Blistava gluma Vitomire Lončar

Za svoj je glumački jubilej, četrdeset godina umjetničkoga djelovanja na sceni, Vitomira Lončar, direktorica kazališta Mala scena, odabrala sunaslovnu ulogu u predstavi Leticija i Ljublist autora Petera Shaffera. U simboliku izbora ulazi i redatelj predstave Ivica Šimić, suosnivač i umjetnički direktor toga kazališta. Bračni je par, naime, prve glumačke korake ostvarivao skupa i na samom svom mladenačkom početku u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kojem je Vitomira Lončar s Ivicom Šimićem na sceni, glumila kao tinejdžerica u ulozi Smiljke u predstavi Mačak Džingiskan i Miki Trasi Vesne Parun u režiji Zvjezdane Ladike, te u Nevidljivom Leonardu Norme Šerment, da bi profesionalnu karijeru započela također u ZKM-u, ulogom Žutoga u Osvajanju kazališta Dubravka Jelačića Bužimskog, dobivši 1985. Nagradu hrvatskog glumišta, koju je 1984. zaslužio i Ivica Šimić ulogom Vuka u svojoj prvoj profesionalnoj predstavi, Igrajmo se Crvenkapice redatelja Damira Munitića u ZKM-u.

Vitomira Lončar i Jasna Bilušić, obje glumice izvrsne su u svojim interpretacijama / Snimio Saša Novković

Za ulogu Gospođice Framer odlučili su dati priliku mladoj glumici Lani Heleni Hulenić, koja je donijela na scenu glumački šarm, inteligenciju i ugodnu karizmu. Za posjetitelje Fustian Housea, zdanja izgrađena u 16. stoljeću, angažirali su mlade glumce kazališta Teatar M&M, koji su glumački dobro pokazali promjenu percepcije svijesti o turističkom vođenju poviješću. Ivica Šimić odlučio je zatvoriti simbolički krug, kao redatelj predstave sam odglumivši dvije manje, a važne uloge, pa se kao Mr. Bardolph i kao Mrzovoljni čovjek pojavljuje u drugom dijelu stvarajući potreban otklon te vraćajući publiku u kazališnu povijest, kad je sam glumio iste te dvije uloge u predstavi (tad pod naslovom Lettice i Ljublist) u prijevodu i režiji Vlade Habuneka, premijerno izvedenoj u ratom pogođenoj Hrvatskoj, 8. ožujka 1992, u kojoj je Vitomira Lončar glumila Miss Framer.

Izbor predstave uvjetovan je barem još dvostruko simbolički: umjetnički par prvi je put vidio predstavu 1990. u New Yorku, gdje je nakon praizvedbe 1987. i dviju sezona na West Endu nakon 760 izvedbi svoju čaroliju pokazala na Broadwayu. Tzv. srednja kazališna struja osamdesetih godina presudna je bila u izboru teksta za Malu scenu, koja je željela raditi „duhovito, inteligentno kazalište, kazalište riječi, kazalište velikih glumačkih osobnosti“. Izbor izvrsnih hrvatskih glumica Neve Rošić, kao Lettice Douffet i Nade Subotić, kao Lotte Schoen, uz tekst autora Crne komedije, Equusa, Kraljevskoga lova na Sunce i Amadeusa, višestruko nagrađivana engleskoga dramatičara i scenarista Petera Shaffera (r. 1926) nije mogao biti točniji. Simbolika teksta koji pokazuje mijenjanje povijesti Ujedinjena Kraljevstva podudarala se s tužnom hrvatskom stvarnošću Domovinskoga rata u kojem su nestajali ljudi, kuće, crkve, dvorci, obitelji... Gostovanje Male scene u okupiranom Dubrovniku početkom svibnja 1992. prva je kazališna predstava u napadnutom Gradu koji je pokazao Europi da napokon mora reagirati zbog velikosrpskih napada na hrvatsku kulturnu i ljudsku baštinu. Ali, kad se čini da se životni i kazališni krug zatvorio, u predstavi se 2015. događa otvaranje kruga i veliki obrat, najviše zahvaljujući glumicama Vitomiri Lončar i Jasni Bilušić.

I ova predstava govori o nestanku Zagreba kakav je nekad postojao, o nestanku Europe kakva je nekad bila, o nestanku svijesti o vrijednosti, ali više od svega govori o snazi kazališne i glumačke umjetnosti, o egzistencijalnoj cjeloživotnoj borbi dviju (i svih) hrvatskih glumica u pokazivanju blistavih talenata koji se rijetko mogu gledati na hrvatskoj kazališnoj sceni. (Vitomiru Lončar, što zbog njezine bolesti, epilepsije, što zbog drugih razloga i producentskih i nastavničkih angažmana nismo kao glumicu gledali punih jedanaest godina.) U ulozi Leticije Douffet Vitomira Lončar odbacila je sve tuge, borbe, bolesti, nesreće i pritiske javnosti u borbi za kazalište i potpuno se prepustila glumačkoj igri i radosti stvaranja. Pokazuje eruptivnu glumačku energiju, maksimalnu radost igre, duhovitost i glumačku inteligenciju, sjajan izgovor opsežnoga teksta, odbacuje sve konvencije i stereotipe. U ulozi turističkog vodiča mijenjajući povijest Ujedinjenoga Kraljevstva uspjela je promijeniti svoju glumačku, ali i velik dio hrvatske glumačke stvarnosti i povijesti pretvorivši je u vječno, ničim opterećeno, glumačko trajanje. Njezina gluma leđima publici u sceni s mačkom jedna je od najlucidnijih i najpotresnijih scena.

U glumačkoj izvedbi briljira i Jasna Bilušić kao u prvi mah hladna i činovnički zakočena Lotte Schoen: minimalističkim glumačkim preobrazbama, sjajnom mikroglumom, u scenama skupa s Vitomirom Lončar pokazuje veliku snagu „prosvjetljenja, poduke i podignuća“ svijesti o povijesti i sadašnjosti.

U lucidnim kostimima preobraženima vlasuljama (ponovno umjetničko djelo Mirjane Zagorec), u minimalističkoj scenografiji (Dinka Jeričević), uz oblikovanje svjetla Željke Fabijanić Šaravanja te fotografije Saše Novkovića i likovno oblikovanje Ivice Šimića, ova predstava pokazuje snagu malešnoga kazališta.

Predstava će imati samo trideset izvedbi, a posljednja će biti 29. studenoga.