Stara duša u mladom tijelu

Producent, scenarist i redatelj Asif Kapadia iskusni je britanski dokumentarist i autor kratkih filmova, filmaš indijskoga podrijetla koji je tijekom karijere dulje od dva desetljeća pozornost filmofilske i šire javnosti ponajviše i ključno privukao dokumentarcem Senna iz 2000, brojnim nagradama ovjenčanim portretom prvaka Formule 1 Ayrtona Senne. Tim se djelom Kapadia predstavio kao autor zaintrigiran tragičnom sudbinom osobitoga pojedinca. Dok je Senna bio i uzbudljiv dokumentarac, čime se autor izvedbeno dodatno primaknuo miljeu „oktanskog cirkusa“, ujedno i najkomercijalniji britanski dokumentarac svih vremena, Amy je znatno mirnije, no podjednako promišljenim autorskim pristupom i estetiziranim vizualnim stilom realizirano djelo koje opet tragičnoj naslovnoj protagonistici baš kao i u Senninu slučaju gotovo doslovce ulazi pod kožu.

Amy je i biografski i glazbeno dojmljivo ostvarenje

Priču o kantautorici koja je u autorskom habitusu na sjajan način objedinjavala jazz, soul i rhythm & blues, odnosno utjecaje velikih prethodnica i suvremenica kakve su Dinah Washington, Billie Holiday, Nina Simone i Sarah Vaughn, redatelj Kapadia komponira kombiniranjem rijetko, a u velikom broju slučajeva i nikad viđenih starih obiteljskih snimaka i fotografija, zapisa kamerom iz ruku ljudi oko nje, možda ponajviše Amyna prijatelja i neko vrijeme menadžera Nicka Shimanskyja, televizijskih priloga o glazbenici i njezinu stanju te snimke s koncerata i dodjela nagrada. Također, tu su i ispovijedi njezinih prijateljica poput Juliette Ashby i Lauren Gilbert, svjedočanstva glazbenika, DJ-a i producenta Marka Ronsona, hip-hop producenta i klavijaturista Saalama Remija, oca Mitcha, glasovitog Tonyja Bennetta i brojnih drugih životnih i profesionalnih suputnika pokojnice, kojima Kapadia kreira dojmljiv portret dive u čiju je sudbinu kako se sugerira tragika bila zapisana praktički od rođenja.

Premda je gledateljima prepušteno da u konačnici sami donesu zaključke, autor većinom nenametljivo i tek povremeno pomalo tendenciozno – što i nije osobit nedostatak – sugerira da postoje tri osnovna razloga njezina tragičnog usuda. Pored razvoda roditelja zbog očeva preljubništva, što se u djetinjstvu loše odrazilo na Amy, ponajviše nedostatkom samopouzdanja i emocionalnom nestalnošću, kao i s tim povezanim druženjem s ocem kod kojeg će pohlepa u možda i najvažnijim trenucima nadvladati očinsku odgovornost i dužnosti, Amyn put u preranu smrt trasirali su veza i brak s Blakeom Fielderom-Civilom, koji ju je osim na alkohol navukao i na drogu i osobito crack-kokain, te nemogućnost da se nosi s opsjedanjem i doslovnim lešinarenjem medija, koji je ni u trenucima dok je bila više mrtva nego živa nisu puštali na miru. I ne samo to, nego su neki poput globalno popularna domaćina talk-showa Jaya Lena otvoreno makabrično ismijavali njezina stanja, dok je ona tražila samo malo mira, samoće i priliku da se vrati pravoj sebi, onoj koja u ganutljivoj sekvenci snimanja dueta s Tonyjem Bennettom nedugo prije smrti opet izgleda poput djevojčice zadivljene što ima priliku biti pored jednog od svojih idola.

U iznimno vješto i s pomnom skrbi za detalje složenom kolažu Amy se ukazuje kao senzibilna, nesigurna, krhka i za količinu slave i popularnosti koji su pali na njezina nejaka pleća sasvim nespremna umjetnica, kao obična djevojka iz skromne londonske četvrti koju su u glazbi zanimale klasične, uvjetno rečeno „prave“ vrijednosti, koja je bila i perfekcionistica te koja je u zvuku svojih pjesama težila što većoj autentičnosti i „sirovosti“. U filmu je vidljivo i to da je u privatnom i u društvenom životu sve vrijeme bila svjesna vlastite „tamne strane“ s naslućivanim kobnim fatumom, zbrkanosti i autodestruktivnosti, o čemu je govorila ne polovično i ne putem metafora, već izravno i bez imalo uvijanja. Ona je sve svoje slabosti ispovijedala, bilo u intervjuima u kojima je tvrdila da ne želi biti slavna jer da to ne bi mogla podnijeti i da bi izgubila razum, bilo u skladbama znakovitih naslova Rehab, You Know I´m No Good, Back to Black, Love Is a Losing Game...

Priželjkivanu autentičnost i „sirovost“ Amy prema vlastitim riječima nije uvijek uspijevala ostvariti, primjerice na debitantskom albumu Frank iz 2003. na kojem su producenti njezinim pjesmama dodali prethodno snimljene gudače, što je mijenjalo dojam o samim skladbama. Tim putem nažalost u određenoj mjeri ide i Asif Kapadia, pa njegov film u završnici razvučeno i s melodramskim odmakom eksploatira Amynu samorazornu prirodu i slutnju tragičnog kraja, dok su muškarci odgovorni za njezina posrtanja i pad, otac Mitch i suprug Blake Fielder-Civil, prikazani  stereotipno i svedeni uglavnom na inicijatore i katalizatore tog posrtanja, pada i tragične kobi. No to ne znači da Amy nije sjajan dokumentarac koji veliku glazbenicu, još jednu iz „kluba“ preminulih u dobi od 27 godina (Jim Morrison, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Brian Jones, Kurt Cobain), gledateljima iznimno plastično približava i u biografskom i u glazbenom segmentu te čijem se možebitnom osvajanju Oscara baš ništa neće moći prigovoriti.