Pjesmom do zatvora

Početkom 1982. Amnesty International objavio je redoviti godišnji izvještaj o stanju „zatvorenika savjesti“ (politički zatvorenici koji se nisu utjecali nasilju niti propagirali nasilje) za prethodnu godinu (1981) u Jugoslaviji. U skladu s redovitom praksom spomenute organizacije, izvještaj je upućen na brojne svjetske adrese i očekivano je privukao pozornost mnogih svjetskih medija. Ponajviše jer je na dokumentiran način proturječio službenoj režimskoj propagandi: naime, podaci izneseni u izvještaju sugeriraju da je Jugoslavija bila država u kojoj je više stotina ljudi bilo ili optuženo ili osuđeno za djela političkog kriminala i da se stoga ne može govoriti o drukčijem stupnju ljudskih, građanskih ili političkih sloboda u Jugoslaviji u odnosu na ostale komunističke države istočne Europe. Primjerice, tijekom 1980. 553 osobe u Jugoslaviji bile su optužene za politički kriminal, što je značilo povećanje od čak 83 posto u odnosu na prethodnu godinu (od toga čak 70 posto za djela „nacionalističkog“ ili „šovinističkog“ istupanja). Tijekom 1981, prema podacima koje su iznijeli režimski dužnosnici, došlo je do nagla porasta djela političkoga kriminala, posebice na Kosovu, gdje je zbog „kontrarevolucionarnog“ djelovanja optuženo više od 800 Albanaca. U izvještaju se na izdvojenom mjestu konstatira da je Amnesty posebno zabrinut zbog uhićenja i zatvaranja ljudi zbog njihova nenasilna korištenja međunarodno priznatim ljudskim pravima (poput slobode govora, informiranja i udruživanja), nejasno formuliranih zakonski odredbi koje omogućuju kazneni progon osoba koje konzumiraju navedena prava, flagrantnih kršenja zakonitosti prilikom uhićenja, istraga i suđenja, pojava okrutnog i neljudskog postupanja prema zatvorenim osobama, zatvorskim uvjetima koji su često daleko ispod standarda prihvaćenih u Ujedinjenim narodima i postojanja smrtne kazne.

Zatvaranje političara
i intelektualaca

Izvještaj donosi mnogo podataka i o „zatočenicima savjesti“ iz Socijalističke Republike Hrvatske. Tako se, primjerice, navode slučajevi Vlade Gotovca, koji je u lipnju 1981. osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine zabrane javnoga nastupanja zbog „neprijateljske propagande“, Dobroslava Parage, koji je u svibnju 1981. osuđen na tri godine zatvora zbog djela „neprijateljske propagande“ i „sudjelovanja u neprijateljskom djelovanju“, Marijana Penića, arhitekta iz Karlovca, koji je u rujnu 1981. osuđen na jednu godinu zatvora zbog „neprijateljske propagande“ jer je distribuirao Veseličin članak, Dragutina Trumbetaša, koji je u listopadu 1980. osuđen na 18 mjeseci zatvora zbog posjedovanja emigrantske literature i navodno „neumjesnih“ komentara o radu zagrebačke zračne luke, Franje Tuđmana, koji je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnog istupanja zbog „zlonamjernog i neistinitog predstavljanja prilika u Jugoslaviji (uz pomoć inozemstva)“, Marka Veselice, koji je u rujnu 1981. osuđen na jedanaest godina zatvora i četiri godine zabrane javnog istupanja jer je navodom o podređenom položaju Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji počinio djelo „neprijateljske propagande“ i radnika Ivana Zelembera iz Osijeka, koji je u ožujku 1980. osuđen na pet godina zatvora zbog unošenja emigrantske literature u Jugoslaviju.

Očekivano, izvještaj je u jugoslavenskim medijima izazvao pravu lavinu nijekanja: da je bio organizacija iz Jugoslavije, Amnesty bi vjerojatno bio optužen za djelo „neprijateljske propagande“, odnosno „zlonamjerno i neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji“. Ipak, režim je, zbog negativne percepcije u međunarodnoj javnosti, morao posegnuti i za drukčijim sredstvima od običnog poricanja. Tog posla prihvatio se tadašnji savezni javni tužitelj Vuko Goce Gučetić i njegova ideja mogla bi se, ne bez svake ironije, nazvati pokušajem bacanja pijeska u oči. Naime, Gučetić je, u intervjuu beogradskoj Politici iz svibnja 1982, priznao povećanje broja optuženih za politički kriminal 1981. (u odnosu na 1980), ali je odmah dodao da je za čitavih 77 posto manji negoli je bio 1972. Naravno, poredba je za cilj imala umanjivanje važnosti broja optuženih jer, kako je dalje naveo, „na sto hiljada stanovnika u Jugoslaviji [procesuira se] nešto više od dve osobe i ako bi se eliminisali optuženi zbog kontrarevolucije na Kosovu, ispalo bi da se na toliki broj stanovnika godišnje optuži nešto manje od jednog Jugoslovena“. Brojke su, naravno, bile samo jedan aspekt problematike političkog kriminaliteta u Jugoslaviji i zainteresirane su ih strane prilično slobodno iznosile, prezentirale i kontekstualizirale: režim ih je poricao i pokušavao im umanjiti važnost, disidenti i emigrantski tisak znali su ih prenaglašavati nastojeći što više alarmirati međunarodnu javnost, a organizacije poput Amnestyja lavirale su između dviju strana, vlastite misije i nužnosti političke nepristranosti.

