Jahač na duge staze

Kako na jednom mjestu sažeti aktivnosti Neila Younga, jednog od najdragocjenijih glazbenika koje je Kanada darovala popularnoj glazbi? Ili kako sumirati barem ključnu kreativnu etapu u karijeri koja je počela prije pola stoljeća, a proteže se do danas?

 Možda bi valjalo krenuti od 1972. i njegova najpoznatijeg albuma, Harvest. Bio je to vrhunac njegove rastuće popularnosti, započete u grupi Buffalo Springfield, potom na samostalnim izdanjima, i – napokon, ali ne i najmanje važno – u postavi supergrupe Crosby Stills Nash & Young, kojoj se priključio na bestseleru Deja Vu. Harvest je uspio zahvaljujući singlu Heart Of Gold i nekim drugim skladbama koje su ga (kako je sam naglasio u jednom tadašnjem intervjuu), „ubacile na sredinu puta“, u globalni mainstream.

No estetika Neila Younga opirala se pravilima srednje struje: njegov istraživački duh, sklonost kreativnim rizicima i gotovo nerazumljiva subverzivnost – kako u odnosu na kontekst, tako i na vlastitu karijeru – sve ga je to odmah povuklo natrag, na područje iz kojeg je u srednju struju i dospio. Drugim riječima, našao se na putu obilježenu introspektivnim poniranjima i tjeskobnim propitkivanjima. Govorimo li o ključnim fazama Youngove karijere, vrijedi zaključak da je na svaku radiofoničnu skladbu dolazila najmanje jedna koja je odraz tamne, pesimistične, katkad brutalne stranu njegove osobnosti.

Rođen 12. studenog 1945. u Torontu, Young se glazbom počeo baviti u srednjoj školi i pritom su u prvi plan izbila dva stilski suprotstavljena lica iste autorske pojave. Na jednoj strani privlačile su ga opore električne skladbe na razmeđu garažnog i hard-rocka. Istovremeno naginjao je folk-akustici tipičnoj za lokalne scene većine velikih sjevernoameričkih gradova druge polovice 1960-ih.

Iz te podvojenosti izrastao je gotovo čitav njegov opus, barem onaj najvažniji. Na čelu mnogobrojnih pratećih grupa funkcionirao je kao dinamičan bendlider, neka vrsta gitarističkog antiheroja. Ta se uloga izmjenjivala s onom samotnoga trubadura s akustičnom gitarom i sjetnim, introvertnim skladbama. Kompleksnost pjesama pritom nije izvirala iz strukture glazbe, koja je u tehničkom smislu bila jednostavna (premda vješto napisana). Ona je bila odraz samoanalitičnih stihova koji stvaraju slojevit ugođaj i diktiraju aranžmanske detalje. Ukratko: govorimo li o Youngu, riječ je o kompleksnim emocijama, više nego o kompleksnoj glazbi.

Šezdesetih je svirao u grupama Squires i Mynah Birds, a u drugoj polovini 60-ih sa Stephenom Stillsom činio je važnu kariku u postavi Buffalo Springfielda. Kad su okviri te grupe postali preuski njegove autorske zamisli, počinje solo karijeru. Nakon zanimljivog, premda nekoherentnog prvijenca (Neil Young, 1968), izlazi izvrstan drugi album, Everybody Knows This Is Nowhere s kojim stječe međunarodni ugled vodećega novog kantautora na globalnoj rock-sceni. Dio te reputacije svakako valja zahvaliti pratećoj grupi Crazy Horse, koja je energičnim, gotovo mahnitim izvedbama stapala autorsku emotivnost i sviračku kemiju. Zvučna slika bila je neuglađena i nazubljena – taman toliko da publiku uvijek drži napetom.

Početkom sedamdesetih karijera mu poprima donekle logičan slijed. Album After The Goldrush postavio je temelje za bestseler Harvest i teško je predvidjeti što bi se u umjetničkom smislu događalo poslije, da se razmjerno uredan profesionalni put nije urušio nizom tragičnih okolnosti.

