Hrvatska treba zatvoriti granice

Prostorni nesklad u razmještaju stanovništva, gospodarstva, financijske, vojne i političke moći i još mnogošto što logički slijedi iz takva nesklada već neko vrijeme ukazuje, upozorava i navješćuje, gotovo bismo mogli reći uvjetuje događaje kojih smo posljednjih mjesec dana svjedoci u Hrvatskoj i susjednim zemljama.

Europi i Hrvatskoj u najgorem mogućem scenariju dolazi na naplatu zanemarivanje i podcjenjivanje objektivno za domovinsku, regionalnu i europsku sigurnost iznimno važne problematike. Demografska problematika, u koju kao osnova ulazi i migracijska, uvijek se od strane političara, ekonomista, sociologa, pravnika, politologa, komunikologa, komunikatora, politokrata i sličnih smatrala nečim nevažnim, usputnim i zgodnim koristiti samo u političkom usponu i zadržavanju pozicija, iako nam logika nameće i povijest nas uči kako je stanovništvo osnova pokretanja svih procesa u prostoru, osnovni njegov potencijal i temelj identifikacije nacionalnih (državnih) prostora uz ukupnu površinu i utvrđene granice. Prostor i njegova obilježja, složeni čimbenici u njemu i prostorni potencijal u kojem je stanovništvo najvažniji dio temelj su svih identiteta u nadgradnji, što nam po tko zna koji put povijest potvrđuje i vraća na verifikaciju. Očito ništa nismo naučili u političkim sustavima oslanjanim isključivo na politokratski način selektiranja i upravljanja građanstvom, prostorom i krizama koje naše elite iznenade, uzdrmaju i usmjeravaju obično na ad hoc odlučivanja koja nužno tada postaju radikalna, neovisno o našim poimanjima suvremenosti, demokratičnosti i lažnog uvjerenja kako smo mi Europljani postigli društvenu i političku razinu razumijevanja i tolerancije.

Sve to ne vrijedi kad je u pitanju zaštita vlastitoga teritorija i stanovništva u njemu, jer je logika i filozofija zaštite i osvajanja prostora (geografskog prostora na Zemljinoj površini) oduvijek bila ista, neovisno o civilizacijskom razvoju i regionalnim, religijskim i etničkim razlikama u njemu.

Neslučajna migracija

Postavljamo pitanje je li Hrvatska znala ili mogla znati koliko će se stanovnika pokrenuti, kuda i kamo, može li se tako brojno stanovništvo koje krene zaustaviti, je li sve bilo slučajno i iznenada, hoće li se prognanici usmjeravati ili je riječ o stihiji i u konačnici hoće li Hrvatska biti samo koridor, sabirni prostor pred šengenskom Europom (ili kako europski birokrati vole reći hot spot), ili pak prostor interesa?

Uvijek se u takvim složenim situacijama nužno treba oslanjati na logiku prostornih i društvenih procesa, poznavanje zakonitosti koje vladaju u prostoru i u osnovnoj relaciji stanovništvo–složeni prostorni faktori, predviđanjima znanstveno zasnovanim i mogućim prostornim i vremenskim modelima. No preduvjet za to jest da se problem na vrijeme shvati, razmotri, projicira i modelira. Jasno kako to politokracija ne može, ali se uvijek može oslanjati na prosudbe onih koji to znaju, prate, istražuju i znaju koristiti logiku. Pogledajmo samo tko sve danas u Hrvatskoj o tome govori, tko su savjetnici vodećih političkih institucija (jasno i osoba), tko su ljudi koji su nominalno na plaćenim pozicijama i slično; oni koji nisu nikad o tome čitali, pisali ni prije govorili. Mislili smo da su u Hrvatskoj to obilježja samo totalitarnih političkih sustava.

Tko nas može uvjeriti kako se uza svu silu službi, agencija, instituta, bilo američkih, europskih i svjetskih (hrvatske tu ne računam jer u njihovoj strategiji ta je problematika po redu važnosti na 35. mjestu!) nije moglo znati, predvidjeti i simulirati pokrete stanovništva nakon totalnih ratnih ili vojnih razaranja pojedinih prostora i društava? Mene nitko. Kako može biti slučajan i stihijski pokret nekoliko stotina tisuća stanovnika, s potencijalom između 5 i 10 milijuna, a u budućnosti i većim, jednim koridorom, u jednom smjeru i s tako izraženom namjerom i željom napuštanja svojega životnog prostora i načina života, uza sve tragične implikacije tog pokreta? Slučajnostima se u migracijama mogu nazvati pokreti od nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća stanovnika, njihova prostorna disperzivnost i slično. Ovo ipak nije slučajno.

