Glumim i igram se kao dijete

U rodnoj kući velikoga glumca Ive Gregurevića, u Donjoj Mahali kod Orašja, od brojnih nagrada (šest Zlatnih Arena, tri nagrade hrvatskoga glumišta, nagrada Fabijan Šovagović za doprinos hrvatskom filmu…) nema ni jedne. Na zidu radno-spavaće sobe dominira fotoportret autentičnog američkog kauboja Willieja Bonyja. Večer je prije jubilarnih 20. Dana hrvatskoga filma, festivala koji je u Orašju prije dvadeset godina pokrenuo Gregurević. Ivi se žuri na službenu večeru, ali i da što prije počne razgovor koji mi je nehotice obećao. I zato što smo skupa studirali, stanovali i prijateljujemo više od četrdeset godina. Uvjet je bio da mu ne govorim Vi, na što sam pristao jer je riječ o jednom od svega nekoliko razgovora koje je Gregurević tijekom dugogodišnje karijere dao.

 

 

Snimio Mirko Cvjetko

 

Pa, Ivo, je li mjesto rođenja i djetinjstva utjecalo da postaneš glumac?

Dosta je utjecalo. Kad sam bio klinac, bio sam u klapi nas sedam koji smo osim druženja odlazili u kino i gledali filmove. Najčešće kaubojske. Poslije odgledanih filmova oponašali smo glumce i sebi glumili ono što smo vidjeli. Odlazili bismo na bajer na Savu i tamo igrali cijeli film.

Jeste li što dodavali?

Dodavali smo što nam se činilo važnim, čega u filmu nije bilo, a mi smo htjeli da bude. Bila je to naša dramaturška obrada filmova. Ti naši filmovi trajali su po pet sati umjesto sat i pol ili dva, koliko je film stvarno trajao. Ali to smo radili samo s kaubojskim filmovima. Volio bih da je barem nešto od toga snimljeno. To bi sada bilo zanimljivo pogledati. Barem jednu priču koju smo odigrali.

Kako se zvao prvi film koji ste tako obradili?

Tko će se toga sjetiti! Bilo je to davno. To je bila igra. Tko se sjeća svih igara iz djetinjstva? Mi smo se natjecali tko će nešto bolje odglumiti, ali nismo oponašali prave glumce.

Sjećaš li se prvoga filma koji si gledao?

Bio je to film Svoga tela gospodar. Gledao sam ga u školi. Svi smo ga gledali.

Što te se osobito dojmilo u Svoga tela gospodar?

Pa priča. Kako sam i sam živio na selu, kao klincu mi se u pamćenje naročito urezala priča. Svidjela mi se Ivina odlučnost da brani pravo na svoje tijelo, to što ne dopušta da netko drugi raspolaže njegovim tijelom, da ga koristi bez njegove želje. To mi se osobito urezalo u pamćenje. I sada vidim neke kadrove i sekvence tog filma. Vidim ih kao što sam ih vidio prvi put.

Jesu li ti se više svidjele slike ili priča?

Više su mi se sviđale slike i pejzaž. Slike su mi bili prelijepe. Tada još nisam imao televizor u kući pa mi je film bio nešto posebno. Bilo je nešto čudno u tom mojem prvom gledanju filmova u životu. Vjerojatno su se tako osjećali ljudi koji su se prije mene prvi put sreli s filmom. Osjećao sam se kao da gledam neki drugi život sličan mome, ali nekako drukčiji. Želio sam i čeznuo za filmovima kao za nekim novim životom koji je bio drukčiji, zanimljiviji i ljepši od onoga koji sam živio. Kada sada o tome razmišljam, mislim da je to bio i razlog zbog čega smo dodavali i glumili svoje verzije filmova.

U kaubojskim filmovima nekada je dominirala istina, borba za pravdu, dobro je pobjeđivalo zlo... Što te od toga najviše zanimalo?

Zanimalo me sve što si nabrojio.

Sjećaš li se filma Obračun kod O. K. Corrala s Burtom Lancasterom i Kirkom Douglasom?

Isko se ne sjećam imena filmova, sjećam se svih tih kaubojskih varijanti koje smo izvodili na Savi. Osobito starih američkih vesterna.

Gledao si ih u kinu u Orašju?

Da, u jednom starom, provincijskom kinu, s otvorima iz kojih su izlazile slike i dim cigarete kinooperatera.

Je li i sada tamo kino?

Jest, ali malo bolje. To je jedino kino koje je opstalo zahvaljujući i Danima hrvatskoga filma.

