Marsovac, red. Ridley Scott, SAD, 2015.

Nemjerljiva je važnost Ridleyja Scotta u okvirima žanra znanstvene fantastike. Njegovi se znanstvenofantastični filmovi Osmi putnik (1979) i Istrebljivač (1982) uvrštavaju među najvažnija žanrovska djela, a istodobno su vrhunac Scottova opusa sad već veoma duga trajanja. Među najuspjelija Scottova djela smještamo i film ceste Thelma i Louise (1991) te povijesni spektakl Gladijator (2000), zasluženo ovjenčan Oscarom. Razmatrajući pak širok raspon odvojaka u znanstvenofantastičnom žanru, zapažamo prožetost temeljnih obrazaca istraživačkih putovanja kroz svemir Osmoga putnika s filmom strave, ali i s već pradavnim predajama o mitskim čudovištima. Uočljivo je čak i posezanje za matrijarhalnim simbolima u središnjem ženskom liku, spasiteljici humanoga. Istrebljivač je pak spoj distopijskoga znanstvenofantastičnoga filma s noirom upotpunjen filozofskim propitivanjem ljudske egzistencije i smrtnosti. Čitavih trideset godina Ridley Scott stvaralački je interes usmjeravao drugim žanrova u vrlo široku rasponu od fantastičnoga preko raznih odvojaka kriminalističkoga ili ratnoga pa sve do bitnih tumačenja povijesnoga. Scott je tek rijetko sklon komičnom, zbog toga što je u većini njegovih ostvarenja središnja borba likova za goli život, često u dramatičnim i vrlo pogibeljnim okolnostima.

Matt Damon kao napušteni član posade mora preživjeti u bespućima crvenog planeta. Snimatelj Dariusz Wolski raskošno je prikazao krajolik Marsa

I kada je nakon tri desetljeća nastao Prometej (2012), uzrok njegova kreativnog neuspjeha bio je u nastojanju interpretiranja Osmoga putnika te razradi raznolikih tumačenja o postanku i razvoju čovjeka. I ako je taj film, baš kao i njegov nasljednik Savjetnik (2013) označio kratki stvaralački sunovrat Ridleyja Scotta, možda i najniže njegove dosege, prošlogodišnji biblijski spektakl Egzodus, pogotovo upravo dostupan znanstvenofantastični Marsovac znače uspon u opusu glasovitoga redatelja. Nastao prema istoimenom književnom predlošku Andyja Weira iz 2011, taj se film uvrštava u niz uradaka o Crvenom planetu, a u žanrovskome sagledavanju ovoga desetljeća nastavlja kvalitetni niz svemirskih djela poput Gravitacije Alfonsa Cuarona iz 2013. te Interstellara iz prošle godine. Osvrnemo li se nakratko spram recentnijih naslova o četvrtom planetu Sunčeva sustava – kao što su primjerice Misija na Mars Briana De Palme ili Crveni planet Anthonyja Hoffmana (oba 2000) te Posljednji dani na Marsu Ruarija Robinsona (2013) – očigledno je preklapanje žanrovskih obrazaca znanstvenofantastičnoga filma s filmom strave u slučaju De Palmina ili pak Robinsonova uratka kao i s trilerom u slučaju Hoffmanova. U opreci s tim djelima, Marsovac kao da izmiče dijelu žanrovske odrednice fantastičnoga i nastojeći potvrditi znanstvene hipoteze te precizno rabeći astronomske, fizikalne, biološke ili čak matematičke postavke postaje zamalo manifestnim djelom izravnoga realizma u žanrovskim okvirima smještenim u blisku budućnost.

Marsovac započinje svemirskom ekspedicijom na Marsu nazvanom Ares III, koja tijekom snažne oluje mora prekinuti istraživanje i napustiti planet pritom ostavljajući člana posade za kojega se pretpostavlja da je stradao. Posrijedi je očigledno rekonstruiranje povijesnih motiva, ponajbolje sažetih u sjajnome romanu Daniela Defoea Robinson Crusoe (1719), a u recentnim razdobljima u filmu Roberta Zemeckisa Brodolom života (2000). I ako je u Defoevu romanu protagonistu bio potreban lik Petka da bi izašao iz samoće otoka, u ovome je filmu protagonistov sudrug vizualna naprava, kamera, kao svjedočanstvo suvremenih bilježenja zbivanja kao osobnoga i povijesnoga izvora.