Redistribucija stanovništva u širim ekumenskim prostorima, u uvjetima eksponencijalnog rasta stanovništva s jedne strane i depopulacije i izumiranja s druge strane, mogla se naslutiti kao nešto što će se dogoditi u budućnosti, iako bi ona u velikom intenzitetu neizbježno izazvala napetosti, nestabilnost i ratne sukobe. Razaranja sjevernoafričkih i bliskoistočnih prostora i društava cijeli su proces ubrzala pa nam sad samo preostaje posljedično se nositi s prevelikim problemom, gotovo bismo mogli reći nerješivim, i promatrati slike prognanika koje nas čine nesretnima zbog strahota koje prolaze. Ovo može biti početak ili naznaka mnogo većih pokreta stanovništva, usporedivih s povijesnim seobama naroda koje su rušile carstva, slamale vojske i osvajale životne prostore drugih.

Nestabilna Hrvatska

Hrvatska je sama po sebi nestabilan demografski prostor, k tome s atraktivnom istočnom jadranskom obalom i nestabilnim zaleđem u Bosni i Hercegovini, pa kao takva ili kao koridorski ili kao topao i aktivan prostor (hot spot) može biti osobito ugrožena.

U Hrvatskoj to postaje zaista ozbiljno pitanje domovinske sigurnosti jer s tako velikim brojem migranata supstitucijom stanovništva može biti ugrožen hrvatski identitet prostora.

Demografska nestabilnost Hrvatske očituje se u njezinoj demografskoj slici koja je sve samo ne dobra. Svi su demografski procesi i pokazatelji negativni, a razina depopulacije ukupnoga stanovništva na razini je smanjivanja oko 16.000 ljudi službeno godišnje. Procjene pak pokazuju prema statističkim izvješćima zemalja useljavanja Hrvata, koja se uredno vode i zbog zakonske obveze prijavljivanja, osobito u Njemačkoj, kako je godišnja depopulacija na razini više od 40.000 osoba (uključen prirodni pad od gotovo 12.000 osoba i negativna vanjska migracijska bilanca s oko 28.000 osoba).

Prema demografskoj tipizaciji Hrvatska je u izumiranju između dva popisna razdoblja, a i svi ostali pokazatelji potvrđuju demografski slom. Problem je ozbiljan i sam po sebi ulazi u okvire domovinske sigurnosti, iako formalno ni na jednoj razini državne uprave ne postoji ured, tijelo, odjel, sektor, uprava, odsjek, odbor…, kao ni u jednoj stranci, pa čak ni u onima koje se i nominalno za tu problematiku zalažu. Ništa bolje nije ni u znanstvenim ustanovama, iako se svi manje-više slažu kako je danas demografski problem možda i najvažniji za budućnost Hrvatske. Usprkos svemu, Hrvatska je jedina zemlja u regiji koja nema znanstvenu instituciju ni časopis iz demografske problematike, ali ni neki važan i strateški projekt o toj temi jer su sve inicijative odbijane u znanstvenom i političkom sustavu. Zbog svega bi toga upravo Hrvatska mogla biti i najviše ugrožena intenziviranjem prognaničke krize.

Osnova nacionalne sigurnosti

Prvi je val prognanika, koji i nije bio tako brojan posebice s obzirom na procjenu koliki bi u budućnosti on mogao biti, zatekao Hrvatsku gotovo nespremnu i s ponovnim vjerovanjem kako se može osloniti o dogovore sa susjedima. Naivnost koja je već potvrđena početkom i tijekom devedesetih odveć je skupo plaćena, naivnost koja dodatno rastače toliko nužnu nacionalnu koheziju i dostojanstvo koje druge države redovito pokazuju u kriznim razdobljima. Valjda će političkoj eliti sada postati jasno kako je demografska problematika osnova domovinske sigurnosti, temelj gospodarskog i ukupnog razvitka zemlje te zalog hrvatske budućnosti, a prognanička kriza mogući scenarij destabilizacije na koji se mora reagirati sukladno ostalim europskim zemljama koje osjećaju ugrozu svojih nacionalnih interesa.

