Dva nova imena

Nepresušna američka jazz-scena u posljednje je vrijeme iznjedrila još dvojicu perspektivnih glazbenika, jednog tenor-saksofonista i jednoga vokalista, o kojima se raspisala i europska stručna periodika.

Gregory Porter u Dubrovniku  / Snimio Grgo Jelavić

Velik je prostor u tim časopisima zauzeo Kamasi Washington (34) iz Los Angelesa, koji se nadahnjuje jazzom američkih avangardista i saksofonista iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, Pharoaha Sandersa, te iz istog razdoblja još ekstremnijega protagonista free jazza Alberta Aylera. No u Washingtonovu je jazz-izričaju evidentno i obvezno utočište većine modernih predstavnika spomenutog instrumenta u dosezima Johna Coltranea. Pozornost je na sebe Washington nedavno privikao trostrukim albumom The Epic, koristeći klasičan sastav s tenor-saksofonom, trubom i trombonom te s odgovarajućom ritam-sekcijom, nazvavši ga ne bez razloga The Next Step. Ta činjenica približava ga, i to ne samo po sastavu sličnu nekada poznatim grupama iz razdoblja stila hard-bopa. Zvukovno i interpretativno Washington primjenjuje brojna melodijska i harmonijska pa i zvukovna postignuća malih sastava spomenutoga stila jazza, no istovremeno ne bježi ni od kompliciranijih aranžmana s gudačima i zborom.

S druge strane tu je i njegov svakako zanimljiv izbor programa sastavljena u širokom rasponu od gotovo romantične obrade skladbe Claudea Debussyja Clair de lune, preko aktualizirane verzije poznatoga jazz-standarda Cherokee i skladbe Love Song Raya Noblea iz tridesetih godina prošloga stoljeća, pa sve do najsuvremenijih skladbi s političkim porukama kakva je primjerice Malcolm’s Theme trubača Terrencea Blancharda. U tom kontekstu Washington stilski ne slijedi, kako bi u ovom trenutku bilo očekivano, Waynea Shortera, s kojim je nekad i svirao, pa tu vrijedi citirati njegovu izjavu „da je sasvim legitimno učiti od drugih“, a ta izjava dopušta i širi izbor uzora. Tijekom studija na Academy of Music Visoke škole Alexander Hamilton na američkoj Zapadnoj obali, Kamasi Washington svirao je i učio od brojnih istaknutih džezista i gostujućih profesora, među kojima valja istaknuti Herbieja Hancocka, Georgea Dukea, Kennyja Burrella, Billyja Higginsa te napose Geralda Wilsona, kojega Washington inače neobično cijeni. Kao sideman snimio je tri albuma, nedavno i spomenuti trostruki CD The Epic, s kojim je zapravo i svrnuo pozornost na sebe i širih krugova modernoga jazza.

Drugo ime koje se danas spominje u europskom tisku, a pripada gotovo istom generacijskom, ali ne i stilskom kontekstu, jest vokalist Gregory Porter (43), i to zbog dosta čestih i višekratnih nastupa u europskim središtima (bio je u kolovozu i na Dubrovačkim ljetnim igrama). Bivši igrač američkoga nogometa, prometnuo se zbog rane ozljede ramena u kvalitetna pjevača, ispunjavajući današnju relativnu prazninu u svijetu američkoga jazza, gospel-, blues- i soul-interpretacije. Njegov je glazbeni život započeo drukčije od Washingtonova. Išao je gotovo klasičnim putem brojnih afirmiranih američkih jazz- i blues-vokalista s prvim počecima pjevanja u crkvi, u kojoj mu je majka bila propovjednica. Tu je pjevao u zboru te se upoznao s gospelom, a ubrzo potom i s bluesom te s temeljima improvizacije, što će ga logično dovesti i do jazza, do slušanja ploča prvog i važnog uzora, pijanista i vokalista Nata Kinga Colea, a ubrzo potom i do upoznavanja snimaka Louisa Armstronga i Elle Fitzgerald. Njegovim će se interpretacijama gospel songa već u samim počecima karijere snažno pridružiti i blues feeling, vrlo važan crnački glazbeni izričaj, koji povijesno i stilski, ne samo prema Porterovu mišljenju, karakterizira cijelu crnačku populaciju u SAD-u, a koji se u nekim afro-američkim krugovima i danas nažalost rabi i kao vrhunac protestne pjesme. Zbog toga je Porter, koji je i tekstopisac, u vezi s time i izmislio političku kovanicu musical genocide, ma što mu to značilo, a na temeljima bluesa nastao je i inače danas nerijetko nažalost krivo determiniran soul-način interpretacije.

Porterov glas, način pjevanja pa i ponašanja, najlakše je upoznati na njegovim koncertima na kojima nastupa najčešće sa svojim sastavima, ali i na trima objavljenim CD-ima: Water i Be Good, ostvarenih za etiketu Motema Label, nakon čega će potpisati i za poznati Blue Note. Treći je album Liquid Spirit snimljen u Europi 2013. pa izdan potom i u SAD-u, gdje je Porter, ne skidajući svoju karakterističnu kapu, prošle godine za nj primio i prestižnu nagradu Grammy za najbolji jazz-vokal.