Uloga Strossmayerova mecenatstva

Dvije su revolucije obilježile europsko 18. stoljeće – industrijska i građanska. U novoj situaciji u kojoj je stvoren novi oblik društvenosti stvoren je i novi pojam nacije, a on je potom pokrenuo i političke revolucije. Proizvodnja novih kolektivnih identiteta kroz nacionalne preporodne pokrete zahvatila je cijelu Europu i taj je proces kulminirao u 19. stoljeću, koje je zato i nazvano stoljećem naroda. No isti proces nije tekao posvuda istom snagom, načinom i rezultatima.

U zemljama poput Njemačke ili Italije on je bio ponajprije politički pokret te je uključivao u prvome redu državnike, diplomaciju i vojsku. U drugima radilo se o kulturnim pokretima u kojima je središnju ulogu imala uglavnom humanistička inteligencija – pjesnici, umjetnici, učitelji i svećenici. Dok je u prvih kulturna homogenizacija bila posljedica političke homogenizacije, u onima drugim bilo je obrnuto. Riječ je o zemljama čije su kulture živjele izmiješane s drugim kulturama unutar iste državne multietničke zajednice i zato bez očekivane političke zaštite. U njima je preporod išao od stvaranja prvo kulturne, pa tek onda političke zajednice kao u osnovi poželjna cilja. Takva zemlja bila je i Austro-Ugarska Monarhija, država više naroda, među kojima i Hrvata.

Od kulturne do političke nacije

U 19. stoljeće Hrvatska je ušla kao teritorijalno rascjepkana, gospodarski nerazvijena i društveno raslojena feudalna zemlja. Politički je bila još dvojako vezana – s Ugarskom od 1102. i Austrijom od 1527. Pod hrvatskim imenom podrazumijevalo se uglavnom područje kajkavske Hrvatske, dok su se u ostalim područjima rabila regionalna imena. Ono malo pismenoga stanovništva – uglavnom plemstva i svećenstva – čitalo je knjige na nehrvatskim jezicima, a pisci pisali svaki svojim jezikom i pravopisom. Politička moć Sabora i bana bila je simbolična. U takvu političkom stanju počeli su se i u Hrvata – baš kao i u drugih europskih naroda – javljati znakovi buđenja nacionalne svijesti, osjećaja pripadnosti zajedničkome jeziku, prošlosti, tradiciji i teritoriju.

Ključnu ulogu u tome odigrao je naraštaj mladih iliraca, koji su bili pripadnici novoga građanskog sloja, te dio svećenstva i poneki plemić. Hrvatski je narodni preporod uspio u nekoliko svojih faza homogenizirati i integrirati nacionalni korpus. U tome objedinjavanju kretao se svojom jezičnom i kulturnom politikom između hrvatskoga minimalizma i ilirskoga maksimalizma. Suočavao se s jedne strane s nadnacionalnom habsburškom multietničkom državom, s druge s vrlo jakim regionalnim identitetima i njihovim tradicijama. Sa svim kompromisima koje su morali praviti između stvarne Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i utopijske Velike Ilirije uspjeli su Hrvati izgraditi vlastiti kulturni identitet: nacionalni jezik i jedinstvenu književnost, kulturne, prosvjetne i znanstvene institucije.

Preporodni pokret iznijeli su književnost i njezini novi mediji – novine i časopisi, a nakon Bachova apsolutizma kao čuvarica ilirskih stečevina pojavila se i znanost. Njezina nastojanja bila su okrunjena osnivanjem Akademije (1866) i Sveučilišta (1874), a do kraja stoljeća bile su osnovane i sve ostale nacionalne institucije. Pritom je u prvo vrijeme ključnu ulogu imao zagrebački nadbiskup Juraj Haulik (1788–1869), a potom đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815–1905).

Osim za uvođenje hrvatskoga jezika, Haulik je zaslužan za osnutak Matice ilirske, Gospodarskog društva i Društva sv. Jeronima, a pomagao je osnivanje mnogih škola i ustanova te podupirao hrvatski preporod sve do 1848.

Potpore biskupa Strossmayera bile su brojne i u osnovi trojake:

1. potpore djelima (izabrana, sabrana, pojedinačna) – npr. Izabrana djela Janka Jurkovića, Fluminensia Frana Kurelca, Bugarske narodne pjesme braće Miladinov i dr.;

2. potpore piscima (školovanje, život, rad) – npr. Mate Topalovića, Nikole Tordinca, Luke Botića, Augusta Šenoe, Silvija Strahimira Kranjčevića, Marije Jurić Zagorke;

3. potpore institucijama – npr. Matici hrvatskoj i Dalmatinskoj, Akademiji i Sveučilištu, Društvu sv. Jeronima i Dioničkom društvu, Pozoru (Obzoru), Viencu, Domu i svietu, mnogim gimnazijama i samostanima, pa Matici srpskoj i Matici slovenskoj, crnogorskoj tiskari na Cetinju itd.

Središnja znanstvena i umjetnička institucija Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti bila je zamišljena u duhu ilirizma. Ideju Tome Mikloušića o osnutku „učenoga društva“ razradio je Ljudevit Gaj, a nakon apsolutizma akciju za njezino osnivanje nastavio je biskup Strossmayer, koji je preuzeo i vođenje Narodne stranke. Banu Šokčeviću Strossmayer je predao 50.000 forinti za prvu akademiju na slavenskom jugu. Nakon što je Beč napokon odobrio osnivanje Akademije, Sabor je njezinim pokroviteljem proglasio Strossmayera, Franju Račkoga predsjednikom, a Gjuru Daničića tajnikom. Strossmayer je otkupio Kukuljevićevu knjižnicu, pa je osnovana Akademijina knjižnica s arhivom, a zahvaljujući darovanju biskupove vlastite zbirke slika, osnovana je i Akademijina Galerija starih majstora. Akademijinim osnutkom pokrenut je i niz znanstvenih periodičkih publikacija, a otpočeo je i rad na Rječniku hrvatskog ili srpskog jezika.

