Tužna i topla scenska priča

Predstava Nas dva i ja, autorski projekt Saše Anočića, koji potpisuje tekst, režiju i scenografiju, nastala je kao koprodukcija Ludens teatra iz Koprivnice i zagrebačkoga Teatra Exit. Publika je na objema premijerama na kojima sam bila predstavu toplo prihvatila: u Koprivnici 27. rujna i u Teatru Exit 2. listopada. 

Glumac i redatelj Saša Anočić u gradnji se tužne predstave s duhovitim elementima služi vlastitim, autobiografskim iskustvom, prikazom ljubavi svojih osječkih prijatelja, mačka Bibice i psa Bobice, ali i Bakice i cijele svoje obitelji, u kojoj nemalu ulogu igra upravo mlađi mu brat i glumac Živko Anočić, koji u predstavi ostvaruje maestralne glumačke preobrazbe. Izvedena iz naglašeno prvoosobne perspektive (Nas dva i ja), predstava je jedna velika pjesma, od početnoga pojavljivanja mlade glumice Ivane Rushaidat do spajanja dvaju osamljenih bića na kraju.

Živko Anočić i Ivana Rushaidat / Snimila Vladimira Spindler

Nadahnuće za predstavu Anočić je pronašao u animiranom filmu Mary and Max, koji je slučajno gledao s djecom. Taj lutka-film australskoga autora Adama Elliota pun je životne boli i velikoga prijateljstva između osmogodišnje australske djevojčice Mary (Daisy Dinkle) i četrdesetčetverogodišnjega Maxa (Jerryja Horowitza) koji živi u New Yorku i nosi se s Aspergerovim sindromom. I film i predstava prikazuju spoj naizgled neobičnih, a svakodnevnih disfunkcionalnih obitelji, s elementima crne i sarkastične komedije i groteske, ostvarujući suptilnu i senzibilnu melodramu. Anočićeva je predstava napravljena kao sinteza animiranoga filma za odrasle, kazališta lutaka te kazališta „živih glumaca“ kojima su i kućni ljubimci lutke: Pijetao u izvrsnoj animaciji Matije Antolića, istodobno autora emotivne glazbe i glumca u nekoliko uloga.

Kao i autor animiranoga filma, i Saša Anočić koristi se glasovima pripovjedača, ujedno glumaca, koji očuđuju stvarnost šarmantnim pripovijedanjem o vlastitim identitetima. Kao što se Adam Elliot služi posebnom, u pokretima zaustavljenom animacijom, ručno rađenom, danas „staromodnom“ sporom tehnikom, tako i Saša Anočić ostvaruje naizgled staromodnu, starinsku predstavu, bez tehnologije i tehnike, ali predstavu s dušom, a sam izrađuje i scenografiju, uz autoricu duhovito napravljenih lutaka Vesnu Balabanić.

Predstavu o tome kako potpuni stranci i nemoćni ljudi mogu postati najbolji prijatelji Saša Anočić nije mogao napraviti bez iznimnih glumaca. Sjajan niz uloga ostvaruje dinamičan, točan i glumački neodoljiv Živko Anočić, najviše kao Mama (biserne su scene zajedničkoga gledanja nogometnoga prijenosa, spravljanja ručka-večere, krađe u prodavaonici, svađe s članovima obitelji) i kao Psihijatar u vrhunskoj suigri s bratom. Emotivni je pokretač predstave Ivana Rushaidat, koja ulogu djevojčice Maše nijansiranom glumom igra kao da se kreće u vlastitoj dječjoj sobi. Osim glumačkih, pjevačke dionice Ivane Rushaidat emotivni su vrhunci predstave. Scena pripremanja glumačke audicije s Mamom-Živkom Anočićem promiče je u ulogu snažne glumice, naglašavajući provodni motiv u Anočićevim predstavama: audicije, kazalište u kazalištu, preplet života i glume, glazbe i egzistencije.

Saša Anočić kao Idrizi Aljbani, pomalo autističan, bolno nesretan i osamljen čistač ulica u New Yorku, koji je nekad živio u Mašinoj zemlji, pokreće iznimnom unutarnjom snagom i prividnom jednostavnošću cijelu plejadu odbačenih, neprihvaćenih, a humanih ljudi, tzv. autsajdera. U ingenioznoj glumi tužnoga osamljenika kojega šalju u psihijatrijsku kliniku, u suigri s bratom kao Psihijatrom rastvara se dubina boli, a u ostvarenu prijateljstvu „na daleko“ s osamljenom djevojčicom na drugom kraju svijeta dirljiva toplina, sve do kulminacijske potresne scene kad u posjet Idriziju dolazi Maša i kad se otkriva koja je njihova prava veza i pronađena ljubav.

U vrijeme kad je rat sve bliže svakom kutku kugle zemaljske, a izbjeglička kriza postaje novo seljenje naroda, predstava od komorne postaje velika i tužna scenska priča o krizi čovječanstva, krizi ljudskosti i o mogućem ponovnom skupljanju svijeta i čovjeka u obitelji, domu, prijateljstvu i odnosu između roditelja (muškarci su, Otac i Djed, prikazani s velikim maskama) i djece.

Ne znam je li ovo najbolja predstava Saše Anočića. Ali meni je najdraža.