Grafike Kralja Sunca u Zagrebu

Obilježavajući 135. godišnjicu kontinuiranog djelovanja, Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu predstavio je dio golemog kulturnog i umjetničkog blaga. Potaknuti obilježavanjem 300. godišnjice smrti najvećega francuskog vladara Luja XIV, Kralja Sunca, izložbom Arhitektura i performans: grafike iz Kabineta Luja XIV. u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt prikazan je niz francuskih grafika iz druge polovine 17. stoljeća koje Muzej u fundusu čuva od 1882. Izložba predstavlja zaseban segment goleme grafičke produkcije u Francuskoj, koja je u vrijeme vladavine Luja XIV. (1661–1715) bila na vrhuncu. Grafike osvjetljavaju razdoblje intrigantne vladavine, otkrivajući zanimljivu kulturnu pozadinu i okolnosti pod kojima je iznimno vrijedna kolekcija, jedinstvena u europskim razmjerima, našla put do fundusa zagrebačkog MUO-a. O aktualnoj izložbi razgovaramo s Dubravkom Botica, profesoricom na Odsjeku za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja je jedna od autorica vrijedne izložbe.

Snimio Mirko Cvjetko

Kako su važne grafike postale dio građe zagrebačkoga Muzeja za umjetnost i obrt?

Grafike su stigle u Zagreb spletom sretnih okolnosti. Dugujemo ih vrlo sposobnu kolekcionaru i etnologu Srećku Laju, koji ih je kupio u Parizu, dok je dio dobio kao donaciju francuske vlade u zamjenu za neke crteže etnografskoga materijala. Te su grafike, kada su stigle, bile izložene u Zagrebu u redutnoj dvorani, i na inicijativu Ise Kršnjavoga, velikoga utemeljitelja i osnivača svih naših kulturnih institucija, kupljene su za fundus Muzeja za umjetnost i obrt. Godine 1882. izložene su kao dio nečega što bismo mogli nazvati stalnim postavom muzeja. Od tada do danas nisu izlagane, bile su pohranjene u grafičkoj zbirci Muzeja. Kolegica Anđelka Galić, koja je voditeljica zbirke, i ja odlučile smo da bi ih trebalo obraditi i pokazati javnosti. Naime, uvidom u građu ustanovile smo da je riječ o bogatoj zbirci od više od devedeset grafika, koja sadržava čak tri cjelovita niza, što smo ustanovile prema inventaru kalkografije Louvrea iz 18. stoljeća. Grafike su vezane za kraljevske rezidencije Louvre, Tuileries i Versailles te velike versajske svečanosti.

Koje su okolnosti pridonijele da izložbu realizirate baš ove godine?

Ova godina je, kao što znamo, u znaku francuske kulture u Hrvatskoj, tako da smo odlučili pokazati da veze između Francuske i Hrvatske nisu od 20. stoljeća i u vezi samo s recentnom modernom umjetnosti, nego da sežu daleko u prošlost. Druga sretna okolnost koja se poklopila jest ta da se ove godine obilježava 300 godina od smrti Luja XIV, najvećega francuskog vladara. Tu se Muzej za umjetnost i obrt pridružio istaknutim svjetskim muzejima, malobrojnima, moram priznati. Jasno, u Versaillesu se obilježava godina Luja XIV, u prvoj polovici godine bila je velika izložba u Goetheovu muzeju u Sjedinjenim Državama, a nedavno je i British Museum u Londonu otvorio izložbu obilježavajući tu godišnjicu. Muzej za umjetnost i obrt priključio se tome. Mislim kako je to dobra prilika da se pokaže gdje smo mi na kulturnoj karti Europe i kakva blaga još čuvamo u muzejima, a da toga nismo dovoljno svjesni. To smo nastojali pokazati ovom izložbom.

Na čemu počiva umjetnička i kulturna vrijednost zbirke u širem europskom kontekstu?

