Zamalo remek-djelo

Tijekom prve polovine trajanja, triler-drama Sicario kanadskoga filmaša Denisa Villeneuvea, potpisnika iznadprosječno uspjelih naslova Zatočene i Neprijatelj te sjajne (post)ratne egzistencijalne drame Naša majka, koji će sjesti u redateljski stolac nastavka znamenitog Blade Runnera, doima se poput remek-djela, a možda i velikog filma.

Razlozi tomu leže u dojmljivu pseudodokumentarističkom redateljskom postupku s naglašeno realističkim prikazom krvave akcije FBI-a u području uz granicu s Meksikom, potom u iznimno učinkovitu uvođenju središnjeg lika mlade, srčane i smirene agentice Kate Macer, koju izvrsno tumači Emily Blunt, u fantastičnoj potmuloj, prijetećoj i povremeno kakofoničnoj glazbenoj podlozi Islanđanina Jóhanna Jóhannssona te u izvrsnom narativnom ritmu sa stalno rastućim osjećajem nelagode i iščekivanja tragedije.

Emily Blunt kao Kate Macer (prva slijeva) u priči se sukobljava s „tvrdim momcima“ iz FBI-ja

Osim impresivno atmosferične i osobito u pustinjskim sekvencama ugođajem začudne nadrealističnosti obilježene fotografije maestra Rogera Deakinsa, stalnoga suradnika braće Coen, imponira minimalističko uvođenje lika tamnoputog meksičkog policajca s obiteljskim zaleđem, čovjeka kojeg u donekle idiličnu obiteljskom okruženju vidimo na početku da bi se ponovno pojavio nakon tridesetak minuta, još s nejasnom dramskom funkcijom, ali s naslućivanom bitnom emotivnom i melodramskom, pa dijelom i socijalnom dimenzijom, koja će se ocrtati u završnici i na samu kraju, kad postane jasna i njegova dramska funkcija.

Nije problematično ni donekle klišejizirano uvođenje dvojice zagonetnih „vladinih suradnika“, Matta Gravera kojega tumači u svakoj novoj ulozi sve bolji Josh Brolin i Alejandra u interpretaciji pouzdanoga Benicija Del Toroa, koji su predočeni kao iznimno iskusni i šutljivi „opasni momci“ koji znaju sve o svemu i do posljednjega su detalja upoznati s onim što ih očekuje te koji pripremaju veliku operaciju u Juárezu, za koju će im trebati upravo Kate. Ona im se svidjela zbog mirnoće i sabranosti i u najtežim situacijama. Sve gotovo savršeno funkcionira dok gledatelji zajedno s Kate nagađaju o kakvoj bi se operaciji moglo raditi, koji su stvarni motivi Matta i Alejandra te koja je njezina uloga u svemu, a majstorski je režirana sekvenca prelaska fascinantno vizualno predočene američko-meksičke granice, u kojoj se ekipa iz kolone američkih džipova sukobi s pripadnicima kartela Sonora. Nelagoda i nesigurnost koje rastu tijekom filma vrlo su efektno predočene i kombiniranjem totala snimljenih iz helikoptera i zrakoplova, totala s prizorima pustinje Sonore, koji dodatno sugeriraju grubost i nečovječnost ljudi i sredine u kojima se zatječu, s krupnim planovima važnih likova, osobito Kate. Samim postuliranjem priče o skupini iznimnih i iznimno brutalnih profesionalaca kojima se pridružuje ne baš iskusna mlada žena koja k tome itekako drži do pravila službe, a vodi se i jakim etičkim kodeksom, film se doima kao stvoren za Jamesa Camerona ili Kathryn Bigelow. Kate Macer tipičan je njihov lik prividno krhke i nesigurne, ali u biti snažne i čvrste mlade žene, profesionalke kod koje se snaga i čvrstina naslućuju i u scenama njezinih nesigurnosti i emotivnih lomova. Dakako, ona će do kraja s jedne strane očvrsnuti i raskrstiti s iluzijama, a s druge susresti se oči u oči s njoj teško pojmljivom mizantropijom i agresivnošću, kao i sa sviješću da je žrtva manipulacije.

Cjelina oko sredine počinje padati, dijelom stoga što dotadašnja zagonetnost i s njom povezana ambivalentnost likova polako ustupaju mjesto otkrivanju pozadine čitave priče i motiva likova, a dijelom stoga što u takvu razvoju priče autori sve više posežu za žanrovskim konvencijama. Kako žanr s vremenom počinje dominirati, tako se topi početna autentičnost, premda je Villeneuveova režija i dalje sjajna, dinamična i fascinantno atmosferična. No kad se naposljetku razotkriju pravi motivi likova, postaje vidljiva dramska konstrukcija u kojoj se lik Kate pokazuje kao dramski središnji u smislu moralne dimenzije i katarze, no ipak manje bitan za dramski klimaks i epilog, koji pripadaju drugom liku.

Unatoč tome, Sicario je iznimno uspio i dijelom fascinantan film koji ipak u cjelini, ponajviše zbog utjecanja konvencijama, ne ostvaruje sve potencijale koje je priča posjedovala. Ostvarenje na čijem se nastavku već radi Denisa Villeneuvea potvrđuje kao jednog od najzanimljivijih filmaša današnjice, koji se podjednako dobro snalazi u svim žanrovima i koji je, poput primjerice Stevena Soderbergha, itekako sposoban autorski pristup žanru skladno sljubiti s artističkim ambicijama.