Hammond u jazzu

Jazz-instrumentarij vizualno i po shvaćanjima širega slušateljstva određuju najčešće saksofon, truba te, danas u nešto manjoj mjeri, bubnjevi, što je tek dio važnih instrumenata u toj vrsti glazbe. Među tim su instrumentima nešto manje zapažene orgulje, zvuk kojih mnogi ljubitelji jazza jako vole, iako su najrjeđe zastupljene, pa bi i o njima vrijedilo nešto prozboriti.

Prvi doticaj s klasičnim orguljama kakve poznaje najveći krug ljubitelja glazbe, imali su crnački robovi i njihovi potomci upoznavši taj instrument najprije u crkvama. Na takvu je tipu orgulja s više manuala i registara (pipe organ) u jazzu prvi zasvirao legendarni Thomas Fats Waller, koji je u bogatom pijanističkom i skladateljskom opusu snimio i prvu gramofonsku ploču s gospel songs, poštujući zvuk tog instrumenta te istovremeno i mahom obojene vjernike. Takve su orgulje bile dakako neprenosiv instrument i samim time faktor ograničenja za buduće jazz-ansamble.

Prenosive orgulje Hammond B-3

Zahvaljujući dvojici američkih inženjera, Johnu M. Hanertu i Laureusu Hammondu, te nekim dotadašnjim iskustvima tvrtke Wurlitzer iz Chicaga, bile su 1935. stvorene prve prenosive orgulje, dobivši ime po jednom od konstruktora Hammond. One su interpretatorima jazza omogućavale transport, premda su se prvo nalazile samo u studijima.

Na jednom od prvih tipova doduše ne baš lako prenosivih orgulja s trima manualima i više registara među prvima je još 1947. zasvirao legendarni jazz-pijanist Count Basie, a slijedilo ga je na sve novijim i modernijim modelima još nekoliko dotad istaknutih jazz-pijanista, koji će se djelomično ili pak potpuno opredijeliti za takve električne, a ne za elektronske orgulje, kako se nerijetko laički piše i navodi. Tu vrijedi spomenuti neka tada istaknuta imena jazz-orguljaša kao što su bili Glenn Hardman, Bill Dogget, Joe Mooney, Milt Buckner i Wild Bill Davis.

Tvornica Hammond proizvodila je tijekom godina nekoliko tipova električnih orgulja, među kojima će postati i ostati najpopularniji model B-3. Karakterističan zvuk takvih orgulja – zahvaljujući i kombinaciji sa specijalno konstruiranim zvučničkim kutijama s rotacijskim tubama Leslie koje su instrumentu davale karakterističan valovit ton, oduševljavao je i oduševljava još i danas velik broj ljubitelja jazza. Svirači na električnim orguljama Hammond pravi su majstori instrumenta jer u većini slučajeva istodobno nogama sviraju pedale s basovima, pa tako u svojim mahom malim sastavima ne trebaju kontrabasiste. Bilo je među njima i rijetkih koji nisu svladali tu tehniku, pa bi u sastavu ipak morali zadržati kontrabas, ali bi kao vrlo važan instrument gotovo svi zadržali gitaru. Tako se u dosta dugom razdoblju jazza, napose u drugoj polovini prošlog stoljeća, javlja niz izvrsnih jazz-orguljaša, a spominjemo barem neke: Richarda Groovea Holmsa, Brothera Jacka McDuffa, Jimmyja McGriffa, Lonnieja Listona Smitha, Larryja Younga te dvije dame istog prezimena, ali ne i podrijetla, Shirley Scott i Rhodu Scott.

No nad svim je tim imenima dominirao kralj orgulja Hammond, nekadašnji pijanist i neprijeporni majstor jazz-orgulja Jimmy Smith, bluesu i swingu odan glazbenik iznimne tehnike sviranja tog instrumenta s impozantnim brojem interpretacija izvedenih s vlastitim triom ili pak s većim korpusima. Njegove brojne izvedbe, poput skladbi The Sermon ili Back To Chicken Shack, kao i pratnje vokalnog sastava The Supremes, ostat će u trajnu sjećanju velikom broju ljubitelja jazza. Godine 1979. na električnim je orguljama Hammond prvi, ali tek s polovičnim uspjehom, pokušao svirati free jazz Fred van Hove, dok je u ovom trenutku vodeći jazz-interpret na tom instrumentu Amerikanac Joe de Francesco.

Zanimljivo je da je tvrtka Hammond pri kraju prošloga stoljeća odlučila prestati proizvoditi svoje najpoznatije modele smatrajući ih zastarjelima, ali je na inzistiranje mnogih glazbenika te ljubitelja jazza i tog instrumenta odlučila obnoviti proizvodnju, i to ponajprije uspjeloga modela B-3. Godine 2002. kompaniju Hammond kupuje i preuzima japanska firma Suzuki Musical Industry Corporation, koja nastavlja proizvoditi model B-3, ali u digitalnoj verziji kao New B-3.

Popularnost tih modela u jazzu, te poslije u popu i rock-glazbi, rezultirala je dosadašnjom milijunskom prodajom, a u međuvremenu pojavili su se i novi tipovi modernih elektroničkih instrumenata, primjerice Nord C-1, koji sa svojim registrima omogućavaju gotovo vjernu zvukovnu sličnost s Hammondovim orguljama. No potraga brojnih interpreta jazza za originalnim orguljama Hammond B-3, po svemu sudeći, ne jenjava. Tako je primjerice u ovom trenutku vrlo tražen izvođač jazza na tom originalnom modelu Austrijanac Raphael Wressnik, jedan od posljednjih europskih predstavnika koji se ne rastaje od klasičnoga tipa orgulja Hammond B-3.

 K nama je prve orgulje Hammond prije više od četrdeset godina, i to tip C-3, donio zagrebački pijanist i vođa sastava, pokojni Branko Kenda, koji je tada našu publiku, ne isključivo jazz-slušateljstvo, upoznavao s tim instrumentom i njegovim zvukom. To nije rezultiralo većim brojem jazz-orguljaša. Tako danas među malobrojne svirače orgulja Hammond u nas svrstavamo inače vrlo dobra jazz-pijanista Nevena Frangeša, a u zadnje vrijeme i pijanista koji je u velikoj potrazi za originalnim Hammondom, ali se zasad mora zadovoljiti Nordom C-1, naturaliziranog Amerikanca u Zagrebu Joea Kaplowitza.