Kazališna čarolija kao priča o ljubavi

Ravnateljica Gradskoga kazališta Žar ptica Marija Sekelez za otvaranje sezone odabrala je jedno od najpoznatijih i najpopularnijih djela namijenjenih djeci: Pinokio talijanskoga autora Carla Collodija (1826–1890), a režiju je povjerila hrvatskom redatelju Želimiru Mesariću, koji se odlučuje za vlastitu dramatizaciju i adaptaciju toga romana prema izvornom djelu, a ne prema brojnim kazališnim, filmskim, televizijskim i drugim adaptacijama (od kojih je široj publici najpoznatija ona Disneyjeva).

U dramatizacijskoj niti Mesarić naglašava epizode iz romana koje arhetipski prikazuju put odrastanja djeteta u dobroga, poštenog čovjeka, a u adaptacijskom smislu koncentrira se na one trenutke u kojima se ističe teatralnost i teatrabilnost teksta, kazališna igrivost, pretvaranje lutka u dušom animirana, živa dječaka i čovjeka. Želimir Mesarić i u likovnom smislu kreće od izvorne ilustracije prvoga ilustratora knjige, Enrica Mazzantija.

Premda je predstava namijenjena djeci starijoj od pet godina, s jednakim će je zanimanjem gledati i odrasli, koji će uočiti i satiričnu notu, detektiranje svijeta amoralnosti, sebesvrhovite, licemjerne laži društva koje želi prevariti od sebe različito malo stvorenje.

Budući da je Carlo Collodi Pinokija objavljivao u nastavcima, od 1881, u Il Giornale dei Bambini, prvom talijanskom listu za djecu, u Mesarićevoj predstavi itekako je vidljiva ta, epizodična, i mozaična struktura, izvrsno predočena u scensku priču o drvenom lutku koji oživi u trenutku kad postane svjestan zla koje ga okružuje i roditeljske ljubavi, dok je njegova osobina da pri svakoj laži koju izgovori dobiva sve veći i veći nos u ovoj predstavi ipak stavljena u drugi plan.

Neven Mihić napravio je kostimografsko čudo osmišljavanjem kostima koji unedogled otvaraju svijet dječje mašte. U cijelu se priču uklopila i za ovo kazalište atipična igra maskama i lutkama u izvedbi Patricia Alejandra Aguera Marina, koja pokazuje širok spektar minijaturnoga i grandiozna lutkarstva i izrade maski životinja i figura komedije dell’ arte.

Mesarićev Pinokio vjeran je originalu / Snimio A. Novković

Autorica je ovih redaka najviše uživala u gledanju suigre raznih kazališnih, lutkarskih i cirkuskih igara u odličnoj režiji Želimira Mesarića poduprtoj izvrsnom glumom cijeloga ansambla, kojemu nemalen prinos daje Pravdan Devlahović domišljenim scenskim pokretom. Predstava započinje otvaranjem prozirnoga zastora – zida koji pozornicu pretvara u trodimenzionalnu virtualnu igraonicu koja se mijenja iz prizora u prizor zahvaljujući scenografskom radu Davora Antolića i suradnicima: oblikovatelju svjetla Aleksandru Mondecaru i oblikovatelju videoprojekcija Tomislavu Krajceru.

U predstavi je zablistala Amanda Prenkaj kao Pinokio: savršena glumačka tehnika koja djecu u gledalištu „tjera“ misliti je li riječ o pravom ili kazališnom lutku ili dječaku glumcu. Pokretački motor predstave u skladu je s izvrsnim, toplim suigračem s djecom Hrvojem Zalarom kao Geppettom koji jednako osvaja klaunovskom igrom s Berislavom Tomičićem kao glumački istaknutim Majstorom (Antonio Cillegia). Ana-Marija Vrdoljak emotivna je Vila i intrigantna Starica, Matija Šakoronja jednako je istaknut kao nesretno-sretni Harlekin i zločesti Lucignolo, Nataša Kopeč pokazuje raskoš glumačkih sposobnosti kao Pulcinella i Golubica u bourekovskoj lutkarskoj sjedalici, Domagoj Janković fantastično, visokim stasom i dominantnim glumom, ostvaruje svoje brojne uloge, a Zoran Probičević i Sanja Marin uspijevaju izbjeći stereotipe. Emotivnim i skladnim pristupom glumi ističe se i Vesna Ravenšćak kao Dječak.