Vijenac 564

Naslovnica, Poezija

Listopad

Ante Stamać

POZIV NA PREDAJU

 

Predaj se, moje srce.

Ostalo si sámo na pustošnu zgarištu,

     na ugaslom razbojištu.

 

 

 

ŠAPAT OTPALA LIŠĆA

 

U listopadu, u bešumnom uminuću,

podari mi, Bože, još to malo godina.

S radošću sam sudjelovao u stvarima duha.

Uskoro ću otputovati, sinut će silno svjetlo.

 

Koji si dopustio

da mi iz vječnosti teče šumno vrijeme,

zaustavi ga, taj sve tiši šapat.

 

A onda, Bože, dovrši krhko svoje djelo.

 

 

 

A RIJEČ BOŽJA: BEŠUMNI ŠUM

 

I kad se jednom, tako, smiren, probudim pred zoru,

a ona se, ranoranka, preobrazi u smjernu molitvu,

u riječ kojom ću se, ozaren, na putu

onkraj svih prostora i onkraj svih vremena

obratiti kao izvoru velebitskih zora, kličući:

Dobrojutro, Tvorče moj! Dobro jutro, Stvoritelju! –

 

Preplavit će me, zakonito, davna jeka,

taj bešumni otajstveni šum:

 

Noćnom rosom okupana,

blistava Riječ Božja,

ruža na suncu.

 

 

 

ONOGA DAVNOG LJETA

 

Bilo je to onoga davnog ljeta

kad su se slušali samo vapaji i uzdisaji.

I kad su se svi bojali vlastitih sjena.

Kao da nikad nisam bio tu.

 

I čemu sad, i komu da se vratim:

Zvjezdoznanstvu, šahu, škuroj violini?

Nogometu, zaboravljenim ljubavima?

 

Mozarta mi ne mogu oteti iz srca.

I dok me sunce čini sličnim sebi,

zvijezda mi se u vječnosti ledi.

 

 

 

PLANINSKA BJELINA

 

Obasjan je sav Velebit,

pokrit bijelim plahtama.

 

A ovdje, dolje, samo malo niže,

tehnologija proizvodnje boja.

 

Patvorine su na većoj cijeni

od izravnih proizvoda srca,

od izvornog uma.

 

No tebi, Svemogući vječni Bože,

zahvaljujem na darovima

te planinske bjeline.

 

 

 

I JEDNOGA SE DANA SAMO TAKO SRUŠIŠ

 

Ne boj se: sam si.

 

Svatko se tako, prije no se mekim koracima

uputi u nedohitne daljine              

osvrne još jednom

da bi na trenutak zaustavio zbilju

u njezinim neshvatljivim gibanjima

 

Rijedak prizor:

sama priroda, a mi ovdje,

nesklapni i suhi

 

Pokušamo li stihovima

zaustaviti jezik,

stihovi su gnjili,

gnjili su stihovi

 

I jednoga se dana samo tako srušiš:

Živote, tmurna uspomeno!

 

 

 

ODAVDE, PUT BESKRAJA

 

Zaroniti u podmorje,

potom uzletjeti put plavetnila neba,

pozdraviti ružoprsti zračni prah,

velebitsku zoru

 

I nitko više neće znati za me

u tom pustom gradu

 

 

 

OZNAČITELJSKI MULJ

 

Plošni maniristi

plaze svojim suhim talogom

prošlom  svršenom osekom.

 

A poezija u svih drugih

biva im nešto prosto, svakodnevno,

izvrgnuto ma životu.

Tu se, vele, ništa više ne razabire.

Osobito rado kude

mimetičke, izravno semantičke

veze, jer da slute

neki viši smisao, a oni mu se,

samosvojni, indeksički čisti,

žustro opiru.

 

Nadalje osobito rado veličaju

tvar bez oblika, oblik lišen tvari

muljav pijesak i pjeskovit mulj,

ono ništa a bez igdje ičega:

 

nerazlikovne znakove u stalnim sudarima,

uokvirene u slikarske kućice,

u ljubičaste meduze, i bišave barke

 

 

 

U TOM PUSTOM GRADU

 

Svemogući Vječni Bože,

Ti si mi nekoć, iz tamne daljine,

zapovjedio:

„Ne idi sam u tu kišnu noć,

napušten i žalostan.“

 

Pa ipak sam pošao.

Nebo nekoć osuto zvijezdama,

sad prekriva tamnosivi plašt.

 

AUDEMUS DICERE

 

Ne, ne opraštam se ja od života,

život se oprašta od mene.

Jer sam tvar, a život,  

to je živi Božji duh.

 

Maslina sam.

 

Kroza me prolazi sunce

i šumori vjetar

i prolijeću slobodne ptice.

 

Pozoran slušač, kakav sam bio

tijekom cijelog svog ovdašnjeg opstanka

usuđujem se sad i progovoriti.

 

Audeo dicere, smejem glagoljati.

 

 

 

KUPNJA NOVOGA PRIJENOSNOG RAČUNALA

 

Večeras ću kupiti

nov kompjutor. Dosadašnje računalo

sabiralo mi je i pratilo

više no desetljetno lutanje:

pustolovine s Faustom, semiotiku diljem koje sam

tijekom nevjerojatnih pretvorbi,

a vođen plemenitom mišlju gospodina Nötha,

Saussureovu dijadu smijenio trijadom Peirceovom,

pronašao poveznicu, svježinu višeg smisla,

potom unio i nešto članaka, rasprava i eseja,

i neka izvješća, dok se to još od mene očekivalo,

a onda, krunu svega, Jaspersovu Psihopatologiju,

pretočenu iz njemačkoga u zrnati moj hrvatski

 

Sve je to stajalo i još uvijek stoji

u sivoj staroj zahrđaloj kutiji,

da bi se, resetirano, poslagalo u nov bijeli uređaj

u dubini kojega će se nataložiti

štošta od dobrohotnih prinosa

moje rasute misli ne bi li se negdje i sabralo

doslovce kompjutoriziralo

u novom poretku zbiljskih odnošaja

 

Jedino, neću mu dopustiti

da mi u prečudesnim labirintima

pustih paučinastih zapletaja

sputa tijelo, duh i dušu,   

moju samo meni darovanu

ubogu narav

 

 

 

SONETNI OPROŠTAJ

 

Zbogom sad, zbogom, lelujavi svijete!

Ti što si znao skrivati jasnoću,

Salijetati me i danju i noću,

Poravnaj staze, utišaj kanconete.

 

Znam, baš i nisi volio sonete,

Koji oblikom zatiru svu zloću.

No oni nude začudnu slatkoću:

Risati slike predjesenske sjete.

 

Napuštam tvoje ishrdane hridi,

Gromadu Zira i Tulove grede,

Prizore što ih truse zemljovidi.

 

Moje ih oči još spomenom slijede.

No planinskim zrenjem krš se jasnije vidi:

Lede se brda, potoci se lede.

Vijenac 564

564 - 15. listopada 2015. | Arhiva

Klikni za povratak