Uistinu je neophodno građani Hrvatske konačno vide stručnost, odlučnost, logično postupanje i jasno prepoznavanje strateških hrvatskih interesa, bez obzira na to što druge države o tome misle i što nam poručuju. Samo se tako može uvjeriti mlade na ostanak u Hrvatskoj i pokazati im nadu kako i Hrvatska može upravljati svojim potencijalima, biti uspješna i osloboditi se tereta prošlosti, politokratskog sustava i nesposobnosti.

I što sad? Problem je tu, valovi novih prognanika nadiru, intenzitet i brojnost se povećavaju, dolaze hladniji i zimski dani, a svi najavljuju zatvaranje i čuvanja granica. Njemačka uz to govori o vraćanju nekoliko stotina tisuća ljudi natrag (iako nije jasno za sada kuda i kako), i premda se europski birokrati ne slažu s prebacivanjem tereta na susjedne zemlje, mi smo pred zidom „Schengena”, a do kraja izbora, formiranja i početka funkcioniranja nove Vlade proteći će još najmanje 50 do 60 dana.

Hladnoće su sve veće, prolaznost prema sjeverozapadu Europe sve manja, prognanici su u širokom prostoru koridora i očajnički traže zbrinjavanje. Europa se sastaje i pregovara, ostale to i ne zanima, a Hrvatska tu predstavlja terminalni prostor pred vjerojatnim zidom. Općenitih rješenja nema, iako je potpuno jasno kako se granice moraju zatvoriti na samom jugoistočnom rubu Europe, pogotovo sada, u ovako hladnom razdoblju, i to uz pomoć zemlja iz cijele Europe. Ali jedinstvena Europa (pogotovo Europa brzih rješenja i djelovanja) ne postoji u svojoj birokratskoj i politokratskoj blokiranosti.

Potpuno je jasno kako model prebacivanja prognanika i odgovornosti za njih na susjedne zemlje više neće biti moguć i zato Hrvatska mora donositi odluke sama, sukladno svojim mogućnostima, domovinskoj sigurnosti i humanosti već potvrđenoj 1990-tih. Bez posebne elaboracije potezi koji se moraju povući neće biti idealni, neće u potpunosti slijediti zacrtani humanizam, neće se svima svidjeti, ali će biti najracionalniji u ovakvim okolnostima. Hrvatska treba:

 1. Postaviti prognaničku problematiku na stratešku razinu rješavanja u okviru domovinske sigurnosti.

 2. Formirati posebno operativno vladino tijelo iz svih segmenata upravljanja zemljom i razmatranja te problematike.

 3. Zatvoriti sve granice za prolazak prognanika i pod hitno početi zbrinjavati ljude koji su ostali u Hrvatskoj.

 4. Koncept zadržavanja i zbrinjavanja svih osoba koje se zateknu u svakoj državi u ovim hladnim danima zaustavit će nove pokrete i sva stradanja što uz te pokrete idu i mora biti potpomognut os strane UNHCR-a i svih europskih humanitarnih tijela.

 5.
Točno registrirati broj prognanika koji su sada u Hrvatskoj i za njih odmah početi graditi prognanička šatorska naselja ili osposobiti bivša, napuštene vojarne u unutrašnjosti zemlje i slično.

 6. Za cijeli koncept tražiti financijsku i materijalnu potporu europskih nadležnih institucija.

 7. Nimalo se ne oslanjati na pregovore sa susjednim zemljama jer je jasno kako će jedni usmjeravati prognanike prema Hrvatskoj, a drugi će ih zaustavljati u Hrvatskoj.

 8. Svako pokretanje prognanika kroz Hrvatsku zimi imat će puno gore posljedice za obje strane od njihovog zaustavljanja i stacioniranja.

 9. Ne oslanjati se samo na policijske formacije, nego je nužno i vojsku staviti u funkciju civilnog djelovanja.

10. Hrvatskoj je nužno političko suglasje, a posebno i konačno u ovakvim kriznim situacijama i oslanjanje na logiku, spoznaju i znanstveno-istraživački i projekcijsko-modelski sustav sagledavanja i rješavanja problematike.

Zatvaranje granica će se dogoditi kad-tad pa je bolje za Hrvatsku učiniti to odmah i na taj problem usmjeriti sve snage te što prije zbrinuti ljude koji su već u zemlji. Neophodno je planski započeti pregovore o konačnom zbrinjavanju i prihvaćanju nesretnih ljudi, a ne oslanjati se na druge i njihovu benevolentnost u prihvaćanju prognanika, koja, sasvim je jasno, neće biti beskonačna. Naravno, ako ne želimo naivno ostati jedini dobri u Europi i postati selekcijski prostor za druge.