Tko financira Dane?

Financiraju Federacija, Posavska županija, općina Orašje i pojedinačni sponzori.

A Hrvatska?

Slabo. Nešto malo dobijemo od HAVC-a, 30.000 kuna, i svake godine od Hrvatske matice iseljenika dobijemo nešto sitno. Ali jako pomaže Nives Antoljak iz Hrvatske matice iseljenika, ona skuplja filmove i brine se o svemu oko filmova od samih početaka.

Priprema li se monografija Dana?

To košta. Ništa se takvo ne priprema. Ja to ne znam raditi, a ni u Orašju nema osobe koja bi to znala raditi, pa je sve na amaterskoj razini.

Koliko je dosad u Orašju prikazano tvojih filmova?

Mojih? Oko šezdeset posto mojih filmova.

A koliko si dosad filmova snimio?

Oko stotinu. Oko stotinu filmskih uloga. S dramama i serijama odigrao sam oko dvjesto filmskih i televizijskih uloga.

U Hrvatskoj si vjerojatno glumac koji je snimio najviše?

To bi trebalo provjeriti.

Film Ne naginji se van, Bogdana Žižića, bio ti je prvi profesionalni film?

Bio je prvi, snimio sam ga na trećoj godini Akademije. Žižić me odabrao, što me iznenadilo. Bio je to poseban osjećaj, u djetinjstvu nikada nisam mislio da ću biti glumac i snimati filmove, a eto postao sam profesionalni glumac i snimam filmove. Igram se kao što sam se igrao u djetinjstvu. Glumim i igram se kao dijete. Još se osjećam djetetom, klincem koji se igra kaubojskih filmova.

Sjećaš li se prvih predstava koje si igrao?

Prve predstave glumio sam u Mahali, u osnovnoj školi. Nisu to bile zahtijevne predstave. Tek u srednjoj školi počeo sam glumiti u vinkovačkom kazalištu, s redateljem Himzom Nuhanovićem radio ozbiljne predstave. Odigrao sam četiri, pet uloga u isto toliko predstava.

Koja je bila prva?

Igrao sam u Hamletu u Mrduši Donjoj, u Kapetanu Džonu Piplfoksu, onda Salamona u Pjesmi nad pjesmama, za što sam dobio nagradu i neke druge uloge.

Je li Himzo predložio da studiraš glumu?

Jest. On je predložio da idem na Akademiju. Do tada sam mislio da glumci postaju glumci u nekom velikom gradu u kojem ja ne živim i da nikada neću postati glumac. A onda sam poslušao Himzu, otišao na Akademiju i valj­da postao glumac.

I jesi li se razočarao?

Nikada! I kada bih se ponovno rodio, ne bih bio ništa do glumac. Mislim da ništa drugo ne bih znao raditi.

Ima li neka uloga koju si htio glumiti u kazalištu, a nisi je odigrao?

Ja sam igrao uloge koje sam dobivao, igrao sam ih kako sam znao, neke dobro, a neke loše. Bilo je tu svega, ali nikada nisam razmišljao o tome što bih igrao. Čak sam igrao i Hamleta na Dubrovačkim ljetnim igrama, a nikada nisam mislio da ću ga igrati. Samo sam jednom negdje rekao da svaki glumac mora odigrati Hamleta, tako sam nešto negdje govorio, i dogodilo se da sam uoči rata u Dubrovniku igrao Hamleta.

Je li rat utjecao na tvoj glumački angažman u kazalištu?

Nije. Samo sam postao slobodniji. Bio sam sretan što smo dobili Hrvatsku.

Imao si problema sa slobodom?

Bilo je problema. Na filmu naročito.

U odnosu prema tebi kao Hrvatu?

Bilo je i toga. Nisam se uklapao u sheme koje je određivala politika negdje na istoku. Recimo, ja bih danas dobio glavnu ulogu u nekom filmu, a onda se to preko noći promijenilo pa bi tu ulogu igrao neki srpski glumac. Politika je nadzirala sve.

U hrvatskim filmovima?

Da, da.

Jesi li kada razgovarao s redateljima zašto se to dogodilo?

O čemu bih razgovarao? A nisam mogao ni reći nekom glumcu: Znaš, ja sam tu ulogu dobio, ali preko noći je otišla tebi.

Jesu li ti se kada ti „redatelji“ ispričali?

Nikada.

I danas su srpski glumci pretplaćeni na uloge u hrvatskim filmovima.

