Dani eseja, dani dobrih misli

Bez obzira na to volimo li književne manifestacije i događaje ili im se ugibamo, postoje mjesta i dani koje valja svrhovito izdvojiti u korist pisane i izgovorene riječi. Među takve nedvojbeno pripadaju i Pulski dani eseja (PDE) u organizaciji Istarskog ogranka DHK, koji se po tradiciji održavaju u Puli, sredinom listopada. Ovogodišnji, 13. po redu, imali su i zanimljivu, intrigantnu temu: (Ne)sloboda ili demokratska cenzura. Okupili su dvadesetak sudionika iz Hrvatske, Slovenije, Poljske, Makedonije i Čilea, pokazujući i dvadesetak osobnih „ulaza“ i prilaza toj temi, u rasponu od sustavnih filozofskih promišljanja, povijesnih paralela i osvjetljavanja, do aktualnih oblika cenzure i upitnosti osobnog i građanskog prostora, koji definiramo pojmom „slobode“. Ono što je ostalo neizgovoreno nakon dvodnevnih plenarnih izlaganja, čini nam se, zasluživalo bi barem još jedno kritičko zaokruženje.

Uručenje nagrade – Boris Domagoj Biletić, Marina Šur Puhlovski i Ivica Matičević

Zapravo, možda je sam dolazak u Pulu nalik svojevrsnoj avanturi duhovnoga tipa. Naime, u bogatoj se povijesti grada ističe upravo antički segment, prodahnut dahom legende. Osnutak grada, čije bi prvotno ime Pola značilo „grad bjegunaca“, povezuje se s Kolhiđanima i spomenut je u mitu o Jazonu i Medeji, koji su oteli zlatno runo. Progonitelji su ih, navodno, slijedili do sjevernog Jadrana. Budući da ih nisu uhvatili, u strahu od povratka, osnovali su naselje na mjestu gdje je već obitavalo ilirsko stanovništvo. Između 45. i 48. pr. Kr. započeo je proces romanizacije, kada će grad procvjetati i dosegnuti brojku od 30.000 stanovnika. I budući da u našim malim životima svi od nečega bježimo – tjeskobe, neuspjeha, dugova, briga, dosade ili viška društva – upravo se Pula ukazuje kao idealna destinacija.

Dodamo li bogatim slojevima povijesti – uz antiku još i srednji vijek te mletačku, Napoleonovu i habsburšku upravu – još i blagodat klime, grad će nas trajno osvojiti i obuzeti svojom atmosferom. I sada, usred jeseni, pun je zelenila, blagoga zraka, rascvjetalih oleandera, otmjenih četinara, živica i grmova, koji fasadama, spomenicima, slavoluku Sergijevaca, luci i prostoru oko slavne Arene daju neodoljiv okvir ljupkosti. Žmirkati blaženo na suncu, pročitati novine, popiti kavu s Joyceom (za ovu prigodu, uz Dan kravate, ukrašena crvenom okovratnom visilicom) ili prošetati i pronaći klupu u parku koja čeka upravo na nas i samo na naš nevidljiv zavežljaj, upravo je očekivana povlastica, zbog koje krećemo na put prema Puli.

Pitanje Čemu esej u oskudnim vremenima? dobiva jasan odgovor kad se prolistaju svesci Nove Istre, gdje su sukcesivno objavljivani radovi sudionika prošlih susreta. Od Montaignea naovamo, do Orwella, Huxleyja ili Hamvasa, Alaina de Bottona ili Tourniera, Milosza ili Brodskog, ta omiljena literarna forma dopušta širok prostor izraza, uporabu svih stilskih sredstava, minuciozne razrade ili hitre nabačaje, prpošan ton ili udubljenost u materiju, humor i ironiju, farsu i elementarnu dramaturgiju unutar teksta. Esejisti su kozeri i vivisektori stvarnosti, strastveni zagovarači ideja i bilježnici prolaznosti, zatočenici efemernog i štovatelji besmrtnoga. Kao što naš pulski primjer dokazuje, rasni esejist može odgovoriti i reagirati na bilo koju temu, koristeći se unutrašnjim zalihama informacija, parabola, eruditskih umetaka i primjera ili jednostavno – dajući maha retoričnosti, igrajući se riječima.

U oskudnim vremenima (poput naših) esej idealno ispunjava prazninu između trivijalnog i mudroslovnog, zamjenjujući ponekad sate studiranja i kopanja nad tekstom čistim užitkom brzoga posredovanja vrijednih sadržaja. I napokon, on doista može biti „prst koji pokazuje na Mjesec“, poveznica s knjigama za kojima oklijevajući čitatelj možda ne bi posegnuo, bez motivacije da proširi i produbi esejističke navode. Tako se u Puli dosad govorilo o dokolici, gradu, enklavi, putovanju, politici i političarima, optimizmu i drugim važnim temama. A o slobodi i cenzuri referirali su: Magdalena Dyras (Krakow), Božica Jelušić, Slaven Letica, Željka Lovrenčić, Dragutin Lučić Luce, Irena Lukšić, Jelena Lužina (Skopje), Ivica Matičević, Miroslav Mićanović, Cristian Motes Capo, Diego Munoz Valenzuela (Santiago de Chile), Fahrudin Novalić, Iztok Osojnik (Ljubljana), Pavao Pavličić, Helena Sablić Tomić, Milan Soklić, Alen Tafra, Zdravko Zima i Darija Žilić.