Zbirka je europski raritet, pri čemu možemo govoriti o širem europskom kontekstu jer su, osim onih u francuskoj, malobrojni muzeji i zbirke koji raspolažu cjelovitim nizovima grafika. Naime, te su grafike i bile namijenjene slobodnom tržištu u jednome trenutku, posebno versajske svečanosti. Tako da je u brojnim europskim i svjetskim zbirkama moguće pronaći neku od grafika. No cjeloviti nizovi u kojima zaista možemo pratiti razvoj i povijest gradnje tih rezidencija, kao i povijest njihova opremanja, te rekonstruirati čitavu propagandnu poruku koja stoji iza tih grafika vrlo su rijetki. Mislim da jasno govori o tome koliki je značaj naše zbirke činjenica da je Goethe Museum iz Amerike, koji ima neograničena sredstva, morao posuđivati grafike da bi napravio izložbu. Muzej za umjetnost i obrt te je grafike imao u fundusu. To je, u europskom kontekstu, izuzetno važna zbirka i sigurno bi mnogi svjetski muzeji bili sretni da imaju nešto takvo.

Što su te grafike značile u vremenu u kojemu su nastale?

Da bismo razumjeli važnost tih grafika i njihovo značenje, moramo se malo vratiti u širi kontekst Francuske u doba Luja XIV, u vrijeme kada on uspostavlja apsolutističku vlast i Francusku dovodi do pozicije najmoćnije i najvažnije zemlje u Europi. Luj XIV. vrlo je rano spoznao kolika je važnost umjetnosti u sklopu državnoga sustava. On je, zahvaljujući i svome vrlo sposobnu ministru Colbertu, ustanovio niz državnih institucija, akademija, koje su upravljale umjetničkom djelatnošću. Sve su radile po programu koji nastaje u okviru francuske akademije, koja je bila njegovo savjetodavno tijelo – u svrhu veličanja kralja i Francuske. Tu više ne možemo govoriti o osobnome stilu, ni o osobnome ukusu kralja, nego govorimo o državnom stilu. Luj XIV. vrlo je rano spoznao vrijednost grafike kao važna i moćna propagandnog sredstva, brzoga i jednostavnoga umnažanja slika u vrlo velikim nakladama. Slike i prikazi, vizualni materijal, mogli su tako kolati Europom vrlo velikom brzinom i širiti informacije o njegovim postignućima. Slika govori tisuću riječi. Uza sve opise možda je najlakše ostvariti neki cilj baš uz prikaz nečega. On je grafiku počeo rabiti na taj način i tu se onda pridružuje i arhitektura u vezi s kojom je njegov ministar Colbert vrlo zgodno rekao: „Uz vojne pobjede ništa tako jasno ne govori o Vašem značaju, Vaše Veličanstvo, budućim generacijama, kao građevine koje naručujete.“ Luj XIV. kreće u vrlo ekstenzivnu kampanju obnove pariških rezidencija koje je naslijedio od oca. U tom trenutku dovršava se Louvre i jezgra Louvrea kakav danas poznajemo dobiva konačni oblik. Istodobno velike zahvate čini na palači Tuileries, koja se nalazi u neposrednoj blizini Louvrea, a koju je dala graditi Katarina Medici. Uz nju Le Nôtre oblikuje impresivne vrtove i obje se palače uređuju s monumentalnim prostorima Apolonove galerije. Sve je to zabilježeno grafikama. Tako danas iz prve ruke znamo kako su izgledali ti prostori, a isto tako možemo vrlo dobro rekonstruirati što je o palačama Luja XIV. znala onodobna zainteresirana europska javnost. Naime, te su palače silno utjecale na europsku arhitekturu. Louvre i Tuileries, kao i općenito francuska arhitektura, izmijenit će arhitekturu i utjecati na ono što danas poznajemo kao arhitekturu baroka. Željela bih napomenuti još i to da su nam nizovi grafika u vezi s tim dvjema palačama posebno važni jer su te palače doživjele velike pregradnje, pogotovo Louvre, koji u 19. stoljeću postaje najvažniji europski muzej, dok je palača Tuileries doživjela nesretnu sudbinu jer je u njoj bio smješten dvor za vrijeme Drugoga carstva, dakle dvor Napoleona Trećega te je ona spaljena u Pariškoj komuni 1871, nakon čega su uklonjeni ostaci. Danas u Parizu tek u imenu vrta imamo sačuvano sjećanje na tu palaču. A ovdje na nekoliko grafika velikih formata vidimo kako je ona izgledala, sceničnost njezinih pročelja koja gledaju prema gradu i prema vrtovima, to golemo kazalište koje je bilo u njoj smješteno, Salle des machines, gdje su se odvijale svečanosti i baleti u kojima je i sam kralj plesao. Tako da možemo rekonstruirati čitav  jedan svijet koji je danas nestao.

