Bandera

Ma dobro, znam i ja da se ne kaže bandera nego električni stup. I znam isto tako da nema toga lektora koji bi mi tu riječ ostavio u tekstu bez dobra objašnjenja, pa se zato žurim da to objašnjenje i dadem. Neću se pozivati na ugledne hrvatske pisce koji rabe taj termin (recimo, na Krležu), nego ću naprosto podsjetiti na karakter ovih napisa: oni govore o stvarima koje nestaju ili su već nestale, što znači da će i bandera završiti u ropotarnici. Zato mi dopustite da tu stvar barem sada, na rastanku, nazovem njezinim nekadašnjim imenom.

A da bandera nestaje, nema nikakve sumnje. Pritom je njezin nestanak još znakovitiji i dramatičniji nego kad je riječ o stvarima koje s banderom dijele sličnu sudbinu. Zašto je upravo tako, pokušat ću ovdje odgovoriti. A da bih to mogao, moram najprije objasniti o čemu je točno riječ.

Doista, bandere su bile baš stupovi za električne žice, kao što lektori i hoće da kažemo: nemaju one, dakle, veze ni sa kakvom zastavom (bandiera), bez obzira na to što su po njoj dobile ime. Bandera je čedo jednoga sasvim određenog povijesnog razdoblja, a to je ono kad je k nama počela masovnije pristizati električna struja. Tu struju trebalo je nekako kroz žice voditi po ulicama do kuća, a za to su služile bandere. Bilo ih je dvije vrste.

Jedno su bile drvene: bio je to vitak, na vrhu zašiljen stup visok nekih desetak metara, obično premazan osobitim sredstvom za zaštitu drva. Po tome kako su bandere bile ravne, može se zaključiti da su bile načinjene od jele ili kojega drugog crnogoričnog stabla. U svakom slučaju, taj stup bio je zabijen u zemlju kojih pola metra, ponegdje još i dodatno učvršćen betonom. Na vrhu je bandera imala nekoliko željeznih nosača u obliku slova L, na kojima su bile keramičke čašice: keramika je dobar izolator, pa se oko tih čašica motala žica kroz koju je struja išla od stupa do stupa.

Druga vrsta bandera bile su metalne: bile su kvadratičnoga profila, dolje malo šire, gore malo uže, a bile su načinjene od pljosnatih željeznih šipki. Na vrhu su imale poprečni dio tako da su ličile na slovo T. I one su, dakako, imale keramičke čašice za vođenje žice.

A ipak, koliko god da je sve to bilo zgodno i napredno, ipak se povremeno i kvarilo, i tada su dolazili električari, pa su se penjali na bandere. I, mogu vam reći da je to bilo silno zanimljivo. Na drvene bandere penjali su se uz pomoć osobitih pomagala koja su bila pričvršćena na obuću: bile su to dvije šipke duge oko pola metra i svijene u luk, a po sebi su imale zupce. Ti zupci bi se zabijali u drvo bandere i tako se električar pomalo penjao, pomažući se još i konopcem koji ga je oko pojasa vezivao za stup. Mi smo uvijek mislili kako bi fino bilo imati te penjalice pa se lako verati na stabla.

Na one druge bandere električari su se penjali uz pomoć malih željeznih kuka koje su također bile pričvršćene na cipele, a savršeno su se kvačile za spojeve onih metalnih šipki. I tu bi se električar, stigavši na vrh, fino zavezao osobitim pojasom, pa bi mu obje ruke bile slobodne.

A nama je to bilo zanimljivije od svakoga lunaparka. Bilo nam je logično što razna tehnička čuda dolaze upravo uz struju, jer je struja i sama po sebi bila čudo. Na banderama su se, recimo, nalazili zvučnici razglasa, iz kojih je dolazila glazba i govor: gotovo da smo bili sigurni kako sve to putuje upravo kroz one električne žice. I zato smo električnim stupovima davali prikladno mjesto i u svome životu.

Recimo, koristili smo se njima za određivanje udaljenosti. Vladalo je uvjerenje da od stupa do stupa ima točno pedeset metara, pa su nam bandere bile mjera kad bismo se utrkivali, a osim toga, brojeći bandere mogli smo izračunati koliko otprilike ima od kuće do škole. A kad bismo išli na put, onda je bilo lijepo kroz prozor motriti smjenjivanje električnih stupova, koji su uvijek nekako pratili prugu (a ponegdje i cestu): kreneš od jednoga stupa, pa gledaš kako se žice spuštaju do neke najniže točke, a onda se počinju dizati i dizati, i baš kad pomisliš da će otići u nebo, presiječe ih novi stup i one se opet počinju spuštati.

Ne bih sad znao reći što je bilo prije, što poslije, ali nekako mi se čini da su se stvari zbivale usporedno. Da su, dakle, bandere počele nestajati upravo u ono vrijeme kad smo mi shvatili da one imaju i nekakvu povijest i da ta povijest ima i svoju vrlo tamnu stranu. Da kažem nešto prvo o nestanku, a onda o povijesti. Ponajprije, ljudi su utvrdili da su bandere nesigurne, jer su na njima žice izložene utjecaju hladnoće, vrućine, kiše i vjetra, pa se lakše kvare, a da i ne govorimo kakve štete mogu nanijeti ptice. Zato su odlučili električne vodove ukopati u zemlju i bandere su počele nestajati s naših ulica.

Istodobno, mi smo u udžbenicima povijesti i u nekim dokumentarnim filmovima stali viđati slike koje su nas potresle: u vrijeme rata – kod nas i u svijetu – imali su običaj vješati ljude na bandere. Dobro smo mi uviđali da su to činili zbog toga što po gradskim ulicama prolazi mnogo ljudi, a pogubljenje je trebalo da te ljude zastraši i da im posluži za primjer. A ipak, bilo nam je jezivo što su tu spojene dvije posve suprotne stvari: struja, odnosno svjetlo, kao znak progresa i ljudske domišljatosti, i vješanje, kao posljedica onoga što je u čovjeku mračno i strašno. I, činilo nam se da je ovo drugo prevladalo i stavilo u svoju službu ono prvo.

Zato smo mi sa zadovoljstvom promatrali polagano nestajanje bandera. U jednu ruku, bio je to znak napretka, jer podzemni vodovi bili su moderniji i bolji od onih na stupovima. A drugo – i važnije – nekako se činilo da smo sad zaštićeni i od nekih tamnih sila: ako više ne bude bandera, onda se neće moći na njih nikoga objesiti. A to možda znači da smo stupili u novu povijesnu fazu.

I čini se da smo imali pravo. I danas se javljaju po svijetu bijesne bune (kako bi rekao A. B. Šimić), ali, u zemljama u kojima postoje bandere još vješaju ljude, a u zemljama bez bandera to ne čine.