Cenzura umjetnosti

Izdvojili bismo, po osobnom izboru, duhovit, ironijskim naglascima osvježen Pavličićev Prednacrt Zakona o cenzuri, koji aludira na već viđene društvene situacije miješanja politike u stvaralački život i nepostojanje kriterija kojima bi se umjetničko stvaralaštvo odvojilo od šunda i amaterizma. Temperamentnim i razigranim izlaganjem pod naslovom Kavez traži pticu ili simulakrum kazališne slobode Jelena Lužina pokazala je pak načine kako se prostor kazališta nudi kao mogući krug izražajne i stvaralačke slobode, usporedivši pritom scenu s „metonimijom kaveza“ kojoj se ptice/glumci vraćaju kao zakonitom utočištu. U instruktivnom zapisu o Suvremenom ženskom iranskom pjesništvu Darija Žilić približila je književne portrete tri autorice: Parvin Etesani, Simin Behbahani i Farough Farrokhzad, ukazujući kako se bavljenje književnošću odrazilo na njihove osobne sudbine i širenje prostora iranske kulture za žensku populaciju u cjelini.

Na sličnom se tragu našla Irena Lukšić, naslovivši izlaganje Lica slobode: razmišljanja te navodeći da se pojam slobodne književnosti u ruskoj kulturi odnosi na „neoficijelnu literaturu, oporbenu spram oficijelne, kanonizirane literature proistekle iz buncanja ‘sretnih luđaka’, ezopskih tekstova demokratski orijentiranih kritičara i revolucionarnih objava boljševika“. Slijedeći tu nit, autorica zaključuje kako „sve što postoji izlazi iz jezika. Izvan jezika ne egzistira ništa. Jezik je prostor slobode, njen smisao i vrijednost.“ Iz neobična kuta na pojam cenzure osvrnuo se Dragutin Lučić Luce, izvodeći parabolu Švejk i sloboda medija, u kojoj se država upleće u gatanje i švindlanje Švejka i njegove gazdarice, u trenutku kad se spiritističke poruke čine subverzivnima za monarhijske interese. Aluzije na današnji medijski prostor jasne su pritom poznavatelju humorističkog „oruđa“ i prakse.

Magdalena Dyras u tekstu Cenzura umjetnosti (kazalište, vizualne umjetnosti) usredotočila se na primjere iz (poljske) kulturne stvarnosti, lucidno raščlanjujući utjecaj „javnog mijenja“ koje ne želi razumjeti simboliku i metaforu u/na djelu, već pokušava provesti moralističke čistke uništavanjem i onemogućavanjem pojedinih avangardnih događaja, predstava i autorskih projekata. Premda uglavnom nekompetentna i neobrazovana u umjetničkim pitanjima, ta imaginarna ulica ili pak kamuflirana klerikalna produžena ruka često presuđuju o opstojnosti neke predstave i projekta, šireći predrasude, defetizam i paranoje, netrpeljivost spram marginalnih skupina i odbojnost prema svakom pokušaju iskoraka iz stereotipa. Dakako, zloporaba i jednostrano tumačenje simbola svakodnevno su na djelu, što će nas podsjetiti na mnoge hrvatske situacije u novije vrijeme. Ako je suditi po iznesenim primjerima s Pulskih dana eseja, slijedi zaključak da je „ljudska svijest najnepomičnije mjesto na svijetu“, kao što je davno ustvrdio lucidni filozof.

Nagrađena Marina Šur Puhlovski

Nagrada za najbolju knjigu eseja otišla je i ove godine u prave ruke – Marini Šur Puhlovski za knjigu Književnost me iznevjerila: eseji s margine. Riječ je, ponajprije, o renomiranoj autorici, koja je u književnosti prisutna četrdesetak godina i ima zamjetnu bibliografiju (roman, putopis, kratke priče). Tijekom svoga književničkog posla i angažmana bavila se i književnom kritikom – nezahvalnim poslom prikazivanja tuđih knjiga za novine i radio (Bibliovizor). Stekla je preciznost i jasnoću pogleda te siguran metar kojim može izmjeriti tuđi tekst, po pravilima estetike. Beskompromisno se obračunava s kičem, površnošću i trivijalnošću, pokazujući kako je u naše doba umjetnost – književnost, slikarstvo, glazba –  potonula u plićak krajnje trivijalnosti. Gubeći svoju svrhu da nam ponudi paralelnu stvarnost ili barem njezino sustavno promišljanje. Drugim riječima (prema navodima iz pogovora), stvari ne stoje blistavo: „Suvremena književnost postala je isključivo sredstvo trgovine i zabave, knjige se pišu za jednokratnu uporabu i više nikomu ništa ne govore.“

