Svečanost u povodu 200. obljetnice rođenja J. J. Strossmayera, MH, 30. rujna

Glazbenim minijaturnim poslasticama Dora Pejačević, Franjo Krežma i Ivan pl. Zajc, u izvedbi glazbenika Martine Mičije Palić, Antuna Stašića i Roberta Palića, simbolično su pozdravili i otvorili svečanu 200. obljetnicu rođenja humanista i vizionara, erudita i teologa, biskupa, političara, inicijatora i mecenu središnjih nacionalnih ustanova 19. stoljeća. O Josipu Jurju Strossmayeru povjesničarka Agneza Szabo i povjesničar Željko Holjevac iznijeli su sažet i jasan pregled ključnih prosvjetnih, kulturnih, znanstvenih i političkih prinosa, a svečanost je otvorio književni tajnik Matice hrvatske Luka Šeput, naglasivši Strossmayerovu neprocjenjivu zaslugu u postavljanju temelja današnje moderne hrvatske kulture i znanosti.

Agneza Szabo  / Snimio Mirko Cvjetko

„Prosvjetom k slobodi!“ jedna je od mnogih izreka najutjecajnije ličnosti druge polovice 19. stoljeća Josipa Jurja Strossmayera, koji je obogatio hrvatsku kulturu i svoje vrijeme bogato socio-kulturnim i političkim previranjima. Potrebno je izdvojiti neka od najvažnijih zbivanja u počecima Strossmayerova djelovanja kako bi se dobio uvid u onodobni kontekst u kojem je kao biskup i intelektualac donosio odluke i vješto balansirao političke probleme s problemima u kulturi, prosvjeti i znanosti.

Željko Holjevac

Stossmayer je revolucionarnu 1848. proveo u Beču, gdje je imenovan dvorskim kapelanom i ravnateljem znamenitoga Zavoda sv. Augustina, a zatim je postao bosansko-srijemskim biskupom 1850. sa sjedištem u Đakovu, te obavljao tu službu punih 55 godina. Nakon Bachova apsolutizma (1851–1859) počinje se aktivnije baviti političkim radom, neodvojivim od mecenatskoga. U tzv. Pojačanom carevinskom vijeću, koje je 1860. sazvao Franjo Josip I, Strossmayer je zastupao Slavoniju, zauzevši se kao političar, ističe povjesničar Željko Holjevac, za federalizam, sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom i ravnopravnost svih naroda pod habsburškom krunom. Dolaskom bana Josipa Šokčevića na vlast i sazivanjem Prve banske konferencije u Zagrebu, a poslije i zalaganjem Hrvatskog sabora, istaknula je Agneza Szabo, postavljeni su temelji novijoj hrvatskoj politici, osobito u pogledu rješavanja problema teritorijalne cjelovitosti zemlje i unutarnje suverenosti sve do uvođenja Austro-Ugarske Monarhije (1867), a potom sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868). Na toj je Banskoj konferenciji Strossmayer inicirao utemeljenje današnjega HAZU-a.

Strossmayer je želio izgraditi modernu i cjelovitu Hrvatsku, kao i hrvatsku sveslavensku uzajamnost, u čemu nije uspijevao, pojasnila je Agneza Szabo te nastavila kako je zato uspio mnogo više na području znanosti, prosvjete, kulture i gospodarstva. Ostavio je u baštinu sjajne rezultate svoga života i djelovanja: sjemenište i samostan te katedralu u Đakovu, gimnaziju u Osijeku, zatim Akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu (1866), koju je obogatio galerijom umjetnina s mnoštvom slika uglavnom talijanskih slikarskih škola koje je nabavljao osobnim odricanjem punih dvadeset godina. Zatim je bio aktivan pri osnivanju modernoga zagrebačkog sveučilišta (1874). Na dan otvaranja galerije Strossmayer je u govoru simbolično dao sukus čitava djelovanja: „Evo zašto ja osobitim načinom promičem učene i prosvjetne zavode: Ja bih rad da naš narod živi, da živi u slozi i ljubavi sa svakim, koji bratski s njime misli, ali želim da pod nikim ne živi, koji bi mu rada svrhu, za koju je stvoren, tuđom svrhom zamienio.“ Treba istaknuti i Strossmayerovu težnju prema modernom kršćanskom ekumenizmu, s vizijom jedinstva dviju sestrinskih crkava. Njegovi su govori bili toliko briljantni da ga danas, pojašnjava Agneza Szabo, mnogi crkveni povjesničari smatraju pretečom Drugoga vatikanskoga sabora. S takvim vizionarskim programom Strossmayer je otvorio put lakšoj europeizaciji Hrvatske te ostao i danas jedan od graditelja moderne Hrvatske.