Drama u kojoj su svi žrtve

Ovogodišnje 30. Gavelline večeri, na kojima su prikazane predstave po izboru troje zaposlenika toga kazališta – ravnatelja Borisa Svrtana, producentice Sonje Kovačić i dramaturga Dubravka Mihanovića – ponudile su zagrebačkoj publici ne osobit, ali ipak teatrološki zanimljiv uvid u hrvatsko teatarsko danas te ga na neki način suočile s teatarskim danas BiH, Slovenije i Srbije. Time se, iako vjerojatno to nije bila namjera, pokazalo da hrvatsko kazališno danas nije kvalitetno kakvim ga u javnosti često prikazuju i hvale ravnatelji kazališta, struka i dio kritike, koja najčešće preferira postdramsku poetiku, a ne arhetipski razlog kazališne umjetnosti.

Predstava beogradskog Ateljea 212 pred publiku istresa životnu stvarnost suvremenog čovjeka

Sam izbor bio je pokušaj da se opet afirmira moć glumačke suigre, gavelijanski Mitspiel, unutar ansambla predstave, koji je u nas ne samo zanemaren nego gotovo i zaboravljen stil kazališne tradicije. Istisnula ga je i još ga gura na marginu agresivnost takozvanih autorskih projekata u kojima najviše do izražaja dolazi nenadarenost i prevelika ambicija začinjena politikom koja se ne razumije ili interpretira u duhu ljevičarske „avangardnosti“.

U toj ispraznosti koja je dosadila publici, a sve više i glumcima koji se teško snalaze u meandrima svojeg nejasna razloga na sceni, zapravo koji se ne umiju nositi s maskiranim izazovima vremena koji ne dopiru do publike ni kao informacija, a kamoli kao poruka zbog koje publika kazalište voli i gleda kao isječak svojega života. Pogotovo u današnje vrijeme, koje često i ne prepoznajemo kao dio našega stvarnoga života.

Dakle, izbor predstava uspješan je pokušaj odmaka od prevelika postdramskog eksperimentiranja koje nije polučilo priželjkivanu kreativnost niti iznjedrilo rezultat dostojan pamćenja. Već ta činjenica zaslužuje da se ovogodišnji izbor predstava prepozna kao moguće rješenje problema i možda pokaže smjer kojim bi moralo krenuti hrvatsko kazalište ako želi sa stranputica izići na put kreativnosti i kazališnog umijeća.

Za to su dobar primjer četiri, istina različitim redateljskim stilovima i različitih dosega, režirane predstave; Divlje meso Narodnoga pozorišta iz Sarajeva u režiji Dine Mustafića, Hedda Gabler, u režiji Mateje Koležnik, Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora, Kolovoz u okrugu Osage GDK Gavella iz Zagreba u režiji Slađane Kilibarda te Kazimir i Karolina Ateljea 212 iz Beograda u režiji Snežane Trišić. Njima se svakako mora pridodati i izvannatjecateljska predstava Avgust u okrugu Osejdž, u režiji Ljiljane Todorović i izvedbi Ateljea 212.

Upravo Avgust u okrugu Osejdž u izvedbi Ateljea 212. na najbolji način pokazuje kako se na kreativan, modernisti bi rekli staromodan, način može izrežirati i glumiti predstava koja jest naša živuća stvarnost. Ali stvarnost koju kazalište ne osiromašuje, nego produbljuje njezinu esenciju. Čiju sveobuhvatnost ne obespamećuju režija i gluma na prvu loptu. Koja nije agresivna ni površna, nego je jetka, mučna, do bola sublimira, pounutruje emocije i doživljaje. Koja je kazališno moćna i glumački vrsna – istkana od redateljskih i glumačkih nijansi, od nemoćne geste i egzistencijom zgrčene grimase.

Riječ je o predstavi koja, kao i zagrebačka, rastvara sadržaje koje je zameo i kao suvišne odbacio postdramski kazališni modernitet. Ili pak neojugoslavenski realizam, koji se često u kazališnim projektima frljićevskoga tipa nudi kao kazališni uzor koji današnjega, neoliberalizmu žrtvovana, čovjeka neće izvući iz krize duha i krize egzistencije, nego će ga svojim ideološkim teretom zgromiti.

Ovjenčan Pulitzerovom nagradom za dramu, tekst Tracyja Lettsa nije to. U tom tekstu ništa nije suvišno. Svojom slojevitošću Kolovoz u okrugu Osage umnogome podsjeća na velike dramske tekstove E. O’Neilla, E. Albeeja, T. Williamsa; u mnogočemu je njihova sinteza i filtrat, rastvara nutrinu američkoga potrošačkog društva i nutrinu njegove žrtve – čovjeka. Nastao je i kao reakcija na preveliku produkciju postdramskih tekstića, dramskih etida, koji više zamagljuju nego što rasvjetljavaju tamu suvremenih ljudskih sudbina i stradanja.

Ne slučajno, Letts je radnju drame smjestio na središnji jug SAD-a, u Oklahomu, prostor koji ako više ne živi arhaičnim životom taj život sigurno živi u sjećanju tamošnjih žitelja. To drami daje mirise, boju, širinu, steinbekovsku „moć zemlje“, koju ispunjava život natopljen uspomenama, ostacima starih navika; kolonijalizma i imperijalizma, svega što danas karakterizira neoliberalni svjetski poredak.

U takvu ozračju obitelj Weston tijekom predstave zorno i temeljito reprezentira život žalosnoga, promiskuitetnog, samodovoljnog američkog društva koje ni po čemu nije gore ni bolje od većine društava zapadnjačke civilizacije, koja živi slobodno, neograničena ikakvim formalizmom, ali ograničena unutarnjim, arhetipskim zakonitostima koje na kraju drame naplate sve promašaje takva življenja.

Alkoholizam, preljub, incest, pedofilija, brojni psihički poremećaji... u tom komadu nužno proizvode žrtve. Kako su svi žrtve, u toj drami nema pobune, nema kritike društva, nego je sve cinično, bezvoljno, prepušteno stihiji rezignacije i intelektualne nemoći.

Riječ je o odličnoj predstavi koja pred publiku istresa životnu stvarnost suvremenoga čovjeka ugrožena jednako demonima u njemu koliko i konzumerizmom, koji potiče demonsku podsvijest. Ali i o drami koja je duboko zarezala tkivo od kojega se vonj raspadanja širi današnjim svijetom.