To rade producenti, vjerojatno zato da bi filmovi imali što veću gledanost. Novaca za filmove je malo pa onda producenti obilaze i traže novce od Srbije, Slovenije, BiH... Tada se dogodi da glavne uloge igraju srpski glumci u hrvatskim filmovima i serijama.

Jesi li kada dobio glavnu ulogu u nekom srpskom filmu ili seriji?

Igrao sam jednu malu ulogu u filmu Ljubiše Samardžića i jednu ulogu kod Zdravka Šotre i ništa više.

Jesi li kada imao neugodnih situacija sa srpskim glumcima?

Nisam. Surađivali smo normalno.

Koja ti je filmska uloga najdraža?

Nikada o tome nisam razmišljao na takav način. To je kao da od stotine djece moram izabrati koje najviše volim, a onda mi ti kažeš, nije to.

Ali s obzirom da je bilo velikih, srednjih i malih uloga, vjerojatno postoje neke koje su ti posebno drage?

Ima takvih. To je recimo uloga u filmu Tu Zrinka Ogreste, pa uloga u filmu Tomislava Radića Što je Iva snimila...., pa Čaruga u filmu Čaruga Rajka Grlića, pa uloga u filmu Ne dao Bog većeg zla Snježane Tribuson...

A uloga u Papićevu filmu Kad mrtvi zapjevaju?

Papićevi filmovi su također lijepo iskustvo. Radio sam s brojnim redateljima, ne mogu se svih sjetiti.

S Vrdoljakom si prvo snimao u Mećavi...

Nešto malo u Mećavi, a onda sam glumio u filmu... Kako se zvao, ajde, sjeti se. O tome si pisao u Vjesniku.

Misliš na seriju Duga mračna noć u kojoj si glumio udbaša koji na kraju postaje general?

Da, da.

Osjećaš li ljubav kamere prema sebi?

Ja ništa ne osjećam. Kada dođem na snimanje, ja se spremim da bude dobro. S redateljem s kojim mogu surađivati surađujem, s onim s kojim ne mogu surađivati ne surađujem, ali se pravim da surađujem. Nikada to nisam pokazivao jer bi to bilo loše za snimanje.

Ima redatelja koji vole kada im glumac sugerira, predlaže...

To radim i ja. Za vrijeme snimanja filma predlažem što ću i kako napraviti; improviziram, dogovaramo se oko nekih mojih tekstova koji su dobri za lik koji glumim. Iz razloga da budem slobodniji.

Mijenjaš li i tekst?

Nikada ne govorim tekst kako je napisan u scenariju. Ja više improviziram. Prilagođavam se situaciji scene, kadra. Ja sam, rekao bih, neka vrst dokumentarističkoga glumca.

Iz života crpeš stvarnost koja je bitna, koju želiš prikazati?

Da. Ja sam karakterni glumac i u svakoj ulozi tražim neki lik koji nikada nisam vidio, ali znam kako izgleda, što radi, kako se ponaša. Tražim ga i onda gradim.

Opiru li se partneri tvojem stilu, metodi, improvizaciji?

Nikada nisam osjetio takav otpor. Glumci razumiju jedni druge i svatko svakomu želi pomoći. Oni meni i ja njima.

Surađuješ li sa scenaristom?

Rijetko kad. Ne zato što ne bih htio, nego zato što scenarist rijetko dolazi na snimanje. A kada dođe, porazgovaramo.

S kamermanom surađuješ!?

S kamermanom razgovaram o tome koji je plan, kakav je kadar, svjetlo... Kad mi to kaže, ja znam gdje trebam stati i što napraviti da ne budem neprirodan.

Prirodnost je na filmu primarna?

Apsolutno.

Koji ti je glumac najprirodniji u hrvatskom filmu?

Fabijan Šovagović. On je moj idol i najbliži prirodnosti koju nastojim postići. Bez obzira što više nije živ, on mi je i dalje uzor. Svi su njegovi filmovi dobri i volim ih gledati. Šovo je u sebi imao glumačku čudesnost, nešto što uvijek zrači i privlači. Naročito je takav bio u kazališnim predstavama u kojima, i kada nije znao tekst, kada ga je mumljao ili zaboravio, uvijek je dobivao poseban pljesak publike.

Zašto više nisi igrao u kazalištu?

Preskočimo to pitanje.

Jesi li htio više glumiti u kazalištu?

Nećemo o tome.

Dobro, je li ti draži film ili kazalište?

