatskih intelektualaca od 17. do 20. stoljeća. A sam vrh cinizma leži u isticanju kako su se nabrojeni bunjevački Hrvati u Bačkoj (citiram Bunjevačke novine od srpnja 2014) „pored književnog rada bavili i dokazivanjem autohtonosti i samobitnosti bunjevačkog naroda“.

Sve nabrojano, a i više od toga, možemo naći u stranačkom glasilu Bunjevačke novine. U njima također piše da su 16. svibnja 1945. godine, odlukom komunističkih vlasti Narodnooslobodilačkog odbora SKJ (NOOSKJ)  u Bačkoj Palanci, „Bunjevci silom postali Hrvati“. Znači li to po ovom mudroslovlju da su partizanske vlasti preimenovanjem Bunjevaca nasilno stvorili i hrvatsku naciju u Bačkoj i Podunavlju? Ili da do 16. svibnja 1945. godine u Bačkoj nije bilo Hrvata, nego samo Bunjevaca? Hoće reći da su Bunjevci silom pohrvaćeni? Međutim, ako se pravilno čita, u navedenoj obznani se dakle samo naglašava da Bunjevci i Šokci nisu postali Hrvati, već oni jesu Hrvati i da ih tako treba i tretirati.

U prilog ovoj tvrdnji pročitat ću izjavu svećenika Blaška Rajića kojega sam malo prije spomenuo. On je pored svećeničke službe, obnašao je i službu narodnog poslanika, a 23. travnja 1939. godine je izjavio (citiram): „Priznajemo se za česti i uda onoga naroda koji živi u Međimurju, u Zagorju, u Lici pod Velebitom, na Hrvatskom Primorju... koji s nama isti jezik govori... iz kojeg je ustao Ante Starčević i Stjepan Radić... Priznajemo se za česti hrvatskog naroda.“  A 10. studenoga 1939. Blaško Rajić govori: „Izrekli smo nebrojeno puta jasno i glasno i to su svi morali čuti, da smo mi Bunjevci članovi hrvatskog naroda... što smo od iskona bili...“ 

Ali, bez obzira na obznanu NOOSKJ-a iz 1945. godine, Hrvati su na vojvođanskim prostorima oduvijek bili dijeljeni (i odijeljeni) od matične zemlje pod utjecajem raznih dogovora, trgovina, ucjena i nagodbi, unatoč unutarnjim zajedničkim identitetskim značajkama. Tako danas Bunjevci ne-Hrvati tumače, pod utjecajem dioba Hrvata unutar svog identiteta, kako njihova nacionalna domovina nije država Hrvatska, nego nas poučavaju, primjerice, da su već 24. studenog 1918. stekli svoju državnost  plebiscitom (sic!) i da su se „zajedno sa Srbima i ostalim narodima prisajedinili sa teritorijima Banata, Bačke i Baranje kraljevini Srbiji“. (Milovan Miković, Hrvatska riječ od 19. rujna 2014). A gdje su Hrvati do tada bili u Vojvodini? No, razjedinjavanje se pod utjecajem velikosrpske politike nastavljalo i dalje, a najodlučniji trendovi su bili 1990. i prošle 2014. godine.

Zaboravlja se namjerno iz politikantskih razloga da su Bunjevci Hrvati u Bačkoj autohtona nacija i da spadaju među najstarije narode u Bačkoj, iako se danas tretiraju kao nacionalna manjina. Čak i sam status nacionalne manjine u Srbiji poslije 1990. stjecan je teškom mukom.

Na kraju, a na temelju rečenoga, pitam se, je li danas jezik – ime naroda ili je jezik – sredstvo asimilacije?

Da, jezik jest jedan među prvim i najvažnijim sastojnicama asimilacije. Naime, u brzom vremenu življenja i pod jakim utjecajem jezika društvene sredine (kako se to danas zove, odnosno, jezik kojeg trebaju svi razumjeti) u političkom, kulturnom, komunikacijskom, športskom i običnom građanskom životu, počeo se gubiti onaj tanani osjećaj za jezik, domovinu, kulturu. U tom sažimanju tih raznih svakojakih jezika društvene sredine teško se u javnosti može ostvarivati  hrvatski jezik, pa tako i čista izvorna bunjevačka ikavica. Ona se, ipak, uz sve nedaće zadržala do današnjih dana. Kakva joj je perspektiva u Bačkoj, može se samo nagađati.

Ipak, žilav je taj narod. Izdržat će.