Kadar iz filma

U Marsovcu borba središnjega lika Marka Watneyja (Matt Damon) da preživi događa se u još znatno grubljoj okolini, daleko od bilo kakve mogućnosti spašavanja. U prilagodbi Weirova književnoga izvornika Drew Goddard je uobličio primjeren temelj raskošnoga konteksta i dosljedne narativnosti. U strukturi scenarija uočavamo tri bitne sastavnice – planet Mars s osamljenim pojedincem, stožer NASA-e s nizom djelatnika te preostali članovi posade u svemirskome brodu Hermes na putu prema Zemlji. Razvoj, restrukturiranje i sve snažnije preklapanje tih triju strukturalnih sastavnica dakako ubrzavaju radnju, ali i otvaraju složena pitanja o odnosu pojedinca, uže zajednice u kojoj je djelovao te državne institucije za istraživanje svemira koje je pripadnik. No prvobitna je okosnica odnos pojedinca i institucije zbog stvaralačkoga propusta kratkoga zanemarivanja posade svemirskoga broda, posade koja poslije postaje presudnom u spašavanju protagonista. Iz hijerarhijskih razloga u NASA-i dolazi do razlikovanja mišljenja o mogućnosti i načinu izbavljenja središnjega lika iz egzistencijalne opasnosti. Stožernik Sanders (Jeff Daniels) dvoji o mogućnostima, dok su ravnatelji misije Kapoor (Chiwetel Ejifor) i Henderson (Sean Bean) spremniji djelovati. Zanimljivo je da stožernik od posade Hermesa isprva taji da je Watney ipak preživio smatrajući misiju važnijom od pojedinca, dok se protagonist usprkos ostanku i dalje smatra vitalnim dijelom te zajednice. I upravo stoga prijelomno razrješenje ne dolazi od stožernih dijelova institucije već od sasvim rubnoga astronoma (Donald Glover), ekscentrika posvećena znanosti. Presudno je suprotstavljanje posade zadacima institucije, kao odraz povijesnih činjenica o nizu sličnih događaja za pomorskih istraživanja tijekom ranoga novog vijeka. U strukturalnim variranjima scenarija razvidna je i politička korektnost, zacijelo i zbog udjela kineskoga svemirskog programa pri spasilačkom djelovanju, čime se neizravno potvrđuje suvremeni status Kine kao globalne velesile.

U složenome se kontekstu filma razabiru povijesni, društveni i kulturni motivi, a metaforičko sagledavanje svemirskih prostranstava i Marsa kao odraza povijesnih istraživanja, ali i kolonizacije, nije samo faktografska referencija nego i jasan komentar europocentričnoga djelovanja u ostatku svijeta. Pa ako sam protagonist uzgoj krumpira u postaji na Marsu nazove koloniziranjem planeta, nije posrijedi tek ironična opaska nego i percipiranje raznih težnji za osvajanjem dalekih i za iskorištavanje pogodnih područja. Kako je osvajanje povlačilo za sobom i piratsko djelovanje, duhovita je protagonistova preslika zemaljskih ekspedicija na Mars kojom ublažava i vlastite egzistencijalne tegobe. Kulturni je kontekst također bogat značenjima i dodiruje raspon od književnosti preko filma sve do stripa. Uz već naznačenu uloga znanosti kao prijelomnoga čimbenika prigodom spašavanja i usprkos čestoj svedenosti nekih sporednih likova na arhetipske ili tek pogodne za rasplet, humani je aspekt prijeloman za visoke kvalitativne dosege filma. Želja za istraživanjem nepoznatoga, žudnja za opstankom središnjega lika ili pak požrtvovnost posade Hermesa ili većine djelatnika institucije pri njegovu spašavanju zaslužne su za gledateljevu empatiju, a optimizam razvidan u Marsovcu ne samo da je autorski komentar o mogućoj uporabi znanosti kao djelotvornoga čimbenika spašavanja ljudske vrste i planeta Zemlje nego je i sasvim oprečan posvemašnjem pesimizmu i gubitku etičkih vrijednosti u nedavnome Savjetniku.

Produkcijski dizajn ovoga filma, oslikan raskošnim djelovanjem snimatelja Dariusza Wolskog, ponajbolje je prikazao suprotnost veličanstvenih krajolika Marsa i svemirskih bespuća te skučenost zemaljskih eksterijera. Premda je raskošna slikovnost dijelom zamalo svakoga Scottova filma, Wolski je ostvario izniman doseg. Podjednako je dojmljiva montaža Pietra Scalie, dok je glazba Harry Gregson-Williamsona prigušena, iako dobro naznačuje bitne dijelove dramaturgije i pridonosi emocionalnosti. Uz sjajnu glumu Matta Damona, kao i većine glumačkoga postava, ponajbolji dio Marsovca upravo je režija Ridleyja Scotta. U zreloj dobi taj je redatelj, poput Clinta Eastwooda u prošlogodišnjem Snajperistu, ostvario potpunu ekonomičnost redateljskih postupaka. Nenametljiv i vrhunski učinkovit, Scott je Marsovca približio ponajboljim ostvarenjima svoga opusa te suvremene znanstvene fantastike.