Nikada nisam birao između kazališta i filma. Nikada se nisam odlučio za neku ulogu koja mi je bolja u kazalištu nego u filmu. Naravno da je u kazalištu, rekao bih, opasnije igrati nego u filmu. Na filmu neku scenu možeš ponavljati koliko treba, a u kazalištu nema ponavljanja. Od početka moraš igrati neku ulogu u predstavi od dva, dva i pol sata i, ako glumiš loše, ako si napravio lošu ulogu, jedva čekaš da završi predstava i da pobjegneš kući. A ako je predstava dobra tada uživaš, to je najljepši užitak na svijetu.

Ali u kazalištu ulogu možeš popravljati, dok na filmu ne.

I to je istina. Za film se glumac mora precizno dogovarati s redateljem, a prije svega mora sebi predočiti viziju filma koji radi i uloge koju glumi. Vrlo je bitno za svakoga glumca da ima viziju, a ne da bude samo deklamator uloge. Ima previše glumaca deklamatora, i kod nas i u svijetu. Od vizije se stvara uloga i gradi film.

Viziju redatelj mora na kraju ukomponirati u cijeli film?

Naravno.

Na početku karijere snimio si dosta drama u kojima si glumio intelektualce, a onda sve više postajao ono što si danas – karakterni glumac.

Oduvijek sam bio karakterni, a ne tipski glumac. Znaš što, sutra mi počinju Dani filma, ti mi postavljaš neka pitanja na koja bih morao davati pametne odgovore, a ...

Samo govori ono što misliš kao glumac.

Tada moram precizno formulirati, a sada za to nemam koncentracije.

Što sljedeće snimaš?

Jedan bosanski film. To ću snimati u jedanaestom mjesecu ove ili četvrtom mjesecu sljedeće godine. Radi se o poslijeratnom susretu Bošnjaka, Hrvata i Srbina u nekom hotelu na Bjelašnici, gdje su se došli odmarati i liječiti od PTSP-a , a sva trojica vole jesti i piti. Svaki priča svoju ratnu priču, svoje iskustvo ratovanja jednih protiv drugih.

Opet smo svi krivi?

Traži se neki oblik potencijalnoga zajedništva, pri čemu svaki vuče na svoju stranu. Brani svoju stranu. Ali vidjet ćemo.

Kada razmišljaš o propaloj Jugoslaviji, pomisliš li da bi to opet moglo funkcionirati zajedno?

To je nemoguće. Barem dok smo mi živi.

Može li se dogoditi da se ljudi izmire, a da se ne zna tko je rat počeo?

Istina se mora znati. I to ne izmišljena istina o zajedničkoj krivnji. Mora se znati tko je započeo rat, tko je žrtva i tko agresor. Ja sam za istinu o ratu i za izmirenje ljudi bez utjecaja politike.

Kako će se to dogoditi kada svatko ima svoju istinu?

Svačija istina nije istina! Zna se tko je bio agresor. Istina je da smo se branili. Agresori znaju da su počinili agresiju. Srbi to znaju. Ima budala koje to ne prihvaćaju, ali većina ljudi zna da je to istina.

Zašto si u nekim trenucima podržavao HDZ? To su ti zamjerili neki takozvani lijevi govoreći da se umjetnici ne bi trebali baviti politikom.

A oni koji su za SDP mogu se baviti politikom?

Njih se u medijima blagonaklono tretira za razliku od onih koji podržavaju HDZ?

Ja i sada podržavam HDZ. Nikada nisam bio ni u jednoj stranci, ali HDZ podržavam jer je to stranka koja je... Ma ne.

Reci.

Neću. Kad god počnem govoriti o politici, uvijek zapetljam.

Koliko si osvojio Zlatnih Arena na filmskom festivalu u Puli?

Šest. Što za glavne, a što za epizodne uloge.

Najviše otkako postoji taj festival?

U bivšoj Jugoslaviji više su ih osvojili Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić...

Oni su glumili možda u više filmova, ali ne i osvojili više Arena.

Jesu, jesu. Živojinović je osvojio devet, deset Arena.

To su uglavnom bili deklamatorski filmovi.

Ma nisu. Živojinović je bio dobar glumac i osvajao je nagrade.

Osim Šovagovića, koji ti je još glumac imponirao s prostora bivše Jugoslavije?

Ima dosta beogradskih glumaca koji mi imponiraju i sada, kao što ima dosta hrvatskih glumaca s kojima bih volio surađivati, ali nemam priliku. Ne bih spominjao imena.

Na ovogodišnjem Pulskom festivalu dobio si nagradu Fabijan Šovagović za doprinos hrvatskom filmu. Što ti znači?

