Dvije osobnosti u službi humanizma

Igrom sudbine dvoje istaknutih njemačkih umjetnika prve polovice dvadesetog stoljeća, Käthe Kollwitz i Ernst Barlach, na svijet su došli – barem kada je geopolitička povijest njihove domovine u pitanju – tijekom nedvojbeno znakovitih godina. Käthe je, naime, rođena u srpnju 1867, iste godine kada je Otto von Bismarck imenovan prvim saveznim kancelarom Sjevernonjemačkog Saveza, a Ernst na samu početku 1870, šest mjeseci prije izbijanja Prusko-francuskog rata čiji će pobjednički ishod omogućiti konačno ujedinjenje svih njemačkih država u moćno Njemačko Carstvo. Sve to zbivalo se u zenitu razdoblja europske povijesti koje suvremeni historičari, preuzimajući kovanicu slavna im kolege Erica Hobsbawma, često nazivaju dugim devetnaestim stoljećem. Stjecajem okolnosti cjelokupno je umjetničko stvaralaštvo Ernsta Barlacha i Käthe Kollwitz bilo, dakle, duboko i bitno obilježeno socio-psihološkim učincima izazvanim dramatičnim promjenama na prijelazu ovoga razdoblja u ono sljedeće, tzv. kratko dvadeseto stoljeće – još jedna utjecajna Hobsbawmova kovanica – kao i tijekom godina što su prethodile izbijanju Drugoga svjetskog rata. Prvi svjetski rat, niz revolucija i nemira te nagli uzlet brutalnih totalitarnih ideologija, poglavito nacizma, podrazumijevali su agresiju, nepravdu, zločine, siromaštvo, patnju, glad i, dakako, smrt. Istodobno, bila su to desetljeća strelovitoga tehnološkog napretka, intenzivne urbanizacije, zahuktaloga konzumerizma kao i, dotad posve nezamislive, afirmacije najrazličtijih oblika industrije zabave. Europa je vrvjela proturječjima; neljudska okrutnost i bijeda koegzistirale su s gotovo pa histeričnim ispadima hedonizma.

Iz postava izložbe

Ekspresija kao katarza

Kako, dakle, uzimajući u obzir takav društveni kontekst, sagledavati i doživljavati skulpture, crteže ili grafike što su ih, obdareni doista čudesnom ustrajnošću i predanošću, izrađivali Ernst Barlach i Käthe Kollwitz? I ona i on bili su, dakako, izraziti modernisti, štoviše avangardisti izražena ekspresionističkog senzibiliteta. Radove im je karakterizirao posve nov i za bitna etička pitanja maksimalno osjetljiv estetski pristup, posredovanjem kojega će dvoje autora zagovarati radikalno drukčija stajališta o društvenoj ulozi umjetnosti od onih što su ih u to vrijeme tvrdokorno zastupali neki reakcionarni malograđanski krugovi. Što se pak sveobuhvatna tehnološkog progresa tiče, Kollwitz i Barlach nipošto neće gajiti entuzijastične stavove, već upravo suprotno, skeptične i otvoreno kritičke. Ratna razaranja i različiti oblici bijede i nasilja s jedne, a ubrzani napredak znanosti s druge strane, za njih će, naime, biti lice i naličje jedne te iste medalje. Dakako, u iskazivanju takvih stajališta realnost koja ih je okruživala pružat će im itekako uvjerljive argumente što su svakodnevno izbijali na vidjelo, da bi napokon eksplodirali u bezumlju pomahnitala nacizma te strahotama Drugoga svjetskog rata. Ernst Barlach taj rat nije doživio, a Käthe Kollwitz preminut će dva tjedna prije njegova završetka…

Povijest umjetnosti Ernsta Barlacha i Käthe Kollwitz redovito tretira kao autore srodnih umjetničkih poetika te bliskih životnih nazora. Za takav pristup postoje, dakako, i valjani razlozi. Ponajprije, oboje umjetnika usredotočuje se na čovjeka. To se nipošto ne odnosi samo na prikaze ljudskih figura kao apsolutno dominantnih motiva, već i na njihove osjećaje kojima i Barlach i Kollwitzova pristupaju izrazito studiozno te uz doista začudnu količinu empatije. Vjerojatno ne griješimo tvrdeći da njihova djela pripadaju među najuvjerljivije manifestacije humanizma što ih je cjelokupna likovna umjetnost dvadesetog stoljeća uspjela iznjedriti. A taj humanizam javlja se kao plod svojevrsne sinergije između sklonosti romantičnom samotnjaštvu i snažno izraženih osjećaja za ekspresiju. Riječ je, dakako, o osobinama nadasve bliskim njemačkome biću. Ali upravo će humanizam označavati i točku gdje se autorske osobnosti Ernsta Barlacha i Käthe Kollwitz razilaze. Barlachov humanizam na neki je način transcendentan i u znatnoj mjeri spiritualan. On radije uopćava nego što konkretizira, a u njegovim skulpturama, crtežima ili grafikama nerijetko je moguće osjetiti i stanovito mistično ozračje. Käthe Kollwitz, naprotiv, posve je drukčija. Njezin humanizam duboko je uronjen u – uglavnom tužnu i turobnu – društvenu stvarnost. Ona, zapravo, stvarnost nastoji nemilosrdno ogoliti i potom u nju prodrijeti, tjerajući promatrača da učini isto. Ekspresija joj služi za ispunjavanje i obuhvaćanje stvarnosti, za razliku od Barlacha, koji je, na neki način, skloniji katarzi odnosno nadilaženju. Može li se možda govoriti o idealističkom (Barlach) i realističkom (Kollwitz) ekspresionizmu sa zajedničkim ishodištem u humanizmu?

