Preko grižnje savjesti do remek-djela

William Keepers Maxwell Jr. (1908–2000) slavni je američki književni urednik, upamćen po četrdesetogodišnjem uredničkom stažu u uglednom listu The New Yorker, gdje je surađivao s autorima poput Vladimira Nabokova, J. D. Salingera, Johna Updikea, Isaaca Singera. Nekima od njih i mnogima drugima bio je i mentor te je urednički potpisao njihove knjige koje su ih potom proslavile. No, osim uredničkim poslom, bavio se i pisanjem; objavio je šest romana, nekoliko zbirki kratkih priča i knjiga eseja, a pisao je i knjige za djecu. Njegov najpoznatiji roman, Doviđenja, vidimo se sutra, 1982. nagrađen je uglednom National Book Award i bio je u užem izboru za Pulitzerovu nagradu te se smatra jednim od vrhunaca dvadesetostoljetne američke romaneskne proze. Roman je nedavno doživio hrvatsko izdanje, za koje su zaslužni Naklada Pelago i prevoditelj Igor Buljan.

Izd. Naklada Pelago, Zagreb, 2015.

U raspravama o poslu književnog uređivanja često se čuje kako je najvažnije čistiti rukopis od viškova, ljuštiti sve naslage suvišaka, oslobađati tekst balasta koji ga opterećuje, jer ga guši ponavljanjem već rečenog, ili nebitnim dionicama, ili navođenjem mnogočega čitatelju samorazumljivoga. Čitajući Maxwellov roman Doviđenja, vidimo se sutra prvo što se zapaža jest lapidarnost i jezgrovitost. Očigledno je da se Maxwell pri pisanju služio uredničkim metodama te je, rabeći „manje je više“ poetiku svoj prilično kratak roman (115 str.) učinio iznimno sadržajnim i oplemenio ga velikim motivskim i značenjskim bogatstvom, na vješt način beletrizirajući niz intrigantnih tema.

Roman tematizira odrastanje inteligentna, hipersenzibilna dječaka uz suzdržana, nepristupačna oca, koji se teško miri s preranom smrću supruge. Radnja je smještena u rane 1920-e, a Maxwell priču vrlo dojmljivo ambijentira, uvjerljivo dočaravajući ozračje ruralne američke provincije i način života u uvjetima malomišćanske usredotočenosti ljudi na sebe i svoje obitelji zbog tegobnosti opstanka od poljoprivrede, vječno ugrožene hirovima atmosferskih prilika. Uza sve to, autor se ipak najviše fokusira na rekonstrukciju jednoga ubojstva i okolnosti koje su do njega dovele. Priča je iznesena u obliku retrospektivnoga pripovijedanja; pedeset godina nakon što su se zbivanja dogodila pripovjedač iznosi priču kako bi se pokušao osloboditi grižnje savjesti. Naime, pucanj iz pištolja neizravno je razorio njegovo prijateljstvo sa sinom čovjeka koji je ustrijelio sumještanina koji mu je preoteo suprugu, počinivši potom samoubojstvo. Ubojičin sin ubrzo se nakon toga odselio u Chicago. No uskoro i pripovjedač doseljava u isti grad i jednoga dana, iznenada ugledavši nekadašnjega prijatelja kako mu ide ususret, on šutke pored njega prolazi praveći se da ga ne prepoznaje. Takva, njemu tada neobjašnjiva reakcija, izazvala je snažan osjećaj grizodušja, a knjiga je svojevrstan pokušaj isprike.

Uz pažljiv prikaz razvoja preljubničke veze Maxwell ispisuje i uvjerljiv psihogram nekoliko različitih osobnosti, prikazujući kako su na ponašanje tih ljudi podjednako snažan utjecaj imali neimaština, neostvareni snovi i iznevjerena očekivanja, srušene iluzije i nezadovoljstvo, jer su „možda od života očekivali više nego što je razborito“. Autor se na intrigantan način bavi mentalitetom američke provincije s početka 20. stoljeća te životom koji postaje nepodnošljiv ako čovjek ne osvijesti vlastita ograničenja, ali i ako očekivanja ne prilagodi životnim okolnostima. Ta dimenzija rukopisa roman smješta u rang slično ambijentiranih remek-djela Williama Faulknera ili Flannery O’Connor, s kojima ga, uz tematizaciju života u američkoj provinciji, vezuje i problematizacija osvete, iskupljenja i mračnih zakutaka čovjekove psihe.

Pripovjedač također istražuje svoje djetinjstvo, piše o tuzi dječaka kojemu je gripa u desetoj godini života otela majku (što je samo jedna od brojnih autoreferencijskih točaka – i Maxwellu je naime majka umrla od gripe kad je imao deset godina) te donosi dojmljiv prikaz uvjeta života u vremenu koje je daleko iza nas. Maxwell propituje i etičku dimenziju tih događaja, tematizira nevjeru, grižnju savjesti, izdaju, osvetnički impuls, ali i problem duševnog rastrojstva i dezintegracije sebstva zbog gorčine i bijesa, koji pojedinca vode do ubojstva i konačnog samoubojstva. No roman propituje i krivnju društva i institucija – prikazom nepravedna sudskog postupka kod kojega je važno kako se stvari prikažu, a što ne mora biti u skladu sa stvarnim stanjem stvari, zbog čega dolazi do neravnoteže između stvarnosti i privida, a posljedično i do poremećaja smisla za uzrok i posljedicu. Od toga do ubojstva, kako vidimo, kratak je korak. Svemu tome Maxwell pridodaje i tematizaciju sjećanja koje stavlja u korelaciju s književnim stvaranjem, apostrofirajući nemogućnost izbjegavanja prilagođavanja stvarnosti interesima našeg emocionalno-psihičkog ustroja, a radi održanja prihvatljive slike o sebi, tj. tzv. duševnog mira. Odnosno, i sam proces prisjećanja – kao uostalom i mnogi drugi autori (npr. Paul Auster ili Kazuo Ishiguro) – Maxwell smatra oblikom fikcionalizacije, što sjećanje čini bliskim književnom stvaranju. Uz zaključak: „U svakom slučaju, govoreći o prošlosti, lažemo sa svakim udisajem“, on se konačno poigrava i vlastitom pozicijom, dok čak i autore autobiografskih tekstova pretvara zapravo u tzv. nepouzdane pripovjedače.

Konačno, kad se iz retrospektivnoga pripovijedanja vrati u aktualitet te se iz pozicije starosti prisjeti svog prijatelja i vlastitog ponašanja prilikom neočekivana susreta s njim, grizodušje zamijeni briga, i pripovjedač se zapita kakav je život poslije taj dječak imao, je li uspio proći kroz život neuništen onim za što nije kriv? Time i inače vrlo bogat tematski raspon romana biva proširen još jednim elementom – problematizacijom života pod teretom tuđih krivica. A ta tematika, sve dok je ratova i manipulacijama sklonih koristoljubivih političara, ne prestaje biti aktualna.