Najviše prijava protiv radnika

Prema podacima Javnog tužiteljstva Hrvatske, broj zaprimljenih kaznenih prijava za djela političkog kriminala (protiv poznatih počinitelja) u razdoblju 1980–1990. bio je: 1980. – 407, 1981. – 199, 1982. – 199, 1983. – 220, 1984. – 175, 1985. – 231, 1986. – 153, 1987. – 123, 1988. – 113 i 1989. – 123. Iz navedenog se može vidjeti da je broj prijava od godine Titove smrti (kada je očekivano visok) i s iznimkom 1985. i 1989. bio u blagu opadanju. Isto vrijedi i za broj prihvaćenih kaznenih prijava: primjerice, 1986. pokrenuto je 87 istraga, što je značilo gotovo 50-postotni pad u odnosu na 1985. Kaznene prijave za djela iz čl. 133. Kaznenog zakona SFRJ („neprijateljska propaganda“) činila su golemu većinu u ukupnom broju zaprimljenih kaznenih prijava za djela političkog kriminala do 1985, kada se, očigledno u skladu s promjenom u kaznenoj politici uzrokovanom domaćim i međunarodnim pritiscima, događa znatan pad: 1982. – 191, 1983. – 205, 1984. – 144, 1985. – 58, 1986. – 38, 1987. – 9, 1988. – osam i 1989. – četiri. Broj osuđenih osoba (uključujući i uvjetne presude) bio je, s iznimkom 1985, također u stalnom padu, i to 1982. – 72, 1983. – 64, 1984. – 56, 1985. – 109, 1986. – 92, 1987. – 54, 1988. – 46 i 1989. – 41. Prema podatku iz ožujka 1987. u kaznenopopravnim ustanovama u SRH-u nalazio se 141 politički osuđenik, i to u Staroj Gradiški 17, Lepoglavi 73, Rabu (Golom otoku) 26, Slavonskoj Požegi 23 i Turopolju 2. Gotovo polovica političkih osuđenika bili su Albanci (68).

Dostupna dokumentacija dopušta djelomičnu poredbu između SRH-a i ostalih jugoslavenskih republika i pokrajina. Tako se u razdoblju 1984–1988. po broju prijavljenih osoba za djela političkog kriminala SRH nalazila na drugom mjestu: iza Kosova, a ispred Srbije. Ti podaci donekle upućuju na postojanje razlika u politici kaznenog progona između pojedinih republika i pokrajina, što je nailazilo na stalno nezadovoljstvo saveznoga tužiteljstva. Primjerice, na zajedničkom sastanku republičkih i pokrajinskih javnih tužiteljstava, održanu u Beogradu sredinom listopada 1988, zaključeno je da se kazneno progone oni pojedinci koji na javnim skupovima ili mitinzima uzvicima ili parolama pozivaju na rušenje ustavnog poretka. Ipak, prve analize o poštivanju zaključenog pokazale su da se zajedničkog dogovora ne pridržavaju javni tužitelji iz Srbije i Vojvodine, što se treba tumačiti jedino njihovom potporom bujajućem svesrpskom nacionalističkom pokretu. S druge strane, u izvještaju dostavljenu u Beograd, javni tužitelj SRH pohvalio se kako tamošnji organi progona beskompromisno i energično nastupaju kada je riječ o djelima koja šire „nacionalnu i vjersku mržnju, razdor i netrpeljivost“, odnosno „razbijaju bratstvo i jedinstvo“. Tako su u SRH 1988. za počinjenje kaznenih djela iz čl. 134. Kaznenog zakona SFRJ („širenje nacionalne i vjerske mržnje“) bile optužene 34 osobe.