Svim Akademijinim publikacijama prethodilo je pokretanje prvoga znanstvenog časopisa Književnika (1864–1866), koji je trebao stvoriti kadrove za buduću akademiju. Prva sredstva za Književnik osigurao je također đakovački biskup, koji upravo tih godina stipendira darovite mladiće, među njima i Augusta Šenou i Josipa Miškatovića da bi ih jednom učinio akademicima.

U pismu Račkome od 7. listopada 1863. biskup piše da će Književnik „drage volje podupirati“. To ponavlja i 1865, kada Književnik već privlači pozornost europske, osobito slavenske kulturne javnosti. A kada mu se Rački požali da je Književnik u krizi, a to onda znači i sama Akademija, Strossmayer mu poručuje da ga nikako ne obustavlja usprkos „nevoljnih okolnostih“ i pritisaka.

Strossmayer 1869, tj. za Rauchova banovanja, povjerava Račkome da je „poboljšao dotaciju“ za zgradu Akademije, i to bi bio ranije učinio, „ali se je uvijek o tome radilo da država štogod učini“ .

Ni rad na Rječniku nije išao bez problema. Rački 27. listopada 1878. piše biskupu kako se vlada ne odazivlje: „Akademija nije u milosti“. Na to mu Strossmayer odgovara: da nije troškova zbog gradnje katedrale, on bi mogao izdašnije pomoći, jer rječnik će biti „monumentalno djelo, ko Universitet, Akademija, moja crkva ili popravak crkve stolne u Zagrebu”.

Koju godinu poslije, kada je svršetak nove Akademijine zgrade došao u pitanje, Strossmayer ponovo pritječe u pomoć s 20.000 forinti te prijatelju povjerava: „Akademiju valja tijem većma pomoći što je ista vladi i nekim našim nevaljalcem trn u oku“: „Ne možete si misliti, koliko Madžari rade u Beču i u Rimu, da me strmoglave“.

Jugoslavenska orijentacija mlade Akademije režimu nikako nije bila po volji. Rački 1885. piše Strossmayeru kako je „tendencija Akademije“ meta mnogim napadima, a s njome i on sam kao njezin predsjednik; to je uzrok zašto se uskraćuje državna potpora – kao da se hoće reći: „dok je Rački predsjednikom, neće biti Akademiji ništa, ali bit će podupirana čim nam bude predsjednik po volji. Ban je reko, da će zemlja dati i više, ako se vladi ustupi veći upliv u Akademiju“.

Riječ je o banu Khuen-Héderváryju, koji će koju godinu poslije, na prijedlog da se Akademiji ipak pomogne, otvoreno reći kako si je „Akademija odabrala preširoku podlogu (jugoslavensku), pak da zato nije sama Hrvatska vezana podupirati je!“.  Rački banove riječi ovako komentira: „Ele bi naša Akademija bila po ćudi, kad bi se zauzimala samo za kajkavce ili postala filijalom madžarskom“. Strossmayerov odgovor bio je kratak i jasan: „Ban da može, i Akademiju i sve naše kulturne zgrade utopio bi u kapi vode“.

Kultura kao politika

Iz ovih nekoliko primjera mogu se razabrati ne samo poneki aspekti Strossmayerova mecenatstva nego i njegov karakter. Strossmayer je raspolagao položajem i imetkom, ali svoje potpore ne ostavlja na razini pukih gesta dobročinstva, nego ih pretvara u oblik politike, koju je sažeo u slogan: Prosvjetom k slobodi! U raznim povodima Strossmayer je tu krilaticu znao ovako pojasniti: samo prosvijećen, a ne „duhom mlohavi narod“, može postati nosilac i političke slobode.

Ma kako ocjenjivana, Strossmayerova kulturna politika u sebi pomiruje sve aspekte njegova javnoga angažmana: crkveni, kulturni i politički, odnosno duhovni, prosvjetiteljski i patriotski. Specifičnost Strossmayerova mecenatstva – osim iz njegove osobnosti – proizlazi i iz specifičnoga statusa Hrvatske 19. stoljeća. Pojednostavnjeno rečeno: u poludržavnoj i poluslobodnoj Hrvatskoj taj pojedinac, visoki crkveni dostojanstvenik i političar, svojim je politički subverzivnim mecenatstvom (danas bismo rekli sponzorstvom!) zapravo supstituirao nedostatak nacionalne države i njezine stvarne, a ne tek simboličke institucionalne moći. Kako ulogu poželjne čuvarice nacionalnoga duha, odnosno hrvatskoga identiteta, nije na sebe preuzimala multietnička Austro-Ugarska Monarhija – svakako ne u onoj mjeri u kojoj su pojedine njezine etničke sastavnice očekivale – nju je u hrvatskome slučaju na svoj način bio preuzeo đakovački biskup i mecena.

Dakako, ta činjenica čini ujedno cijeli Hrvatski narodni preporod ne samo ambivalentnom pojavom, nego procesom koji nije bio gotov 1848. kako to tradicionalna historiografija najčešće navodi. No on nije bio gotov niti 1861, a još manje 1918, 1941. ili 1945, nego tek 1990. godine. Tek tada, naime, Hrvati postaju i politički suveren narod, realiziraju onaj politički poželjan okvir za čuvanje upravo onoga identiteta koji ih je svrstao među moderne europske nacije.

U tome je uloga Josipa Jurja Strossmayera bila ključna.