Nagrada Rumunju Bebeşeleu

Napeto je bilo do zadnjega trenutka nakon završne, nedjeljne koncertne večeri natjecanja Lovro von Matačić u velikoj dvorani Lisinski. Uostalom, tako to biva na svim natjecanjima koja su u nemjerljivim umjetničkim strukama uvijek upitna. Finale je bilo u velikoj dvorani Lisinski uz suradnju Zagrebačke filharmonije, koja se itekako naradila. Možda i zato natjecatelji hrle na Natjecanje Matačić jer im se, dođu li do kraja, nudi filharmonija. Pobjednik je Gabriel Bebeşelea, dirigent rumunjskoga podrijetla (1987) koji već nosi bogato iskustvo seminara i asistencija diljem Europe i trenutno je i šef dirigent Rumunjske nacionalne opere u Cluju.

Koncert pod ravnanjem mladoga dirigenta Gabriela Bebeşelea  / Snimio Branko Hrkač

Prema odluci ocjenjivačkoga suda kojemu nije bilo lako – Nikša Bareza (predsjednik), Vladimir Kranjčević, Colin Metters, Thomas Sanderling, Sreten Krstić, Frano Parać i Dian Tchobanov – druge su dvije glavne nagrade otišle u ruke Deana Whitesidea (1988) i Soa Awatsujija. Članovi žirija kojemu je predsjedao Nikša Bareza imaju bogate umjetničke biografije pa bi valjalo vjerovati u usklađivanje njihovih mišljenja. Posebne nagrade dodijelilo je Hrvatsko društvo skladatelja Whitesideu za najbolju izvedbu skladbe Stanka Horvata, jednu od zadanih skladbi hrvatskih autora kao znak promocije glazbe iz domaće kuće, nagrade su i nastupima dodijelili Zagrebački solisti, Varaždinski komorni orkestar, ali i Makedonska filharmonija, koju je Matačić osnovao kada je kao neprijatelj naroda nakon 1945. morao šetati Jugoslavijom.

Gabriel Bebeşele u razgovoru nakon koncerta

Mnogo se mladih dirigenata prijavilo na natjecanje pa je prvi izbor napravljen prema video- i audiosnimkama koje su uvijek mogu urediti, a od 5. listopada njih četrnaest natjecalo se uživo. Sudeći prema završnoj večeri, sva trojica kandidata odlično su i skupo školovana, sve su tehnike naučili, sve je lijepo, lijepo osim onoga najvažnijeg – kako doći do sadržajnosti. Zeleno, zeleno, komentirali su sugovornici koji nisu zeleni jer su se praktično zadovoljili mlakom sredinom napredujući na društvenoj ljestvici. A kako bi trebalo biti s nedovoljno iskusnima? Mladim su dirigentima nagrade i natjecanja važni. Može i više njih da steknu osnovu za najvažniju im karijeru. Gdje su sada bivši matačićevci – Buribajev. Dworzyński, Chian Chi-Ben, Aleksej Bogoval... Možda uz pomoć više nagrada na međunarodnim natjecanjima ne mogu biti već nepostojeći „veliki dirigenti“ osim ako se biznis ili politika efikasno ne upetlja, već mogu raditi svoj posao koji su zaslužili pomnim školovanjem koje se nastavlja u nedogled. Jasno je to bilo i za koncerta sa Zagrebačkom filharmonijom, gotovo je opipljiva bila svijest mladih ljudi kakva je situacija u areni u koju su svjesno ušli dobre volje. Nagrada po nagrada i putovi se otvaraju što finalistima, a možda još komu iz prikrajka, odnosno Deanu Whitesideu, što pobjedniku Gabrielu Bebeşelei i Sou Awatsujiu treba od srca poželjeti. Čini se da je na kraju konsenzus žirija iznjedrio odluke koje bez zadrške treba upisati u umjetničke biografije. Još neka takva nagrada zvučnoga imena poput Matačićeva u međunarodnom komešanju napučene scene i egzistencija, a i voljeni posao, osigurani su.