Koga vrijeđa nek okrene leđa

Pjevanje pjesama „koje ne valjadu, ali dobre neki stid imadu“ pokušao je već potkraj 18. stoljeća prosvjetnim podizanjem Slavonije zaustaviti Matija Antun Relković, ali je uz one „lipe i poštene“ mnoštvo stihova, pa i onih uz sočnu žargonsku psovku, dvosmislenih i razmetljivom erotikom, bećarski zapaprenih, ostalo ukorijenjeno, komentirajući i svakodnevicu i dirajući u tabu-teme. Oni su svoj životni put nastavili i u danas raspojasanoj Slavoniji.

Uz sramotne i lascivne pjesme narod ih često naziva vulgarne (Strizivojna), sramotne (Siče, Strizivojna), masne (Dolina), proste (Kuševac), zamotane (Semeljci), šarene (Pleternica), odapete (Pleternica), bezobrazne (Davor, Orubica), prljave (Batrina), posprdljive (Orubica) i dr. Cjelokupan se narodni život ispjevao putem narodne poezije, putem kratkih deseteračkih stihova, a osim raspjevanosti i nadmudrivanja, ti stihovi izražavaju duboko proživljeno i uspješno sročeno stanje. Iz tih se stihova iščitavaju tragovi povijesnih događanja, ustaljena vjekovna tradicija, pravila kojih se narod strogo pridržavao, društveni status pojedinaca u zajednici, a pjevaju o svakoj fazi, događaju i važnoj promjeni u životu. Svoje je misli i emocije narod zaokružio i sročio u deseterac, pismicu, bećarac, koji tako služi kao instrumenarij kojim se izražava, komentira i(li) ruži i sve ono što nije dopušteno verbalizirati, pa mnoštvo stihova izlazi iz okvira tradicionalnoga morala.

Mnoštvo ih je koji tematiziraju aktualne situacije iz društvenoga života: „Za mog lolu nema recesije, mjesto vode dudovaču pije; Mi seljaci svinje ćemo klati, u Evropu kobasice slati; Kod Evrope moram protestirat, što za jaja nema poticaja; Mi smo snaše ove županije, radile bi ali posla nije“ (Marija Gavranović, Semeljci). „Iz ńih radost pjeva, tuga pjeva, bol pjeva, duša pjeva, – i slušajući se veseliš životu, i tuga ti dolazi, i bol ti umine“, pisao je Antun Radić, brat Stjepana Radića, još u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena 1899. pa tako svi okupljeni, pripadnici društva, kooperiraju u aktu jedinstva.

Bećarac je plod zbivanja, trzaja, grčeva i potresa ljudske duše. Njegovim uvrštenjem na UNESCO-ovu listu nematerijalnih kulturnih dobara čovječanstva hrvatska je narodna, generacijama prenošena ostavština, stalno stvarana kao reakcija na brojna okruženja, koja svjedoči o bogatom i sadržajnom slavonskom pučkom životu, običajima, kulturi i tradiciji, dobila potvrdu specifikuma. Bećarcu je potvrđeno – u predmetu Potpore Šokadije Zagreb za nominaciju bećarca za uvrštenje u reprezentativnu UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine – da se bećarcem „može otpjevati i ono što nije prigodno govoriti te na izvjestan način svjedoči tradiciju demokratske rasprave, jer se vrlo često napjevi tematiziraju, što daje kreativnu dimenziju ovom vokalno-instrumentalnom izričaju“. Plod je dakle, instrumentarij i oruđe naroda u svakodnevici, pa ga narod smatra legitimnim: „Od bećarca nema bolje pjesme, tu se pjeva i no što se ne smje“ (Strizivojna); „Niko ne zna šta u pjesmi kanim, u pjesmi se s dikom nadivanim“ (Strizivojna); „Što j u pjesmi to se pjevat smije, ko zamjeri taj čeljade nije“ (Šumeće, Siče); „Što j u pjesmi to se pjevat mora, lud bi bio ko bi zamjerio“ (Semeljci).

„Najviše se pjevaju diki i inoči; za porugu se pjevaju i materi, ocu, svekrvi, seoskoj gospodi i popovima; za prkos pjevaju se svakome, koji god mladog uvrijedi“, piše svećenik i pisac Josip Lovretić u djelu Otok, narodni život i običaji koje je u Zborniku za narodni život i običaje objavljivano u nastavcima od 1897. U Lovretićevoj zbirci Pismice za igre u kolu možemo naći i stihove koji također potvrđuju njegovu legitimnost: „Pjesme pjevam, moje grlo slaže, kad zapjevam, svakomu se kaže“. Bećarac nastaje u narodu i bez prodora u to ljudsko ne može se shvatiti.