Komplementarni opusi

Tek ukoliko se djela Ernsta Barlacha i Käthe Kollwitz promatraju postavljena jedna pored drugih, postaje posve jasno kako je doista riječ o uzajamno komplementarnim i kompatibilnim opusima. Ovih dana Moderna galerija u Zagrebu to nam je i omogućila. Velika izložba retrospektivnoga karaktera pokrila je stvaralaštvo dvoje autora u rasponu od njihovih najranijih uradaka s kraja devetnaestog stoljeća, pa sve do onih posljednjih nastalih u zlokobnoj sjeni nadolazećeg Drugoga svjetskog rata. Već sam ulaz u središnju ovalnu dvoranu Moderne galerije nudi fascinantan prizor. Sa stropa, naime, visi znamenita Barlachova skulptura Güstrowsko spomen-obilježje poznata i kao Güstrowski anđeo, koju je umjetnik izradio za tamošnju katedralu u spomen na žrtve Prvoga svjetskog rata i u čast mira. Elegantan u posve zatvorenoj aerodinamičnoj formi, anđeo doista dominira dvoranom. Istodobno velika fotografija Käthe Kolwitz što visi na zidu iza njega jasno će otkrivati čijim se licem Barlach tom prigodom nadahnuo.

Käthe Kollwitz, Roditelji (verzija II) iz serije Rat, drvorez, 1922.

U istoj dvorani lucidno su postavljene i dvije skulpture Pietà, Barlachova iz 1932. te ona Käthe Kollwitz, nastala nekoliko godina poslije. To su odlično odabrani primjeri na kojima se lijepo vide dva različita pristupa istoj temi. Pietà Käthe Kollwitz monolitna je i posve zaokružena, pri čemu će Kristovo tijelo biti posve obuhvaćeno Bogorodičinim te će se na taj način dva lika stopiti u jedinstvenu masu. Barlach, naprotiv, likove odvaja, pri čemu uspravna Bogorodica preko bedara drži ukrućeno Kristovo tijelo, pa će cjelokupna kompozicija poprimiti oblik križa s jasno iskazanim simboličkim značenjima. Autori izložbe istaknuli su te primjerima potkrijepili i važnost Barlachova boravka u Rusiji 1906, a kao jedan od najdojmljivijih i najpotresnijih segmenata izložbe svakako valja istaknuti seriju litografija Käthe Kollwitz objedinjenu pod nazivom Smrt. Užasnuta ili iscrpljena lica žena i djece što ih Smrt – nikad joj ne vidimo lice – odvodi, neizbježno će se urezati u sjećanje svakom promatraču. Zanimljiva je i pomalo atipična Barlachova litografija Adam i Eva. Ona, naime, posjeduje humorističnu crtu: Adam je u trenucima dok Eva fatalno koketira sa zmijom, prikazan kako lijeno zijeva i rasteže se.

Ernst Barlach i Käthe Kollwitz u više su navrata zajedno izlagali, a uzajamno su se itekako cijenili. Ernst je umjetnički utjecao na Käthe, ali je njegov odnos prema njoj ipak bio suzdržan. To ga, dakako, nije spriječilo da 1933. na radiju održi govor protiv njezina (i Heinricha Manna) isključivanja iz Pruske akademije umjetnosti u Berlinu. S druge strane, Käthe se svojem nešto mlađem kolegi otvoreno divila. Na izložbi postoji i njezin crtež mrtvoga Barlacha, ganutljiv oproštaj od kolege i umjetničkog suputnika u jednom, u osnovi duboko tragičnu, vremenu.

Uzimajući u obzir omjer između kvalitete i kvanitete izložaka, valja ustvrditi kako izložba nazvana Ernst Barlach i Käthe Kollwitz: Izvan granica postojanja na određeni način nadmašuje ranije realizirane zagrebačke izložbe Miróa, Rodina, pa čak i Picassa. Ukoliko, naime, pažljivo pogledaju izložbu u Modernoj galeriji, studenti povijesti umjetnosti doista se više ne trebaju brinuti za svoje znanje o tim važnim njemačkim umjetnicima. Za izložbe preostale trojice velikih majstora, uz dužan respekt prema njihovu prinosu kulturnom životu metropole, to isto ipak se ne bih usudio reći. Također, ljudska drama koju su nam prije mnogo desetljeća, svaki na svoj način, podastirali Käthe Kollwitz i Ernst Barlach danas je iznova aktualna. Stoga njihove opuse valja tretirati ne samo kao dragocjene umjetničke artefakte nego i kao svevremenske podsjetnike i upozorenja.