Širenje područja vesterna

Kako je žanr vesterna u stripu našao plodno tlo i izvan Sjedinjenih Država, pogotovo u Europi, njegova je percepcija vrlo široka raspona. Razmatrano sa stanovišta stripovskih oblika, vestern-naslovi objavljivani u novinskim izdanjima poput primjerice Gun Law ili Wes Slade prevladavali su u Engleskoj, najhvaljeniji serijali kao što su Poručnik Blueberry i Comanche u specijaliziranim strip-časopisima, a zatim i strip-albumima francusko-belgijskih nakladnika, a vrlo popularni serijali Tex Willer, Kit Teller ili Priče s Divljeg zapada u talijanskim strip-sveskama. Nema dvojbe da je upravo strip-oblik sveska manjega formata i mjesečnoga tempa objavljivanja pridonio uglavnom izrazito produkcijskome sustavu serijala pa tako i vesterna. Uspjeh Texa Willera (započeta 1949) udario je temelje znamenite nakladničke tvrtke Sergia Bonellija, ali ostao je zasjenjen neprestanim obnavljanjem istovrsnih narativnih formula zbog kojih taj serijal uz razmjerne kvalitativne dosege ne postaje i vrhunski u svom žanru. Dalji je pomak naznačen Pričama s Divljeg zapada (započetim 1967), ali tek kada je 1977. objavljena prva epizoda Kena Parkera scenarista Giancarla Berardija i crtača Iva Milazza talijanski je strip-vestern dosegnuo punu zrelost i vrhunsku kvalitetu.

Tabla iz stripa

Ken Parker vanjštinom podsjeća na znamenitoga glumca Roberta Redforda iz filma Jeremiah Johnson / Crveni Gavrane, nećeš dobiti moj skalp (Sidney Pollack, 1972), a egzistencijalno je izmicao iz uvriježenih kalupa junaka vesterna. Sposoban čak i pogriješiti, izrazito humanističkoga svjetonazora, taj je protagonist sve samo ne arhetipski junak. Istodobno, serijal je dotaknuo niz tema koje često izmiču iz okvira žanra, a u povremenim je iskoracima i sam izmicao iz vestern-obrazaca. Možemo ga podijeliti u dva stvaralačka razdoblja. Prvo od njih obuhvaća 59 epizoda nastalih od 1977. do 1984. pod okriljem Sergio Bonelli Editorea, a drugo još tridesetak stvorenih u međurazdoblju od 1984. do 1988. i u nastavku serijala od 1992. do 1998.

Izd. Fibra, 2015.

Prožetost crteža i sadržaja

Kako je strip-oblik sveska uvjetovan produkcijskim zahtjevima redovitoga mjesečnoga objavljivanja, u 59 epizoda toga razdoblja Berardiju je u dijelu epizoda pomoglo nekoliko scenarista, ponajviše Maurizio Mantero, a s Milazzom se već od šeste epizode izmjenjivao niz crtača. Upravo zbog toga najčešći su prigovori Bonellijevim serijalima da nisu dokraja kvalitativno ujednačeni, da svaka epizoda nije dostatno dobro nacrtana. Tako se i u Kenu Parkeru uz zavidan niz epizoda koje možemo označiti remek-djelima uočava i, srećom manji, niz rutinskih epizoda kojima je uloga dosljedno održavanje serijala. Ipak, ne možemo samo epizode koje je nacrtao Ivo Milazzo označiti vrhunskima, i drugi su crtači, poglavito Giorgio Trevisan ili pak Carlo Ambrosini, ostvarili visoke dosege, a pod čvrstim Berardijevim nadzorom i talijanski strip-zanatlije poput Sergia Tarquinija, Renata Polesea ili Bruna Maraffe održavali su znatnu kvalitetu stripa.

Prožetost crteža izvanrednim sadržajnim, tematskim i kontekstualnim pomacima Ken Parker čine djelom čija se slojevitost i kvaliteta potvrđuje i s vremenskim odmakom. Postmodernističke posvete povijesnim osobama, žanrovima, njihovim ikonama ili pak djelima i stvaraocima, a to čak ne mora biti ni isključivo vestern, poveznice su složene mreže u kojoj autori smještaju teme poput revizionističkog odnosa prema Indijancima, općenito rasizma, homofobije, obiteljskih odnosa, odnosa prema prirodi, čovjeku i Bogu, kapitalističkome žrvnju nad radništvom i nebrojen niz relevantnih društvenih tema. Uz temeljitu karakterizaciju i razvojni put središnjega lika, koji je za razliku od većine strip-junaka podložan tijeku vremena i stari, jasne su psihološke i slikovne karakteristike golemoga broja uvjerljivih sporednih ili tek epizodnih likova, a vrhunsko očitovanje jezika stripa u svim njegovim raskošnim sastavnicama i uz mjestimične preinake filmskoga jezika taj serijal podiže na stožerno mjesto u okvirima talijanskoga stripa i žanra vesterna. I poput središnjih likova Poručnika Blueberryja i Comanche i Ken Parker postaje progonjen od zakona u pretposljednjoj epizodi početnoga razdoblja, ali za razliku od navedenih junaka, njegov status nije poslije revaloriziran, što postaje osnovom drugoga razdoblja.

