Popis i lista (uz poneki indeks)

Neki dan pitala me jedna naša ugledna prevoditeljica zašto joj nakladnik u naslovu prijevoda želi imenicu popis promijeniti u listu. Da je obratno (da su htjeli stranu riječ zamijeniti domaćom), još bih i razumjela, premda ni to ne bih odobrila, jednostavno zato što popis i lista nisu istoznačnice nego bliskoznačnice. U predizborno vrijeme, a čini mi se da iz njega i ne izlazimo, lako je bilo upravo izbornom situacijom pomoći kolegici da obrani svoj popis i da ne pristane na nametnutu listu.

U izborno vrijeme svatko zna da nije svejedno tko je na kojem mjestu izborne liste. Popisu i listi zajedničko je stavljanje imena ili predmeta na jedno mjesto. No upravo je u tome i njihova razlika. Dok popis nastoji obuhvatiti sve koji se na njemu iz nekog razloga moraju naći (popisi birača), ali bez vrijednosnog redoslijeda, lista se u tome od njega razlikuje. Na popis stavljamo stvari da nas sjete što sve želimo kupiti, no svejedno kojim redoslijedom, samo da koju ne ispustimo. Na izbornoj pak listi upravo je raspored imena vrlo važan. Jer onaj tko je, recimo, na desetom ili petnaestom mjestu te liste nema nikakvih izgleda da će proći dalje (u pohodu na neke željene društvene ili političke funkcije). Isto je i s upisnim rang--listama na školama i fakultetima. Pravo na upis ostvarit će samo oni pomno svrstani do „crte“, pa i ovi primjeri lijepo ilustriraju značenjsku razliku između liste i popisa. Dakle, popis i lista dodiruju se u smislu popisivanja, a lista sadrži i vrlo striktne vrijednosne elemente koje popis nema. No sve je to još mačji kašalj prema crnoj listi. Ne dao ti Bog da se na njoj nađeš! Jer onaj tko dospije na nju taj je politički nepoželjan za neki režim, pa mu najčešće slijedi izopćenje ili barem sprečavanje svake javne djelatnosti.

Kad bi me tko tražio da sastavim popis svojih želja, papir mi ne bi ni trebao, pa takve čitulje ne bi ni bilo. Starost me lišila mnogih želja, pa bi se danas sve one mogle zbiti u jednu: zdravlje i sreća za sve moje mile i drage. Ne kažem da taj popis nekoć nije bio dulji. Bio je. Jer mladost još štošta želi, a starost (ili je to mudrost?) odbacuje želje kao nepotrebne ili kao neostvarive, pa ih razborito upućuje prema izlazu. A one se tomu i ne protive. Kako rekoh, popis osobnih želja više mi ne treba, no to ne znači da mi raznorazni popisi ipak nisu potrebni. Svakim danom trebam ih sve više. Kad pođem u dućan ili na tržnicu, nekoć je i mnemotehnika bila dovoljna. Tako mi npr. KPJ nije bila oznaka moje opčinjenosti Komunističkom partijom Jugoslavije – jer članica te organizacije nisam bila ni ja ni itko moj – nego je to bio podsjetnik da treba kupiti kruh, putar i jogurte. Danas već i malobrojne namirnice koje moram kupiti stavljam na papir jer bez njega uvijek nešto zaboravim.

Zanimljiva je i riječ indeks. I ona ima veze s popisima, no s obzirom na povećan broj studenata, danas indeks najčešće povezujemo sa studentskom populacijom. To je ona knjižica koju obično ponosno pokazuju brucoši koji se uspiju upisati na željeni fakultet. U nju se upisuju kolegiji koje student pohađa, potpisi profesora koji im time potvrđuju uredno pohađanje predavanja i na kraju uspješno položeni ispiti. Svaki se semestar ovjeravao (ako je sa studentovim obvezama bilo sve u redu) u studentskoj službi ili dekanatu i bez te ovjere nije se mogao upisati novi, viši, semestar. U jeku elektronike, sva je prilika da će i ta knjižica u papirnatom obliku nestati. Možda od nje ostane neko vrijeme još samo naziv (tako njem. Studienbuch, tal. libretto d’iscrizione, fr. livret d’etudiant). No u nekim „olovnijim“ vremenima indeks je bio popis, katalog zabranjenih knjiga koje se nisu smjele čitati. Prvi takav napravljen je 1543. po nalogu pape Pavla IV, a bio je upućen vjernicima Katoličke crkve. Poništen je tek 1965. godine. Staviti na indeks znači proglasiti neko djelo i autora štetnim, opasnim, dakle zabraniti ga, a s onim djelima koja već jesu na indeksu zna se kako valja postupati. Ista zabrana pogađala je i film; i ondje je postojao cenzorski indeks, koji je privremeno ili trajno zabranjivao prikazivanje pojedinih filmova ili filmove pojedinih autora, pa su takvi filmovi završavali u bunkeru. No značenje indeksa na tome ne završava. Vrlo je koristan onaj indeks na kraju knjige koji donosi kazalo imena ili pojmova poredanih po abecedi, što olakšava dostupnost. Ni time značenja imenice indeks nisu još iscrpljena. Nije zgorega pogledati što index znači u izvornom jeziku, latinskom. Nešto teško spojivo s budućim akademskim građanima, studentima, vlasnicima indeksa. Znači: prokazivač, uhoda, izdajica, od indicare, prijaviti, odati, otkriti. A znači i kažiprst (tal. indice). Kažiprstom doista upiremo u osobu koju želimo prokazati, prijaviti ili odati. Studentski pak indeks tih cinkarskih značenja nema, ali ima ona „otkrivajuća“: da svima pokaže studentov (naravno pošten) rad.   Moje baratanje studentskim indeksima kao knjižicama već je zacijelo zastarjelo. No neka bude zabilježeno za neka nova vremena da je u eri „knjige“ bilo manje krivotvorina toga studentskog simbola nego što je to danas u eri sveobuhvatnoga nadzora kojemu smo izvrgnuti.

Ima, naravno, i sasvim bezbolnih indeksa. U nekim znanostima tako se zove ona brojka koja se stavlja uz donji rub slova, a pokazuje neku veličinu, npr. H₂SO_4. U ekonomiji takav indeks u postocima pokazuje promjene neke ekonomske pojave, npr. indeks rasta ili pada, a u matematici X² znači da vrijednost X treba pomnožiti još jednom njom samom, dignuti na drugu potenciju (kvadrirati) itd.

A što je sa spiskom? On nam kao dio općega hrvatskog leksičkog fonda ne treba. Sve njegove zadaće uredno će obaviti popis. No u frazeologiji, gdje frazemi ne trpe politikantske intervencije, spisak je kao okamina potreban. Psovati komu sve po spisku znači mnogo i gadno psovati. Ima „hrabrih“ koji sve te grdnje obilno upućuju svojim šefovima a da pritom i ne pisnu. Jasno, i oni im skidaju sve po spisku, ali u sebi.