To mi je najdraža nagrada koju sam dobio.

Dobivao si nagrade i za kazališne uloge.

Dobio sam tri Nagrade hrvatskoga glumišta za predstave u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Zadnju sam dobio za predstavu Večeras improviziramo, u režiji Zlatka Svibena.

Koliko ti nagrade znače?

Nagrade mi nisu primarne. Na nagradama se ne može graditi umjetnost. Ima izvrsnih umjetnika koji nisu imali sreće s nagradama kao ja.

Ima li neka uloga koju bi još volio odigrati?

Sad sam pred mirovinom i nije pristojno imati takve ambicije.

S kim si volio raditi u kazalištu?

Sa Žoržom Parom, s Boškom Violićem, s Joškom Juvančićem, sa Svibenom...

Je li rodna kuća najbolje mjesto u kojem se možeš odmoriti i napuniti baterije?

To je mjesto u koje što sam stariji sve više dolazim. Tu mi je sve lijepo, tu se najbolje odmaram i družim s prijateljima koji su mi bitni. Tu sam uvijek na početku.

Ovamo si dolazio i ploveći Savom.

Volim ploviti Savom. Ona je za mene čudo. More ima svoju ljepotu, ali rijeka je čudo koje me svaki put iznenadi.

Što te najviše iznenađuje?

Lani me iznenadila poplavom rodne kuće. Hahaha... Na Savi me najviše uzbuđuje zora dok plovim. Tada ugasim motor i uživam u tišini koju polako osvaja svjetlost jutra. Četiri puta sam plovio iz Zagreba u Orašje, kamo sam dolazio uoči Velike Gospe, i svaki put je uzbuđenje bilo drukčije.

Koliko se sjećam, Savom si htio do Crnoga mora?

Htio sam do Crnog mora, sve sam bio isplanirao, pročitao knjigu Marina Zurla i Nenada Golla Putovanje od Zagreba do Crnog mora, u kojoj su opisali svoju plovidbu. Dva i pol mjeseca splavom su plovili do Crnog mora. Sjećam se svakoga detalja iz knjige, u hipu sam je pročitao.

Voliš li fiš-paprikaš?

To volim. Volim riječnu i morsku ribu. Ne pravim razliku, ali neke morske kvalitetnije su od riječnih.

Koja je najbolja?

Svaka mi je super, od malog šijuka, šarana, smuđa, kečige do soma.

Koju najčešće spremaš?

Najčešće smuđa i šarana na svinjskoj masti. Šaran se najprije nasoli, pa stavi u brašno i onda prži na masti i tihoj vatri. Bude da prste poližeš. Riba i domaći kruh, nikakvi drugi prilozi.

Imaš i krušnu peć, pečeš kruh?

Nisam nikada, tražim nekoga koga će to zanimati. Ali sve je manje ljudi što peku kruh po starinskim receptima od domaće pšenice, koji je bolji od kolača i bude svjež nekoliko dana. Eto, dosta smo razgovarali?

Zar ti je tako teško razgovarati?

Od svega što sam rekao možeš složiti kakav hoćeš razgovor. Ne mogu izmišljati.

Ako znaš kada si dobio prvu Zlatnu Arenu, odmah prekidamo.

Točno ne znam, ali znaju ljudi koji prate moj rad.

Reci, jesi li dobio Zlatnu Arenu za ulogu udbaškog generala u Dugoj mračnoj noći?

Nisam. Arenu je Vrdoljak za režiju i rekao da je daruje Nadareviću i meni. Zanimljivo bi bilo ispitati na koji se način u nas dijele nagrade. Filmske i svake druge.

Televizijsku seriju Odmori se, zaslužio si mnogi proglašavaju najboljom hrvatskom serijom. Slažeš li se?

Ako je publika proglašava, onda se slažem.

Koliko ti znači novac?

Nikada mi nije značio nešto naročito. Meni novac treba za normalno življenje i ništa više.

Što ti je u životu najvažnije?

Kakvo je to pitanje? Najvažnije mi je biti živ i zdrav. To mi je najvažnije.

A ljubav?

Ljubav me drži živim.

Kada si zaljubljen, jesi li u stanju biti sluga ljubavi?

Kakav sluga?

Jesi li spreman raditi što žena hoće?

Ja od žene tražim da radi što ja radim. U ljubavi nema natjecanja tko više voli. Sve se radi zajednički.

Nisi tradicionalni, patrijarhalni muškarac?

Ne znam jesam li ili nisam, ali neka bude kako si ti rekao.