Naslovni junak

Kako su Berardi i Milazzo bili nezadovoljni produkcijskim okvirima nakladnika Sergia Bonellija te nekim nametnutim crtačima, Ken Parker u progonstvu je krenuo drugim stazama. Zanimljivo je da su od crtača zadržali tek stilski različita Giorgija Trevisana te povremeno Renata Polesea i okupili niz mladih autora stilski usklađenih s Milazzovim stilom, među kojima je nakratko bio i izvrsni hrvatski crtač Goran Parlov. I dok u početnome razdoblju bilježimo kronološku pravocrtnost s početkom godine 1868. pa nadalje, u ovome su razdoblju razvidni razni narativni odvojci.

Junak s druge strane zakona

Parkerovo progonstvo, zatim uhićenje i život u zatvoru jasne su kronološke okosnice, no upotpunjavaju se raznim epizodama koje primjerice dodiruju protagonistovu mladost ili pak upotpunjavaju moguće praznine u kronologiji, a svakako je najzanimljiviji doseg činjenica da središnji lik na nagovor glasovitoga pisca vestern-romana Nata Buntlinea i sam postaje piscem, a njegove su priče vrhunsko propitivanje kompleksnosti postmodernizma u stripu s nepobitnim osloncem o postmodernu književnost. Jasno je i dalje proširivanje tematskih sklopova mjestimice i daleko izvan vestern-obrazaca, propitivanje bjelačke pohlepe za dobitkom i ekološkoga sunovrata koji zbog toga slijedi, antropološko izučavanje gotovo izumrlih indijanskih plemena ili pak Eskima, zatvorske egzistencije, ljudskoga djelovanja u ekstremnim situacijama ili odnosa prema povijesnome američkome Zapadu. Znatno tamnijega svjetonazora, to je razdoblje iznova iznjedrilo niz vrhunskih epizoda, čak i remek-djela, a dalji su stilski pomaci Milazzova crteža označeni i uporabom akvarela u nekoliko sjajnih epizoda.

I nakon što je 1998. nakon epizode Brončano lice serijal prekinut, a autori se razdvojili u različitim projektima, zahtjevi čitateljstva za očekivanom završnom epizodom Kena Parkera doveli su do nastanka kratke epizode Božićna pjesma u listopadu 2013, objavljene u obliku raskošne grafičke mape, i u proljeće 2014. epizode Kamo jutro pružilo se, a obje su odnedavno dostupne u izdanju nakladnika Fibra kao Ken Parker br. 80. Božićna pjesma tematski se oslanja na dvije zatvorske epizode iz drugoga razdoblja Dašak slobode i Osuđenici, a nastala je u tehnici akvarela, dok Kamo jutro pružilo se junaka smješta u godinu 1908, nakon što je amnestijom izašao iz zatvora, i oblikovana je za serijal uvriježenom tehnikom tuša, dakle nije kolorirana. Pritom Božićna pjesma percipira okrutnosti zatvorske egzistencije, ali ih mjestimice ublažava snažnom emocionalnošću, dok Kamo jutro pružilo se, čiji naslov potječe iz opusa pjesnikinje Emily Dickinson, junaka zatječe u susretu s također bivšim zatvorenicima koji nastavljaju s odmetničkim životom i u nizu flešbekova elaborira zbivanja iz Božićne pjesme.

Završetak u kojem se središnji lik iznova pokazuje etički ispravnim i obračunava s razbojnicima, ali je nenadano i teško ranjen, ostaje ambivalentnim i ne čini se kao pravi konac iznimnoga serijala. Nema dvojbe da nije posrijedi vrhunsko djelo, već tek dosljedno u okviru cjeline Kena Parkera. U scenariju se Giancarlo Berardi odveć oslonio o razradu nekih žanrovskih arhetipova vesterna i zatvorskoga filma, a Ivo Milazzo u dugim je stilskim mijenama tijekom serijala, od narativnoga realizma preko stripovskog impresionizma pa do sinteze iskaza, u ovim epizodama ostao više na interpretiranju skice negoli na punoj raskoši ranijih radova. Unatoč tomu, serijal Ken Parker ostaje među najboljima u strip-odvojcima vesterna, a mnogima, poput potpisnika ovih redova, i najdražima.