Dostupne analize o prekršajnom progonu za djela političkog kriminala znatno su opširnije i preciznije. Naime, treba podsjetiti kako su sudovi u tim slučajevima sudili temeljem čl. 3 Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Uz uvjet da su bila počinjena na javnom mjestu, radilo se o gotovo istim djelima navedenim u čl. 133, 134, 157 i 158 Kaznenog zakona SFRJ te čl. 80 Kaznenog zakona SRH. Jasno, prekršajni postupci bili su znatno kraći i kazna je bila znatno blaža. U godini Titove smrti (1980) dovršen je prvostupanjski prekršajni postupak protiv 1.379 osobe, što je u odnosu na 1979. bilo povećanje od čak 254% (836 osoba više). I u idućim godinama broj osoba protiv kojih je na području SRH vođen prekršajni postupak zbog djela političkog kriminala bio je velik: 1982. – 767, 1983. – 419, 1984.– 672, 1985. – 941, 1986. – 709, 1987. – (?), 1988. – 459 i 1989. – 439. Većina počinitelja dolazila je, što je za režim moralo biti posebno porazno, iz redova radništva, a većina počinitelja prekršaj je počinila pod utjecajem alkohola, najčešće dakako u nekom ugostiteljskom objektu.

Vrijeđanje socijalističkih osjećaja

Dobru ilustraciju o oblicima „javne neprijateljske djelatnosti“ na području SRH daju podaci izneseni u godišnjem izvještaju Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove za 1982. Prema policijskim organima, tijekom 1982. registrirano i obrađeno je ukupno 1.426 „delikata političkog karaktera“, od čega su 166 bila kaznena djela, a 1.260 prekršaji. Policija je kaznene prijave podnijela protiv 133 osobe, od čega za djela „neprijateljske propagande“ 64, „povrede ugleda SFRJ“ 38, „izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti“ 36, „širenje lažnih vijesti“ deset i „izlaganje poruzi SR Hrvatske, drugih republika i autonomnih pokrajina, naroda i narodnosti SFRJ“ pet. U sferi prekršajnoga političkog kriminala najveći porast zabilježen je verbalnim vrijeđanjem socijalističkih, patriotskih i nacionalnih osjećaja građana, a posebno pjevanjem „uvredljivih, nacionalističkih i iskrivljenih (!) pjesama neprijateljskog sadržaja“.

Kakav je bio sadržaj pjesama i parola koje je policija smatrala neprijateljskima? Evo nekih primjera. U Ogulinu, Zagrebu, Krapini i Garešnici „prekršitelji“ su pjevali Oj, ti vilo Velebita, a u Našicama, Đurđevcu, Crikvenici, Osijeku i Petrinji Ustani, bane Jelačiću. Ipak, bilo je i česta pjevanja stihova koji su propagirali radikalni hrvatski nacionalizam, poput Zvijezda sija iznad Metkovića, pozdravi mi Antu Pavelića, U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa od Hrvata u Đakovu ili Nema nama našeg tića Ante Pavelića u Zagrebu.

Kod „prekršitelja“ srpske nacionalnosti nije bilo distinkcija između trezvenoga patriotizma i radikalnog nacionalizma pa su pripadnici policije ili doušnici prijavili: Oj, Hrvati, alaj ćemo vas klati, kad se Pero iz Londona vrati u Karlovcu ili Vjetar piri, Srbija se širi u Garešnici. Očekivano, prijavljene parole otkrivaju veću raznolikost. Zabilježeni su, tako, primjeri težnji za nacionalnom samostalnošću poput „Hrvatska država je naše pravo, hrvatska borba je naša dužnost“ u Metkoviću i Kardeljevu, „Hoćemo Republiku Hrvatsku“ u Omišu, „Kosovo – republika“ u Šibeniku i „Slobodno Kosovo“ u Metkoviću, radikalnog nacionalizma poput „Ustaše – kucnuo je čas“ i „Srbe na vrbe“ u Zagrebu, „Braća Srbi, živjela Petrinja, mala Srbija“ u Petrinji i „Oj Hrvati, alaj ćemo vas klati, dok se Draža iz inozemstva vrati (!)“ te kritike komunizma i Tita poput „Komunisti, svinje lopovske, lažljive i pokvarene“ u Slavonskom Brodu, „Dolje Savez komunista Jugoslavije“, „Tito – djubre“ i „Dolje laž i crveni režim“ u Splitu, „Komunistička banda i lopovi“ u Belom Manastiru“, „Doli Tito i partija“ u Benkovcu i „Srušimo kuće crvenih buržoazija (!)“ u Zadru.

Autoru ovih redaka ipak su najorginalnije ove četiri: „Živio drug Enver Hoxa“ u Križevcima, „Udružimo se tko nema posla“ u Šibeniku, „Živeo Ranković“ u Trogiru i „Vladimir Bakarić sroljo“ u Vinkovcima.