U angažiranom tonu autorica nastavlja: „Vrijednosni su kriteriji izgubljeni, a time je okončan proces detronizacije kulture, posebice književnosti.“ Postavljajući svojevrsnu dijagnozu, M. Šur Puhlovski nalazi da je naše (čitateljsko) olako pristajanje na razvikane naslove i autore u dobroj mjeri pridonijelo neoptimističnoj slici književne scene. Pisci se odriču svoje sudbine/misije, koriste se suhoparnim i neuslojenim jezikom, stvaraju papirnate likove, a čarobni trokut književnih uporišta – sudbina, svijet i stvarnost – urušava se pred samoproglašenim umijećem igre, što uopće ne bi trebala biti svrha književnosti. Umjesto slojevite slike nečega, filozofskoga poniranja u tkivo života, takva književnost zrcali otuđenost, nepoznavanje i svojevrsni autizam, prazni trenutak zbilje i bivstvovanja. Pa kad se neke etablirane veličine i njihovi naslovi, pojačani pretakanjem u film ili scensku igru, podvrgnu pravoj analizi, nastaje iznenadan „snimak praznine“, kao u primjeru Dubravke Ugrešić, o kojoj će autorica reći: „Kič u književnosti prestaje pak biti nevin kad se pokušava – kao u slučaju Dubravke Ugrešić – nametnuti kao umjetnost, jer se onda u njoj lažne vrijednosti iznose kao prave, što uništava cijeli vrijednosni sustav naše kulture budući da je umjetnost, i posebice književnost, u toj kulturi mjesto gdje se te vrijednosti stvaraju.“

Knjiga se u kompozicijskom aspektu sastoji od četiri eseja: Osjećanje svoje sudbine kao tuđe, Smisao tradicije, Slučaj Fernanda Pessoe i Književnost me iznevjerila. Po našem sudu, bilo bi doista svrsishodno u nekom nastavku kritičarske prakse analizirati i uspješnice proteklih petnaestak godina, tek da se uspostavi realna slika onoga što se u hrvatskoj književnosti zbiva, upravo u vrijeme kad vizualni i elektronički mediji istiskuju živu riječ iz svih njezinih uporišta i skloništa.

Od tri promocije koje su nam domaćini ponudili u završnici Pulskih dana eseja teško je izdvojiti najdojmljiviju. Naime, bile su to izabrane pjesme Borisa Marune pod naslovom Svijet koji nestaje, futuristrički roman gosta iz Čilea Diega Munoza Valenzuele, nazvan Cvijeće za jednog kiborga, te zaokruženi portret pjesnika Miroslava Sinčića, na čiji se književni rad referira osmero autora (J. Lužina, B. D. Biletić, D. Načinović, M. Strčić, M. Bertoša, D. Cvitan, V. Begić, M. Ćurić), a knjizi je pridodan i kratak film na CD-u, čiju realizaciju potpisuje Boris Domagoj Biletić. Miroslav Sinčić (r. 1937. u Račicama kod Buzeta) svestrani je kulturni djelatnik i animator, novinar, urednik, nakladnik, promotor zavičajnih vrijednosti i plodan autor.

Njegovi književni naslovi obuhvaćaju mnoštvo knjiga iz područja hrvatske kulturne, književne i umjetničke baštine Istre. Zastupljen je u skupnim zbirkama i antologijama te je suautor grafičko-pjesničkih mapa. O popularnosti njegovih pjesničkih knjiga Kunfini, Put k mramoru, Bavul, Razletavke uvjerili smo se na promociji: svatko od njegovih zavičajnika ima svoju omiljenu pjesmu, znade napamet strofu ili stih, vatreno pledirajući baš za njezino prvenstvo u autorovu opusu. Sinčić je snažno obilježio dijalektalnu poeziju, pišući na čakavsko-kajkavskoj varijanti iz okolice Buzeta. Po riječima Miroslava Bertoše, autora pogovora: „Sinčić osjeća pritisak guste magme stvarnosti i on se u svom lirizmu nikada ne opušta do euforičnih ushićenja, čak ni onda kada pomisli da mu je možda ‘obećana dobrota svemira.’ Životnu i umjetničku snagu crpi, nesumnjivo, iz poistovjećivanja sa zemljom na kojoj je ponikao i njenim nepresušnim izvorima.“ Pulski dani eseja završeni su emotivnim nastupom kantautora Livija Morosina u Galeriji Cvajner. Na očekivanoj visini, na zadovoljstvo gostiju, na čast domaćinima. S nadom u susret dogodine.