Što nam otkriva drugi niz grafika, posvećen Versaillesu, najvažnijoj građevini i ključnome spomeniku razdoblja Luja XIV?

Israel Silvestre, Pogled na Versailles iz prednjega dvorišta, bakropis 1682.

 S Versaillesom se danas poistovjećuje vrijeme vladavine Luja XIV. Na grafikama pratimo rast palače. Ona raste pred našim očima, u nekoliko faza gradnje, od relativno skromna četverokrilnog dvorca koji je izrastao iz lovačkoga dvorca oca Luja XIV, preko druge faze pregradnje koju vodi arhitekt Le Vau. Također imamo vrlo zgodne podatke o opremanju interijera Charlesa Le Bruna, dok su posebna priča vrtovi, jardin à la française, u kojima se uređuju parteri u kojima se formiraju vodoskoci, fontane te nastaje apolonski svijet koji je André Le Nôtre proveo u djelo prema zamislima kraljeve Akademije. Versailles pratimo do njegove treće faze, u kojoj postaje najveći dvorac u Europi i uzor svim rezidencijama za sve europske vladare. Naime, 1682. dvor se konačno seli u Versailles, i tada se pokazuje da ta velebna palača nije dovoljno velika! Hardouin-Mansart produljuje je, dosta mijenjajući njezine izvorne gabarite, učinivši je vjerojatno najpoznatijim europskim dvorcem.

Osim arhitekture, naslov izložbe upućuje i na ideju o svijetu kao velikoj pozornici, koja je bila najživlja upravo za Luja XIV.

Za naslov izložbe Arhitektura i performans odlučili smo se jer je naglasak na svečanostima prikazanima u Versaillesu, gdje je arhitektura služila kao pozornica. Mislim da se to najbolje vidi na prikazima sama Versaillesa kao i na prikazima Tuileriesa. Naime, arhitektura je gurnuta u pozadinu, kao svojevrsna kulisa, kao velika, monumentalna scenografija, a ispred se odvija život dvora i njegova svakodnevica. Zanimljivost izložbe je da posjetitelji imaju priliku gledati grafike s pomoću malih povećala. Tim povećalima mogu promatrati u prvim planovima najrazličitije žanrovske scene u kojima vidimo dvorjane u šetnji vrtovima i u vožnji kočijama, pse kako se igraju, djecu kako trče naokolo... scene dvorskoga života. No mjesto na kojemu posebno dolazi do izražaja utjecaj scene na život te sam kazališni život jesu, naravno, versajske svečanosti, koje je kolegica Galić obradila u ovome katalogu i na izložbi. Bile su tri velike kraljevske svečanosti i koliko su grafike važne za povijest arhitekture, toliko su važne i za povijest teatra. Naime, tu kraljevi umjetnici Molière i Lully, začetnici opere i drame, one klasične francuske drame, pišu djela posebno za te svečanosti. Tako je, primjerice, Umišljeni bolesnik prvi put izveden upravo na versajskim pozornicama, pa su nam i s te strane grafike vrlo zanimljive. S njima možemo rekonstruirati dijelom i povijest kazališta, odnosno razvoja drame. U tom trenutku ne postoji još kazalište u samom Versaillesu. Predstave i svečanosti odvijaju se ili u vrtovima ili na monumentalnom Stubištu ambasadora ili u konjušnicama. U svečanostima je zanimljivo pratiti kako vrtovi od bukoličke pozadine začaranoga otoka na kojem stoluje čarobnica postupno postaju monumentalni okvir za kraljevu vladavinu. Vidimo kako se pozornica mijenja, na prvim je svečanostima u prirodi, u vegetaciji, okružena drvećem, da bi na završnoj postala monumentalno mramorno dvorište, što prati promjene u kraljevoj vlasti od 60-ih do 70-ih godina.

Iz postava izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt / Snimio Vedran Benović

Osim povijesnoga nasljeđa, koje i danas čini važan dio francuske i europske baštine, na grafikama vidimo prikaze i onoga što je nestalo.