Godine 1972. umire mu blizak prijatelj Danny Whitten, gitarist grupe Crazy Horse, a nekoliko mjeseci poslije i profesionalni roadie Bruce Berry. Patnju zbog gubitka Young pretače u anarhičan, mračan niz pjesama objedinjen nazivom Tonight’s The Night, no taj će album svjetlo dana ugledati tek 1975. U međuvremenu, godinu prije, izlazi discipliniraniji, jedva nešto manje pesimističan, ali izvrstan On The Beach na kojemu progovara o ispraznosti slave, o osobnom nezadovoljstvu, o životnim i profesionalnim frustracijama. Bio je to i svojevrstan posthipijevski ogled o Nixonovoj Americi čija je slika narušena gapenjem kontrakulturnog sna i Mansonovim ubojstvima.

Albumi Tonight’s The Night, On The Beach i koncertni Time Fades Away (snimljen na turneji 1973) čine dokumentaristički trolist Youngove najmučnije životne faze. Kako piše jedan kritičar, sunčana perspektiva koja se ukazala nakon uspjeha albuma Harvest ustupila je mjesto apokaliptičnoj trilogiji koja nije vodila računa o komercijalnim prohtjevima i o očekivanjima publike.

Neki kasniji albumi kao što su American Stars ‘N Bars (sniman u više navrata, ali objavljen 1977) te Hawks and Doves (1980) doimaju se „samo“ solidnim pokušajima, premda svaki od njih uključuje barem dvije ili tri izvanserijske skladbe. No iz tog razdoblja osobito se važnima čine radovi Comes A Time i Rust Never Sleeps, na kojima je održao vitalnim oba pola svoga stvaralačkog karaktera: akustični i naelektrizirani.

Youngove osamdesete (desetljeće, ne dob) najbolje je zaboraviti. Radikalni stilski zaokreti iz toga vremena čine se pomalo usiljenima, premda je rhythm and blues na albumu This Note’s For You uredno funkcionirao – baš kao i reske, gromke skladbe s izdanja Ragged Glory (1990) koje zvuči kao da ga je netko probudio iz dugoga kreativnog drijemeža.

Albumi iz ranih 1990-ih pulsiraju s više energije, naprosto kao povratna reakcija činjenice da je zanimanje mlađih kantautora i alternativne rock-kreme za Youngovu ostavštinu znatno naraslo – zapravo, do te mjere da su ga nazivali ocem americane i kumom grungea. Nije ni čudo da je Harvest, u jeku renesanse zlatnog razdoblja, dobio nastavak u nježnom country-rocku albuma Harvest Moon.

Youngovim opusom, ili njegovim dijelom, uvijek se provlačila političko-protestna crta. No i tu je pokazao nepredvidivost: stavovi su mu balansirali od liberalnih do konzervativnih i natrag, barem se tako činilo. No valjda je i to dio njegove krajnje dinamične estetske konstrukcije. Albumi kao što su Living With War (i još neki) označavaju frontalni napad na ondašnju američku administraciju, podsjećajući da stare skladbe kao što su Rockin’ In The Free World i Ohio nisu bile plod slučajnosti, nego su dio istog uzburkanog karaktera.

Youngov pravednički gnjev očigledno mijenja nijansu (u odnosu na kontekst), ali ne i intenzitet. Greendale je multimedijska rock-opera u deset činova, ili audioroman o fikcionalnom kalifornijskom gradu, svejedno – kako god ga opisali, on je tek simptom novije, i nažalost kronične, autorske površnosti kojoj su katkad skloni i najveći autori.

Chrome Dreams II hinjeni je nastavak snimljenog, ali neobjavljenog ostvarenja Chrome Dreams iz 1977, no on je svejedno važan – ako ništa, da pokaže kako imamo posla s talentom koji ostavlja trag čak i kad ne pogađa metu. Jedan od takvih slučajeva je i posljednji, konceptualno dizajniran album The Monsanto Years. Meta je agrobiznis vodećega proizvođača genetski modificiranog sjemena i pesticida, a strijelac je opet isti: bez obzira na to bavi li se romantičnim propitivanjima vlastite unutrašnjosti ili kaotičnim vanjskim svijetom, Young je, unatoč sve uočljivijim posrtajima, kadar proizvesti medijsku buku dostojnu svoje odavno izgrađene slave.