Posebno je važno što na grafikama imamo prikaze dekoracija svoda takozvanoga Stubišta veleposlanika iz Versaillesa, odnosno Grand escalier, koje danas više ne postoji jer je uništeno za vrijeme Luja XV, prigodom proširivanja kraljevskoga apartmana. Tu su nam u dijelovima, na vrlo monumentalnim tablama, prikazane vrlo bogate dekoracije i složeni program veličanja kraljeve vlasti, sa svim personifikacijama, alegorijama, prikazima umjetnosti, kontinenata, egzotičnih životinja, iluzionirane arhitekture... te, jasno, kao jedna zajednička priča – prikazi postignuća sama kralja. Zanimljivo je vidjeti svod kraljevskoga apartmana na kojemu je prikazan Apolon, jer je kralj tako sam sebe prikazivao. Apolon koji dodjeljuje milost muzama umjetnosti i znanosti velik je dio apolonskog imaginarija koji vezujemo uz Luja XIV. Vrlo je važno naglasiti da sada, uz pomoć ovih grafika, možemo rekonstruirati izgled prostora koji su nam danas nepovratno nestali.

Čini se kako nam je, upravo s ovom izložbom, intrigantna figura Luja XIV. i svega što utjelovljuje postala bliža. Što povezuje doba njegove vladavine sa suvremenošću?

Luj XIV. dočekat će vas na samu ulazu na izložbu. To je veliki Rigaudov portret za kojega smo se odlučili jer je riječ o svakako najpoznatijem prikazu Luja XIV. No najzanimljivije je to da na grafikama kralja ne vidimo. Prikazan je s leđa kako promatra svečanosti. Usprkos tomu kralj je sveprisutan. Vrlo je jasno da je sve što izgrađeno, sve napravljeno – u slavu kralja, dok se on sam ne treba prikazivati. Možda u tome i leži uspjeh te propagande jer se ne radi o kultu ličnosti kako bismo ga mi danas razumjeli, već o kultu državne vlasti koju on utjelovljuje. Meni se čini da ukoliko promislimo o tim porukama vidimo koja je funkcija umjetnosti u svojstvu propagande, koje se strategije primjenjuju za propagandu i za širenje kraljevske vlasti, odnosno, informacija o njegovoj vlasti. Dakle, grafike su aktualnije nego ikad. Naime, one su bile dar za diplomatska predstavništva, izrađivane su da bi se distribuirale po Europi. Ako pogledamo današnje kampanje i današnju propagandu, kojoj smo svakodnevno izloženi, vidimo da i suvremeni stručnjaci za odnose s javnošću i propagandu uče od Luja XIV, ali su možda malo manje uspješni.

Na koji ste način nastojali dodatno aktualizirati izložbu?

Uz izložbu koja otvara pregršt tema, od arhitekture, vrtova, kazališta i kostima, organizirat će se niz od deset predavanja u Muzeju za umjetnost i obrt, u kojemu će eminentni stručnjaci osvijetliti pojedine aspekte različitih područja. Dakle, od povijesti kazališta i baleta do povijesti arhitekture, grafike, vodenih pečata... tako da će javnost imati priliku upoznati se pobliže s aspektima koji se na izložbi nisu mogli prikazati u potpunosti. Spomenula bih još nekoliko osoba zaduženih za izložbu. Autor je dizajna kataloga Ranko Novak, koji je istančanim osjećajem za grafiku proniknuo kvalitete toga medija i na zanimljiv ih način izložio publici. Na izložbi je sudjelovao i niz suradnika, uz kolegicu Galić i mene tu treba spomenuti i cijeli mali tim koji je u muzeju bio zadužen za izložbu. Kustosica je Antonija Došen, dok je za predmete kojima smo pokušali obogatiti postav izložbe zadužena Arijana Koprčina. Izloženi su kostimi koji su posuđeni iz Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Pokušali smo, ne samo grafikama nego i postavom i predmetima približiti razdoblje onoga što Francuzi nazivaju le grand siècle, vjerojatno najsvjetlije razdoblje u francuskoj povijesti.

Hoće li izložba s vremenom postati putujuća?

S obzirom na velik interes iz okoline, vrlo je moguće. Zasad ne mogu govoriti konkretnije, no Ljubljana će možda biti prva postaja.